Tajna patnje kamen je spoticanja za vjernike, a za nevjernike “dokaz” kako Boga zapravo i nema. U Starom zavjetu najveći promak u promišljanju o smislu patnje čitamo na stranicama Knjige o Jobu. Pravedni Job ni u najvećim kušnjama nije se odrekao Boga, nego ga je patnja pročistila od svake naslage ljudske nesavršenosti i učinila ga poniznim. Poniznost je ona polazna točka koja nas čini sposobnima potpuno se predati Bogu spasitelju.

Unatoč tome, ni u toj knjizi nismo dobili jasan, rekli bismo teološki odgovor na smisao patnje. Uostalom, odgovor na to pitanje ne može se ni zadobiti samo nekim mudrovanjem. Stoga, ni sam Isus Krist nije se upuštao u rasprave o smislu patnje. Umjesto filozofskog odgovora dao nam je svjedočanstvo života, koje je bilo potpuno predanje u Očevu volju: “Moja se hrana sastoji u tome da vršim volju onoga koji me poslao i da dovršim njegovo djelo” (Iv, 6,34).

Njegovo potpuno predanje do smrti na križu čin je otkupljenja ljudskoga roda i svakoga čovjeka. Time smo dobili univerzalni odgovor na pitanje patnje, koje i dalje nije moguće shvatiti na čisto umnoj razini, ali svaki onaj koji uzme svoj križ i ide za Isusom, dobit će odgovor o smislu patnje, kojom i mi sudjelujemo u Kristovu otkupiteljskom djelu. Taj odgovor dar je odozgor, baš onakav kakav je dobio i Petar: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski” (Mt 16,17).

Kada je na jednoj vjeronaučnoj katehezi jedan student upitao o. Josipa Weissgerbera zašto je postao svećenik, taj isusovac, iznimni erudit, koji je nažalost prerano napustio ovaj svijet, odgovorio je: zato što je Kraljevstvo Božje jedina vrijednost! Nije, dakle, rekao da je Kraljevstvo Božje najveća, nego JEDINA vrijednost. Da, Kraljevstvo Božje jedina je svrha i smisao našega života. Sve ostalo uminut će i prekrit će ga zaborav.

Sv. Augustin poziva na našu odgovornost u našem spasenju, te ističe: “Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!”

Kristov “slatki jaram” put je našeg pročišćenja, pri čemu nas Isus upozorava: Tko se ne odreče samoga sebe, nije mene dostojan! Patnja nas pročišćava i čini nas poniznima kako bismo primili najveći Božji dar: vječni život! Patnja je, međutim, plodonosna i u zemaljskom životu, kako pojedinca, tako i svakog naroda.

Danas kada se nad Europom nadvijaju tmurni oblaci, svjedoci smo dvaju fenomena. S jedne strane, mlakost u vjeri ili potpuna nezainteresiranost kršćana zapadne Europe, koji su se uljuljali u sigurnost da se sloboda i blagostanje samo po sebi podrazumijevaju. Brinući se samo o kruhu i ruhu, mogli bi ostati i bez kruha i bez ruha i bez duha.

Nasuprot njima, izdvajaju se zemlje koje su prošle “krvavu kupelj” komunističkog zlosilja. Ovdje ponajprije mislim na zemlje Višegradske skupine, kojoj Hrvatska nažalost još uvijek ne pripada. To su pretežno katoličke zemlje, zemlje tzv. Jagelonskog pojasa, koje se protežu središnjom osi Europe, od Baltika do Jadrana. One danas jedine pružaju otpor globalističkom imperijalizmu svjetskih financijskih oligarha, kojima je glavni cilj zatrti identitet kršćanskih naroda u Europi, te uspostaviti jedinstvenu nadnacionalnu vlast. Već su izvršili svoj planirani marš kroz institucije, kroz koje nam nastoje izbrisati memoriju i usadili tzv. nove vrijednosti.

Plansko naseljavanje migranata jedno je od sredstva razaranja kršćanskog duha Europe. Sve one koji se opiru tom opakom “babilonskom” scenariju proglašavaju nacionalistima, ksenofobima, homofobima, pa čak i fašistima. Čitavom Europom već kruži bauk kaosa i nasilja, ali oni i dalje sve one koji na to ukazuju, optužuju da su zatočenici i promicatelji iracionalnog straha. Zasigurno bi i europski narodi postkomunističkih zemalja srednje Europe već odavno pali pred naletom globalista da nisu pročišćeni patnjom tijekom komunističke strahovlade, koja je trajala otprilike koliko je trajalo i babilonsko sužanjstvo. Očito u Božjoj pedagogiji četrdeset godina ima posebno značenje. U tom razdoblju mučeništva Bog priprema narod za novo poslanje u novome vremenu.

Ovoga mjeseca bilježimo 59 godina od smrti blaženog Alojzija Stepinca. Bog nam je darovao toga duhovnog pastira, da je vodio svoj narod u vremenima jugokomunističkoga krvavoga pira. Ostali smo vjerni Petru, sačuvali smo vjeru i zadobili milosti za sve kušnje koje su slijedile, uključujući i ove u kojima danas živimo.

Na nama je da tu baklju vjere i tog svjedočanstva održimo i danas i predamo novim naraštajima, kako bi naš hrvatski narod opstao u vremenima velikih nadolazećih oluja, “jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima” (Ef, 6,12).

Marijan Križić