To što nikada nismo pročitali da se Isus smijao u Novom zavjetu, ne znači da nije cijenio humor, piše Aleteia. Smijeh je zaista dobar lijek. Spašava nas od tvrdoglavosti, straha i iskušenja da se preozbiljno shvatimo. Život je težak, ali smijeh može dodati slatkoću i pružiti nam određenu elastičnost.

Osmijeh obuzima srce prije nego što osvijetli lice

Zapravo, ne možemo promovirati bilo kakav smijeh. Jedan crkveni otac čak kaže: “Tko se želi smijati đavlu, ne može se radovati Kristu.” Postoje loše vrste smijeha koje svi znamo: sarkazam, podrugljivosti, grube šale. Apostol Pavao upozorio je svoje zajednice na to u Poslanici Efežanima (5, 4).

Izrazi “prasnu u smijeh” i “urlaju od smijeha” sugeriraju da smijeh može izgubiti kontrolu ili biti dehumaniziran. U Evanđelju svetog Luke četiri blagoslova slijede četiri jada, među kojima i: “Teško vama koji se sada smijete, jer ćete tugovati i plakati.” Ali postoji i dobra vrsta smijeha – osvježavajuć, prijateljski i kreposan. Pravi stripovi vole ljude. Njihov smijeh čini da se svi osjećaju dobro. Njihov smisao za humor i skromnost idu ruku pod ruku i potječu iz istog izvora – ljudskog stanja koje svi dijelimo. Po njima se ne vježba kako se rugati drugima, već umijeće davanja radosti. Možda će nam različite stvari biti smiješne, ali puno ćemo se više smješkati, jer osmijeh je radost koja ostaje s nama. Preuzima srce prije nego osvijetli lice.

U svojoj svetoj ljudskosti Isus je iskusio i zračio božanskom radošću

U evanđeljima Isusu ne nedostaje smisla za humor. Zapravo ga koristi kako bi izliječio ludost svojih učenika. Kada govori o farizejskom kvascu i oni pretpostavljaju da aludira na stvarni kruh, ili kad se boje gladi nakon što su dva puta vidjeli kako se mnoštvo hrani.

Volim razmišljati o Isusovom osmijehu. U evanđeljima ga možemo vidjeti kako sudjeluje u našim ljudskim radostima. Sudjeluje u vjenčanju u Kani, blagoslivlja dječicu koju su ozbiljni apostoli pokušali otjerati, lomi kruh s prijateljima, a posebno s grešnicima. Divi se polju ljiljana, zalasku sunca ili malom sjemenu koje postaje drvo i osjeća svečanu radost poučavanja skupština u sinagogama, odlazi na hodočašća u Hram. Blaguje dugo očekivane “Prve mise” navečer na Veliki četvrtak. A tu je i radost propovijedanja. On se raduje Duhu Svetom i hvali Oca koji se objavljuje svojoj djeci. Najdublja radost Oca i Sina sastoji se u njihovoj apsolutnoj ljubavi jedni prema drugima. Isus je u svojoj božanskoj ljudskosti iskusio i zračio ovu nebesku radost koju također možemo podijeliti.