Sv. Mala Terezija, karmelićanka i najmlađa naučiteljica Crkve, u četvrtoj godini života izgubila je majku. Taj ju je gubitak toliko pogodio da je više godina patila od neizlječive bolesti i bila depresivna. Ozdravila je nakon što joj se Gospa nasmiješila i pogledala ju majčinskom nježnošću, poslije toga događaja nestale su sve njezine bolesti, a započela je obiteljska pobožnost Gospi s Osmijehom, zapisao je fra Ante Branko Periša u svibanjskom broju časopisa „Marija”. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
U susretu djetinjega uzdaha i majčinskoga osmijeha rodilo se zdravlje. Bolesna djevojčica ležala je na postelji pružajući ruke prema kipu Bijele Gospe. Na molitvene vapaje Gospa se nasmiješila i bolesnica je ozdravila. Iz toga čudesna susreta nastala je pobožnost Gospi s Osmijehom. Djevojčica se zvala Marija Franka Terezija, poznatija kao sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa.
BOLNO DJETINJSTVO
Otac Ljudevit Martin (†1894.) i majka Azelija (†1877.) živjeli su u gradiću Alençonu, u Normandiji na sjeveru Francuske. Nakon vjenčanja g. 1858. preselili su se u kuću Pavillon u predgrađu uz rijeku Sarthe. Imali su devetero djece, od kojih su četiri kćeri preminule od neizlječive bolesti. Četiri godine nakon poroda najmlađe, umrla je i majka. Prema želji ujakove obitelji, iste godine 16. studenoga otac se s djecom preselio u dvokatnicu Buissonnets u Lisieux. I najmlađa kći Marija Franka Terezija, rođena 2. siječnja 1873., bila je boležljiva. Patila je od neizlječive bolesti i padala u depresiju. To joj je povećavalo tugu za majkom i stvaralo osjećaj bezvoljnosti, nesanicu i prividan umor, nedostatak sabranosti. U takvu stanju često je ležala nemoćna, sve do čudotvornoga ozdravljenja.
ČUDOTVORNI KIP
Nakon vjenčanja Ljudevit je u dvorištu ispred Pavillona u Alençonu postavio Gospin kip. Najmlađa kćerka rado je sa sestrama molila u vrtu, osobito u svibnju i listopadu, kada su Gospinu priliku kitile ružama. Nakon preseljenja u Lisieux, otac je kip postavio u obiteljsko dvorište. Ležeći boležljiva, na blagdan Duhova 13. svibnja 1883., desetogodišnjakinja je klonula poput usahle ruže. U tom trenutku iznad postelje ugledala je Gospu iz dvorišta koja joj se umiljato nasmiješila. Taj osmijeh izliječio je njezine bolesti. Kako je kasnije napisala, odjednom je ugledala Bijelu Gospu, koja ju je pogledala majčinskom nježnošću.
U susretu čudotvornoga pogleda nestale su sve njezine tuge i bolesti. Kao zahvalnice, dvije suze radosnice poletjele su joj niz lice. Otada je započela obiteljska pobožnost Gospi s Osmijehom, koja se kasnije prenijela među sestre u samostanima karmelićanki, a ubrzo i među vjernike diljem svijeta.
Kad je Tereziji bilo 15 godina, uz dopuštenje pape Lava XIII. ušla je g. 1888. u samostan bosonogih karmelićanki u Lisieuxu. U njemu je proživjela devet godina. Umrla je 30. rujna 1897. u 25. godini od tuberkuloze. Prema preporuci poglavarice Agneze napisala je tri autobiografska rukopisa duhovnoga djetinjstva, tiskana g. 1898. kao Povijest jedne duše. U tom dnevniku spominje čudesno ozdravljenje koje se zbilo zahvaljujući Gospinu osmijehu. Poslije očeve smrti g. 1894. kip su redovnice premjestile iz obiteljskoga dvorišta u sobu Male Terezije u Lisieuxu. Nakon kanonizacije među njezinim štovateljima proširila se pobožnost Gospi s Osmijehom.
GOSPA S OSMIJEHOM
Čudotvorni kip posredstvom kojega je sv. Mala Terezija ozdravila zapravo je motiv Bezgrješne. Izvornik je visok oko 70 cm. Gospa je to u dugoj haljini s pojasom, ogrnuta plaštem koji joj pada preko ramena i ruku. Naborana odjeća na njoj treperi kao da ju nevidljivi vjetar raspršuje oko vitkoga tijela. Prekrižene noge pokreću joj korak naprijed. Stoji na mjesecu i lijevom nogom satire glavu zmiji, simbolu bolesti koja se nastanila u obitelji sv. Terezije. Spuštena ramenâ, raširene ruke i dlanovi, poluotvoren pogled umiljato predstavlja Gospu kao Majku punu milosti.
Kipar Male Terezije, cistercitski svećenik Marie-Bernard (†1975.), zvani Louis Richomme, iz opatije Notre-Dame de la Trappe u blizini Lisieuxa, izradio je g. 1918. nekoliko preslika izvornika kipa Gospe s Osmijehom, jer su ga neki umjetnici počeli umnažati prema viđenju.
Zato je boravio dva tjedna u samostanu u Lisieuxu. Prema izvorniku, g. 1923. izradio je veći kip s neznatnim izmjenama, danas iznad groba sv. Male Terezije u njezinu svetište u Lisieuxu.
ŠTOVANJE SVETICE RUŽA
Nakon što je tiskana Povijest jedne duše, ubrzo se među kršćanskim pukom proširilo štovanje sv. Malu Terezije. Papa Pio XI. proglasio ju je g. 1923. blaženom i 1925. svetom (spomendan 1. listopada). Kardinal Eugenio Pacelli, budući papa Pio XII., posvetio je g. 1937. baziliku sv. Terezije u Lisieuxu neobizantskoga stila, poslije Lurda najpoznatije hodočasničko mjesto u Francuskoj. U prigodi 100. obljetnice smrti sv. Male Terezije, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je g. 1997. crkvenom naučiteljicom, a papa Franjo 18. listopada 2020. njezine roditelje svetima (spomen 13. srpnja). Uz ruže kao atribute u ikonografiji sv. Terezije iz Lisieuxa, jer je obećala da će poslije smrti zemlju obasuti kišom nebeskih ruža, tj. milosti i uslišanja, redovito se povezuje i Gospa s Osmijehom pred kojom je Svetica ruža proživjela životni vijek.