Psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba Ana Raguž istaknula je kako se pitanje „Što ću biti kad odrastem?” danas javlja ranije nego što je to bio slučaj prije. „Ovo pitanje dominantno je u osnovnoj školi, u 7. ili 8. razredu. Iako, djeca se već u trećem razredu pitaju što će upisati, što će biti kad odrastu”, rekla je Raguž. Naglasila je i kako ovo pitanje izaziva stres i kod djece i kod roditelja, ali i neke druge emocije kao što je ljutnja, tjeskoba, frustracija.

Ana Raguž

„Roditelji djeci mogu pomoći, ali i odmoći. Nismo ni svjesni koliko puno kažemo i svojom neverbalnom komunikacijom. Djeca razumiju što roditelji misle iako to ne verbaliziraju. Roditelji puno kažu bez da izgovore riječ. Znamo da je 93 posto naše komunikacije zapravo neverbalna komunikacija”, istaknula je Raguž.

Smatra i kako se djeca srame reći da žele biti kuhari, tesari ili neko drugo zanimanje jer ono nije popularno, kao što su gimnazije. „Društvo nameće ideju da to zanimanje nije poželjno, da nije dobro plaćeno, da će im biti ugrožena egzistencija. A roditelji žele da su im djeca sigurna i da imaju dobar i stabilan put”, rekla je Raguž navodeći neke druge europske primjere u kojima je situacija posve drukčija. „Kao roditelji puno možemo učiniti razgovorom. On je ključan”, naglašava.

Naši sugovornici smatraju kako se može dogoditi da dijete pogriješi pri izboru srednje škole. „Tada je važno razgovarati s djetetom i s roditeljima. Važno je tražiti individualno rješenje za svako dijete posebno jer nema univerzalnih rješenja i univerzalnih odgovora kad se radi s mladim ljudima”, naglasila je ravnateljica Nadbiskupske klasične gimnazije Ljuba Duvnjak. „Njima treba puno podrške prilikom prelaska iz osnovne u srednju školu jer dolaze u jednu novu sredinu, upoznaju nove profesore i nove predmete”, ističe.

Ljuba Duvnjak

Povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji vlč. Jakov Rađa kaže da postoji psihološka dimenzija koja utječe na odabir zanimanja, ali i ona duhovna. „Na nama, svećenicima, je da podsjetimo osobe koje donose odluke da je život sastavljen od odluka i da ne odlučivati znači ne živjeti i ne donositi odluke znači i to – donijeti odluku. Ne donositi odluku je samo po sebi jedna odluka. Na nama nije toliko da govorimo djeci i mladima kakvu odluku trebaju donijeti nego im ponuditi alate da oni sami mogu donositi odluke i osloboditi ih uz pomoć alata koje vjera pruža. Osloboditi ih svih onih pritisaka izvana i iznutra”, istaknuo je vlč. Rađa.

vlč. Jakov Rađa

„Često ljubav stavljamo sa strane kada trebamo donijeti odluku. Vodimo se objektivnim kriterijima, gledamo tržište rada. To je način kako možemo pogriješiti. Tržište rada se prebrzo mijenja. Ako idemo s druge strane, ako pomažemo osobi da donese odluku s obzirom na ono što voli, iz ljubavi, ona će biti dobra u onome što je izabrala, a onaj koji dobro radi uvijek ima posla. Dakle, na nama svećenicima, povjerenicima za duhovna zvanja i promotorima kršćanskih poziva, je da pružimo mladim ljudima alate da stanu pred sebe i pred Boga i da svoju odluku donesu u slobodi koliko je to moguće”, rekao je vlč. Rađa.

Koji je Božji plan s mojim životom?

„Moj prvi odgovor bi bio: Čak i da to znam, ne bih ti rekao. Jer, kada bih ti to rekao i kada bi ti donio ispravnu odluku, ne bi znao jesi li je donio jer ti je to Bog rekao ili jer sam ti to rekao ja. Kad primijetim kod osobe sklonost prema nekom zanimanju ili prema nekom pozivu, na meni je da šutim i pratim tu osobu u procesu koji se naziva duhovno razlučivanje. Na meni je da toj osobi kažem da se koristi pravim alatima i da donosi odluke na ispravan način, a sam odabir je na osobi, ne na meni. Potrebno je stvoriti ambijente u Crkvi i u društvu gdje se odluke mogu donositi u potpunoj slobodi, bez ikakvih pritisaka izvana, u ljubavi i u susretu s Bogom. Tu svoju ulogu ima svećenih, duhovni pratitelj”, rekao je povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji vlč. Jakov Rađa.