Nešto prije Božića 1923. godine djevojka Marija Horvat primila je pismo iz Krašića. Zagolicao ju je nepoznat rukopis. Kad je pismo otvorila i počela čitati, zapanjila se od čuđenja. Pismena ženidbena ponuda! Najednom, iznenada, bez sastanaka, izlaza, razgovora, upoznavanja! Pametnoj djevojci bilo je jasno: Ako je to ljubav, ona se morala davno roditi, ali iz nekih razloga bila je dugo skrivana. Počela je prekapati uspomene, tražiti neki vidljiv dokaz te tajanstvene i šutljive ljubavi mladića Alojzija Stepinca. Nije znala da li bi se smijala ili plakala, shvatila stvar ozbiljno ili šaljivo.

Bio je to grom iz vedra neba. Uzbuđeno je čitala riječ po riječ, zaustavljala se, smijala, možda i prosuzila, pa se opet zamislila. On, zagonetni i neobični Alojzije! Poznavala ga je, i sama se koji put pitala, što će biti od toga mladića, ali nikada nije mogla ni sanjati da je našla mjesto u njegovu srcu koje je u tom pogledu uvijek izgledalo — pustinja! Ne, ona ne vjeruje da je ikada bila predmet njegovih misli, tajna njegova zaključanog srca.

A ipak, pismo je tu. Ozbiljno, dostojanstveno, puno poštovanja. I nudi joj ženidbu! Znači da je poznaje, da ju je izučavao. Postalo joj je lijepo oko srca. To je ona nenadana sreća, divni ponos žene kad otkrije da je dugo bila zakopana tajna nečijega srca, a da to nije ni slutila. To je najuzvišenija pjesma, nešto najuzbudljivije što se može doživjeti, dokaz da je nešto raslo u tišini, budilo se u samoći, dolazilo iz skrivenoga ali živog vrela života, raslo pod snijegom kao zimski usjevi. A ona je u duši posjedovala nešto čime je sve to doticala. Bila je rođena za istinsku, nepatvorenu i duboku ljubav.

Volila je ozbiljnost vedrine, nutarnje lice sreće, duhovnu dimenziju rascvjetane ženstvenosti… Nije joj to bila prva ponuda. Bilo ih je i prije, ali ih je zaredom otklonila jer ni u jednoj nije našla što je tražila. Tako piše u prvom pismu što ga je uputila nenadanom proscu. A ovo ju je pismo toliko osvojilo koliko ju je iznenadilo. Nije li to ipak dokaz da se od njihova poznanstva nešto i u njoj zadržalo? Istina, tome nikada nije pridavala nikakvu pažnju, ali sada sve to izlazi na površinu kao sitna trava koja naglo, preko noći, zazeleni do jučer mrtve livade. Uzalud je prekapala sjećanja da uhvati neki njegov pogled, da se prisjeti neke eventualne posebne pažnje, neke mekane, ljubavlju obojene riječi koju žene tako munjevito zapažaju i prepoznaju. Jer — siromaštvo, kašalj i ljubav ne mogu se nikako sakriti. Uvijek su previše očiti. To je bujica koja navire kroz oči, osmijehe, riječi, ponašanje… On je prema tome neviđen izuzetak ako je to mogao tako dugo i tako uspješno skrivati.

A ženu neodoljivo zavodi upravo taj izuzetak, ono što je različno od običnoga.Kad je završila čitanje, bila je na čistu da je uhvaćena. Spremila je pismo kao najljepšu tajnu i iznova ga čitala, kad god se našla sama. Roditelji su zapazili da se na mahove izgubi u nekoj tajnoj sreći, gledali je kako leprša po kući i pitali se: Zašto se ovom Božiću tako izuzetno raduje? Uvijek je Božić, kad god se prava ljubav začne…

***

Napokon je s tajnom trebalo na svjetlo. Mladić čeka odgovor. Za svaku ženu — to su trenuci raja. Ona ne voli čekati, štoviše, mrzi čekanje, ali rafinirano uživa da je se čeka. Ako je to pogreška, onda je to pogreška njezine naravi koje se nijedna žena nikada neće moći osloboditi. Jednostavno zato jer je se ne želi riješiti. To je nezamisliv vrutak ženske radosti.

Na posljetku, vijest je priopćila roditeljima. I oni su se začudili. No, brzo i oduševili. Mladića su dobro poznavali. Ni tren nisu posumnjali u njegovu iskrenost. Alojzijeva ozbiljnost bila je velika garancija sretnog braka. Uostalom, to je prijateljska kuća. Nije bitno, ali ne treba ni zanemariti činjenicu da je kuća i ugledna i bogata. Odmah su se složili. Što se njih tiče, nema zapreke!

Dan je 27. prosinca, blagdan Ivana apostola, toga veličajnog apostola ljubavi. To je datum prvoga Marijina pisma Alojziju Stepincu. Počinje ovako:

“Dragi Lojzek! Tvoja me izjava veoma iznenadila. Sada, pošto sam dobro razmislila, odgovaram slijedeće:Najprije Te pitam — jer to nisi nigdje spomenuo — jesu li Tvoji roditelji sporazumni s tim? Ni za što ne bih htjela doći kao kamen smutnje u kuću…”

Bože, koliko smo danas daleko od takva ponašanja! Toj današnjoj mladeži burka krv u žilama. Mnogi pitaju: Što s tim imaju roditelji? Zar nismo odrasli i slobodni? Znam za slučaj kad su mladi izvijestili roditelje o svom vjenčanju s bračnog putovanja. Ostavimo po strani izuzetne slučajeve koji put nemogućih roditelja! Život se ne ocjenjuje po izuzecima. Takva su, dakle, bila u većini nekadašnja djeca. Poštivala su mišljenje, sporazum i blagoslov roditelja, jer su znala za četvrtu zapovijed: “Poštuj oca i majku…” Brak je bio zajednički događaj u obitelji, a ne lakomislena i samovoljna avantura djece.

“I onda Te moram upozoriti” — piše Marija — “da ja, što se tiče materijalne strane, ne posjedujem ništa osim ono što se obično daje: rublje i pokućstvo! Znam da Ti to znaš, ali osjećam da to moram posebno istaknuti…”

Koliko iskrenosti i ljepote u tim jednostavnim riječima! Ni slova o svojoj uzbuđenosti, sreći, osjećajima. Nastavlja: “Ti tražiš ženu koja će s Tobom dijeliti i dobro i zlo, tražiš miran dom. Mogu Ti s pouzdanjem reći da sam spremna vršiti dužnost takve žene. Ne misli da idem za Tvojim imanjem. Evo, što mi odgovara: Tvoja inteligencija, ozbiljnost i radinost. Drugo je sporedno. Najglavnija je duša, jer odatle proizlazi ljubav. Duša čini čovjeka čovjekom, tu čovjek nalazi okrepe i razumijevanja, to je najljepša zabava, tu je sve! Pošto to nisam našla ni u jednoj od prijašnjih ponuda, ostah do sada neudata. Ostala bih i dalje da Tvoj slučaj nije različan od prijašnjih…”

Kakvo bistro gledanje i izlaganje! Kakvo poniranje u bitno! Brak je utok dviju duša u zajedničku životnu rijeku, a ne bara u kojoj krekeću samo naše strasti, nad kojom plivaju žabokrečive riječi i izljevi. “Što se tiče sela i samoće” — piše Marija — “toga se ne bojim. Volim selo, seosko sam dijete, selo je uvijek bilo magnet za me. Zato grad neću ostaviti teška srca. A Ti se bojiš da sam se privikla gradu. Nije tako. Tako si idilično opisao mjesto (u kojemu će stanovati) — kao u priči! Kuću sam vidjela kad sam mimo prolazila, dok je još Marko bio tamo. (Radi se o imanju pokraj Kupe) Zbilja je na lijepom mjestu! Ja sam prije prakticirala samo na malom gospodarstvu. A kako će biti na velikom? Držim da sam Ti dosta jasno odgovorila, pa pošto mi i moji s veseljem dadoše privolu, pristajem i ja radosna srca na Tvoju ponudu, jer sam s Tobom ionako simpatizirala. Nadam se da se nećeš smatrati mojim gospodarom već ravnopravnim drugom. Srdačno Te pozdravljam. Marija Horvat”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Diana Batona MLADI STEPINAC – Pisma zaručnici. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.