Jednom prigodom nekom je čovjeku pregorio grijač vode u kući te je cijela kuća njen ostala bez tople vode. Čovjek je nazvao one koji se bave takvim vodo i termoinstalacijama te su dogovorili da će u najbržem roku doći popraviti to što se pokvarilo, no trebalo je pričekati barem dvadeset dana. Čovjek je strpljivo prihvatio i čekao. Kad je radnik iz servisa došao vidjeti o čemu je riječ i kad je popravio štetu, sjeo je nešto popiti. Tada je izjavio kako se divi čovjeku koji je pozvao servis kako bi se šteta sanirala: Vi ste uspjeli čekati i dvadeset dana i imali samo hladnu vodu, a neki nas nazovu danas i  očekuju da im možemo doći odmah danas ili sutra i popraviti štetu. Kako ljudi danas imaju malo strpljenja…

Isus je uvijek nalazio vremena za razgovor s Ocem nebeskim kako bi održao to jedinstvo koje je često naglašavao kad bi učenicima govorio da su Otac i on jedno.

Strpljenje. Koliko čovjek današnjice ima strpljenja sa stvarnošću oko sebe? Koliko strpljenja imamo s ljudima oko sebe? Mnogo puta nam evanđelja govore da je Isus, evangelizirajući, propovijedajući te čineći velika djela, nakon napornog dana odlazio u osamu i tamo se molio. Isus je uvijek nalazio vremena za razgovor s Ocem nebeskim kako bi održao to jedinstvo koje je često naglašavao kad bi učenicima govorio da su Otac i on jedno. Evanđelist Marko nam danas donosi odlomak u kojem Isus dolazi u kuću no, kako navodi, nisu mogli ni jesti zbog mnoštva koje je tražilo Isusa. Osim trenutaka osame, Isus je zaista imao potrebu i za trenutcima da okrijepi i svoje tijelo. Koji su razlozi da je mnoštvo tražilo Isusa, mi ovdje u potpunosti ne znamo. Znamo samo da je Isus netom prije ovog događaja učinio čudo. Evanđelist Luka nam govori da je Isus, prije nego će ući u kuću, ozdravio osobu koja je bila nijema (Lk 11,14). Matej donosi izvještaj u kojem se ozdravljenje dogodilo osobi koja je bila i slijepa i nijema (Mt 12,22). Jasno nam je da Isus čini dobro djelo, nakon čega se očito posvetio trenutku susreta s ukućanima.

No, vidimo da je i u tim trenutcima silan svijet nagrnuo kako bi očito nešto od njega tražio i kad je on, samo nakratko, odgodio uslišanje njihovih želja, javljaju se neki iz svjetine s komentarom koji je tipična kleveta ne bi li se devalvirao njegov rad, zalaganje, doprinos i ne bi li se njegova ličnost narušila u očima javnosti: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. Zbog čega ovakav stil komunikacije pismoznanaca kad je posrijedi Isus koji je kročio ovim svijetom samo čineći dobro? Upravo zbog toga što su ljudi tada, kao i danas, imali jako malo strpljenja s Bogom, tj. u odnosu prema Bogu nisu ga nimalo imali. 

Kad u ljudima prevladaju sebični interesi, kad su u velikoj mjeri usmjereni samo na sebe, onda svoje vlastite želje žele što prije ispuniti pri čemu se ne žele udaljiti od komocije na koju su navikli. Pretpostavimo da su, potaknuti masom, vlastitim interesima mnoštva koje je nagrnulo sa osobnim prohtjevima pred Isusa, nakon instantnog neispunjavanja želja pismoznanci i reagirali ovako omalovažavajućim riječima. No, vidimo da je Isus za njih imao spreman odgovor nad kojim su se svi mogli zapitati. Ako se đavao u sebi razdijeli, neće opstati jer će tada postati slabiji.

Postavimo si danas pitanje. Koliko ja imam strpljenja s Bogom? Tražim li od njega da postane Bog koji će ispunjavati moje želje onako kako ih ja zamislim ili želim čuti kad Isus svojim sunarodnjacima govori: Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka?  Tražim li od Boga toliko da mogu prekriženih ruku stajati po strani i preuzetno se uzdati u njegovu ljubav i milosrđe? Jesam li svjestan da sam i ja često takav da ću Boga omalovažiti u društvu ako ga u pojedinom trenutku ne čujem, ne vidim, ne osjetim, ako mi ne progovara onim riječima koje osobno želim čuti?

Dopustimo Bogu da nas svojim Duhom osnaži kako bismo ustrajali u postojanosti.

Bog je toliko dobar i milosrdan i ima tako veliko strpljenje sa svakim od nas. Poziva nas da mu se trudimo odgovoriti na isti način. Koliko smo samo grešni, koliko često idemo stranputicama, prekršimo Božju zapovijed, povrijedimo Boga ili bližnjega – a taj isti Bog nas čeka raširenih ruku i opetovano oprašta našu užurbanost i nesmotrenost. Potrudimo se stoga, unatoč tome što žurimo za poslom, uspjehom, društvom, modernim načinom razmišljanja, sa svojim Bogom pokušati biti mirni, staloženi, strpljivi. Dopustimo mu da nas svojim Duhom osnaži kako bismo ustrajali u postojanosti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.