Prvi pjesnik čije stihove o Mariji donosimo je Dragutin Domjanić. Rođen je 1875. u Krčima kraj Sv. Ivana Zeline, a preminuo je 1933. u Zagrebu. Dragutin Domjanić bio je vijećnik Banskoga stola u Zagrebu te redoviti član JAZU. Za života je objavio zbirku ‘Pjesme’, ‘Izabrane pjesme‘ i ‘Pjesme’ na hrvatskom standardnom jeziku, a tri zbirke vrlo popularnih i čitateljstvu dragih kajkavskih pjesama ‘Kipci i popevke’, ‘V suncu i senci’ te posmrtno ‘Po dragomu kraju’. U poeziji pisanoj književnim jezikom Domjanić je doveo hrvatski pjesnički izraz na europsku razinu, dok je veliku slavu stekao svojim kajkavskim pjesmama kojoj su pridonijeli i brojni skladatelji.

‘K suncu prosi’

K suncu prosi vsaka roža,
K suncu trava vsaka,
Tak i k tebi, Majka Božja,
Srce siromaha.

Milostiva vsakom ti si,
Vse ti vračiš boli,
Odbila još nikog nisi,
Kaj za pomoć moli.

Čuj molitve braće ove,
draga naša Mati,
tvoj te vezda narod zove,
romari Hrvati:

Dobra nam navek ostani,
Zmoli nam pri Sinu,
Da od vsega zla obrani
Nas i domovinu.

‘Remete’ 

Tiha je crkva, sva srca se mole,
Tamjana koluti viju se plavi
Rumeni rupci se sagnuše niže,
Bijelo se ruho nad kamenom savi.

A na oltaru se prinosi žrtva
Mramor u svijeća se plamenu zlati.
Tamo je Srce, što svakom je dobro,
Tamo je Ona, što svima je Mati.

Onad se pjesma od svodovlja tamnog

Crkvom do sjajnog oltara sve zali,.

Samo još čas su zadržat je htjeli

Glasovi djece, ti čisti i mali.

Sunce je došlo kroz otvoren prozor,

Pjesma se proli kroz selo i doli.

Sve ju je čulo: i trava i klasje,

I cvijeće šaro, i sv eko da moli.

Sve joj se klanje, ko s lahora lakog.

I oni najmanji cvjetići bijeli.

Oni se najdublje sagnuše zemlji,

Dragu tu zemlju bi milovat htjeli.