O novom nadbiskupu i apostolskom nunciju u Obali Bjelokosti, svećeniku Splitsko-makarske nadbiskupije, mons. dr. sc. Anti Joziću, za Hrvatsku katoličku mrežu govorio je njegov školski odnosno studentski kolega i prijatelj, prof. dr. sc. Tonči Matulić.

Mons. Antu Jozića poznajete iz srednjoškolskih i studentskih dana, javnost o njemu ne zna mnogo. Možete li s nama podijeliti svoje dojmove o novom nadbiskupu i nunciju?

Mons. Ante Jozić, novoimenovani nadbiskup i nuncij je moja generacija, mi smo se sreli u Sjemeništu u Splitu, inteligentan je čovjek, glazbeno nadaren, talentiran za jezike. Bili smo zajedno u splitskoj bogosloviji, studirali teologiju i živjeli tamo. Pa smo se ponovno sreli u Rimu, s tim da je on došao u Rim u Papinsku crkvenu akademiju koja priprema svećenike za diplomatsku službu u nuncijaturama diljem svijeta ili u Državnom tajništvu Svete Stolice. Studirao je oba prava na Papinskom lateranskom sveučilištu, tamo smo se susretali i viđali. Tako da imamo prilično dug taj zajednički put u fazi naše formacije.

Iste smo godine i ređeni, budući da sam ja svećenik Hvarske biskupije, zaređen sam nešto ranije te godine od svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije. Prije dvije godine smo u rodnoj župi mons. Jozića u Trilju, u Cetinskoj krajini, na njegovu inicijativu proslavili srebrni svećenički jubilej. Mons. Jozić je, naime, bio organizator čitave proslave srebrnog svećeničkog jubileja naše generacije u zajedništvu sa splitsko-makarskim nadbiskupom mons. Marinom Barišićem, koji je u to vrijeme bio naš profesor Starog zavjeta, na KBF-u u Splitu. O mons. Joziću mogu reći zapravo sve najbolje, ono što njega najbolje obilježava jest ono što on radi, njegov diplomatski gard, ima taj stil diplomatskog držanja, diplomatskog ophođenja, pristupačan jednostavan čovjek.

Je li Vas iznenadila vijest o imenovanju?

Nije, treba reći iskreno, nije. To je taj paradoks. Vijest bi bila da nije imenovan, e to bi bila vijest! U zadnje vrijeme, kako smo već prošli pola stoljeća života, počeli smo se meškoljiti, a gdje nam je Ante, kad će Antu konačno imenovati za nadbiskupa, nuncija ili neku drugu službu u Crkvi. Ali, u svakom slučaju, imenovati ga biskupom.

Znali smo mu u šali reći da ako ne napravi neku veću nepromišljenost, da mu biskupska služba ne gine. Neke službe jednostavno stave čovjeka na taj kolosijek i prirodno je očekivati ovakav rasplet stvari pa se zahvaljujući Providnosti, zahvaljujući okolnostima, može i pretpostaviti neka iduća životna postaja.

Zanimljivo je da je mons. Jozić osmo od jedanaestero djece u svojih roditelja.

Da, to je jako važna i jako snažna pozadina njegova života, brojna obitelj. Imao sam tu čast i radost upoznati njegovu obitelj. Ante je nakon studija u Rimu otišao u New Delhi, to je bila njegova prva služba, predstavnik Svete Stolice u Indiji. Nakon toga se vratio bliže Hrvatskoj, ali još uvijek dosta daleko, otišao je u Moskvu, u Rusiju. Potom je otišao u Hong Kong i bio glavni za Kinu, u svojstvu voditelja apostolskog predstavništva.

Predmnijevam da je na neki način istrčao u prvi plan ovim sporazumom što ga je Sveta Stolica potpisala s Kinom (riječ je o sporazumu koji za cilj ima regulirati imenovanje biskupa u toj zemlji, op.) jer je upravo mons. Jozić bio odgovoran za Kinu kao apostolski predstavnik u Hong Kongu.

Kad promatramo njegove službe u Kini i Indiji, vidimo da je imao priliku na neki način izbliza upoznati gotovo pola čovječanstva kulturološki, tradicijski, jezično, što ga je učinilo jedinstvenim Hrvatom koji je skupio tako veliko iskustvo.

I sad je torpediran u Afriku, u Obalu Bjelokosti, koja, mislim, stoji kao jedno važno apostolsko predstavništvo, nuncijatura u Africi. Ne sumnjam da će mons. Ante Jozić imati sjajan put kao nuncij i nadbiskup. Želimo mu obilje Božjeg blagoslova, da bude više pastir nego diplomat, više naklonjen Evanđelju, a manje mračnim salonima.

Što ovo imenovanje Hrvata za nadbiskupa i nuncija u Obali Bjelokosti znači za Hrvatsku?

To je jako važno za Hrvatsku, za naš narod, kad Vi sugerirate pitanjem, onda neka tako bude odgovoreno. Mi bismo vjerojatno svi pali u delirij kad bi Papa imenovao desetero Hrvata nuncijima, mislim da bismo proglasili deset neradnih dana radosti i slavlja.

Važno je to. Najprije za njega osobno, on stoji pred Bogom živim, Bogom Ocem Gospodina Isusa Krista i on u skrovitosti svoje duše i svog srca stoji pred Isusom raspetim na križu. Crkva je odabrala njega i to je najprije važno za njega, on mora sa svim izazovima izaći na čistac.

Važno je zatim za diplomatsku službu koju obnaša u Crkvi, jer su dobili jednog potentnog, sposobnog, kvalitetnog čovjeka koji će obnašati službu nuncija, nije to danas više ni lako.

Treće, važno je i za Splitsko-makarsku nadbiskupiju čiji je on svećenik, sad će se kroz njega čuti i za Nadbiskupiju. Važno je za njegovu brojnu obitelj. Znači to. Važno je samo stvari postaviti u pravi redoslijed, da bude s pravom mjerom, da se ne ide u neki ekstrem.