Potresi koji su 28. i 29. prosinca 2020. godine pogodili područje Banovine ostavili su beskućnicima brojne ljude, među kojima je i župnik u Bučici – vlč. Vedran Pejak Pašić. Oba su potresa ovoga mladog svećenika zatekla u župnoj kući. „Kada se dogodio potres 28. prosinca mislio sam da će to biti to. Međutim, sljedećega dana dogodio se razoran potres koji je pogodio i moju župu. U to vrijeme sam se spremao za sprovodnu misu i sjedio na krevetu. Skočio sam s kreveta kada se počelo sve tresti, ne razmišljajući sam izašao van i prvo što sam rekao bilo je: ‘Ode toranj na crkvi’. Toranj je na sreću ostao, ali je načinjena velika materijalna šteta. Strašno je bilo proživljavati te trenutke kada se tlo treslo pod nogama”.

Kada se tlo prestalo tresti župnik Pejak Pašić se zaputio u obilazak crkvenih objekata i sagledavanje štete. „Uz velike štete na župnoj crkvi, najteže je stradala filijalna kapela Presvetog Trojstva u Slatini Pokupskoj, koja je već bila stradala i u Domovinskom ratu. Bivši župnik je pokrenuo obnovu, ali mislim da će se nakon ovoga potresa ići u rušenje kapele. Sačekat ćemo dok struka kaže svoje mišljenje”.

Mala župna zajednica s velikim srcem

U potresu je oštećen i župni stan. „Župni stan je privremeno neupotrebljiv tako da stanujem u stambenom modulu pored župne kuće. Toga dana nakon potresa, nakon obilaska crkve i kapela potražio sam smještaj kod jedne obitelji u mojoj župi. Kod njih sam stanovao oko mjesec dana, dok nije stigao stambeni modul. Župna kuća će ići u obnovu, a za župnu crkvu ćemo morati sačekati mišljenje konzervatora i stručnjaka.”

Živeći u stambenom modulu vlč. Vedran podnosi patnje svih onih koji su u potresu ostali bez krova i na glavom. „S potresom se dosta toga promijenilo. Promijenile su se neke navike koje sam do tada imao, ali život ide dalje uz promijenjeni ritam. U potresu se očitovalo veliko srce moje župe od prikupljanja karitativnih potrepština do raščišćavanja ruševina. U samoj Bučici i okolnim selima, koja pripadaju župi, nekoliko obiteljskih kuća je srušeno. Ostale obiteljske kuće su ostale čitave, a oštećeni dimnjaci su sanirani odmah nakon potresa”.

Misna slavlja u župnom dvorištu

Potres i njegove posljedice nisu zaustavile pastoralni život župe. Misna slavlja održavaju se u župnom dvorištu. „Vrijeme nam je u 90% slučajeva bilo blagonaklono pa smo mogli slaviti mise na otvorenom. Kako su crkva i župni stan na uzvisini, kada puše vjetar stvara dojam velike hladnoće. U takvim okolnostima mise smo slavili u župnom stanu, a u Velikom tjednu bili smo postavili šator kako bi bili u zaštićenijem prostoru na Vazmenom bdijenju, da vjetar ne gasi svijeće. Međutim, zatekla nas je nevolja. U noći s Velikog petka na Veliku subotu dogodilo se nevrijeme koje je odnijelo šator.”

Crkva od stradanja u Domovinskom ratu obnovljena zavjetnim darovima

Župna crkva sv. Antuna Padovanskog koja je u Domovinskom ratu bila stradala obnovljena je zavjetnim darovima vjernika. Naime, župljani velikogoričke župe Navještenja Blažene Djevice Marije zavjetovali su se da će hodočastiti u Mariju Bistricu da njihov grad bude pošteđen od razaranja, ali su obećali i da će ako njihova crkva ne bude srušena izgraditi jednu od porušenih crkvi s druge strane Kupe. Kako je u to vrijeme u župi kao prognanik boravio tadašnji župnik iz Bučice vlč. Stjepan Vuksan, zavjetni dar je bio namijenjen njegovoj župi. Vlč. Vedran vjeruje da će i nakon potresa Gospodin providjeti dobre ljude koji će pomoći u obnovi crkve, zajedno s Ministarstvom kulture i Sisačkom biskupijom.

Iz spomenice župe

Župa Bučica smanjuje se iz godine u godinu, ističe sa žalošću župnik. „Ljudi su se počeli iseljavati i prije potresa. Župa danas broji oko 320 stanovnika, a kada sam prije dvije godine došao na župi bilo je tu stotinjak vjernika više. Prevladava staračko stanovništvo. Većina se odselila u Domovinskom ratu u Veliku Goricu, Sisak i okolna mjesta. Oni dođu eventualno vikendom pogledati svoje kuće. Kao župnik nastojim okupljati vjernike na misna slavlja. Vjernici su sa svojim kućama dosta udaljeni od crkve tako da mi je prvi susjed na udaljenosti od dva kilometra”.

Župnikov primjer poticaj za poziv

Primjer služenja tadašnjeg župnika u rodnoj župi vlč. Vedran potaknuo ga je da u djetinjoj dobi razmišlja o tome da i sam bude svećenik. „Moji roditelji nisu išli u crkvu. Moja majka je počela ići na nedjeljna misna slavlja tek nakon što sam primio prvu pričest. Uz moju majku je u crkvu počela dolaziti i moja sestra, a u petom razredu osnovne škole bio sam primljen u ministrante u župi Presvetog Srca Isusova u Vinkovcima. Uz tadašnjeg župnika Roberta Farkaša počeo se razvijati moj poziv. Gledanje u njegov svećenički primjer i naša konstantna suradnja potaknuli su me na razmišljanje da jednoga dana i ja budem poput njega i da svakodnevno prinosim misnu žrtvu na oltaru. Moja želja je s vremenom rasla i sazrijevala.”

Vlč. Robert Farkaš. Foto: djos.hr

Vlč. Vedran je sa svojom željom da bude svećenik upoznao i vlč. Farkaša i svoje roditelje. „Moram priznati da se u početku moj otac nije složio s tom odlukom, ali malo po malo kako su se stvari razvijale i promijenio se i njegov stav. Roditelji su prihvatili da je svećeništvo moj put. Klica poziva se razvijala kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, svakodnevnim odlaskom na svete mise. Po završetku srednje Poljoprivredno-šumarske škole odlazim na bogosloviju i studij u Đakovo”.

Bogoslovno sjemenište i studij u Đakovu

Prvih dana u Đakovu nije bilo lako. „Bilo mi je teško. Kao dijete se nikada nisam na duži period odvajao od roditeljske kuće. U tim poteškoćama sam prvih mjesec dana govorio da svećeništvo nije za mene i da bih se želio vratiti kući. Ali, hvala Bogu, i ta je kušnja bila nadvladana. Ostao sam u bogoslovnom sjemeništu, završio sam studij i diplomirao sam u svibnju 2015. godine. U životnim poteškoćama od velike mi je pomoći bila podrška obitelji, a pomoć je stizala i od odgojitelja, profesora, duhovnika, svećenika vlč. Farkaša i preč. Tadije Pranjića. Zahvaljujući svima njima danas sam to što jesam.”

Po završetku studija vlč. Vedran je uputio molbu sisačkom biskupu Vladi Košiću za prijem u Sisačku biskupiju. „Pred kraj svećeničke formacije moji su poglavari na bogosloviji zaključili da se, zbog poteškoća koje sam imao tijekom bogoslovije, ne bih mogao ostvariti kao svećenik. Predlagali su mi redovničku zajednicu, a s time se ja nisam slagao. Molio sam se Bogu da mi pokaže put – jesam li za dijecezanskog svećenika ili redovnika. I, evo me, svećenik sam.”

Đakonsko ređenje. Foto: Sisačka biskupija

Svećeničko ređenje i mlada misa

Svećeničko ređenje bilo je u sisačkoj katedrali. „Za svećenika sam ređen 24. lipnja 2017. godine u katedrali u Sisku po rukama biskupa Vlade Košića. S ređenja se najviše sjećam prostracije tijekom koje se pjevaju litanije Svih Svetih, gdje se nad ređenika zaziva milost cijeloga neba da može izvršiti svoje svećeničko poslanje. Mladu sam misu imao u rodnoj župi 8. srpnja, i bilo je oko 1000 ljudi”.

Svećeničko ređenje. Foto: Sisačka biskupija

Svoj svećenički hod vlč. Vedran je započeo geslom: „Sve mogu u Onome koji me jača”. Komentirajući izbor gesla ističe: „Duboko sam uvjeren da je moj život i svećeničku formaciju vodio sam Bog, sam Isus Krist. Zato sam, gledajući i teškoće kroz koje sam prolazio kroz studij, izabrao redak iz Pavlove Poslanice Filipljanima – Sve mogu u Onome koji me jača”. Prva služba bila je ona župnoga vikara u katedralnoj župi. „Nakon svećeničkog ređenja i mlade mise raspoređen sam po biskupovoj odluci na službu župnoga vikara u katedralnoj župi u Sisku. Tu sam službu vršio godinu dana. Od svega što mi je u toj službi bila radost izdvojio bih ispovijedanje, gdje sam kao kapelan imao priliku sjediti u ispovjedaonici u katedrali i kroz ispovijed ljudima približavati Božje milosrđe”.

Duhovnik sestara Kćeri Srca Isusova u Lasinji

Uz službu župnoga vikara vlč. Vedran je skrbio i za zatvorenike u Sisku, a uz službu župnika u Bučici obavlja i službu duhovnika klauzurnih sestara Kćeri Srca Isusova u Lasinji. „Službu duhovnika sestara u Lasinji prihvatio sam bez oklijevanja i svaki dan putujem iz Bučice u Lasinju, i natrag. Njihova prisutnost u našoj biskupiji je od velike važnosti. Sestre mole za nas svećenike da Bog blagoslovi naš rad, da blagoslovi one svećenike koji su se možda umorili na svom polju rada, i da nam ulijeva snagu. Za taj samostan volim reći da je oaza mira. Čovjek, koji živi užurbano, u tom samostanu, toj oazi, može pronaći vrijeme za sebe i za svoga Gospodina, da bude oči u oči s Gospodinom.”

Vlč. Vedran, koji slobodno vrijeme provodi u vožnji biciklom i u šetnjama, upućuje poruke ohrabrenja: „U teškim i čudnim vremenima, okruženi bolešću koronavirusa i potresima, ne klonimo duhom. Ako čovjek klone duhom prepušta se strujama ovoga svijeta koje ga odvlače od Gospodina. On želi da mu budemo blizu i da mu vjerujemo kako ćemo nakon ovih nevolja koje su nas snašle imati bolju i ljepšu budućnost s Njime”.