Poruke nade i ohrabrenja da potresi i bolesti nisu na propast, nego su prilika za izgradnju bolje budućnosti uz Božju pomoć, župnik markuševečke župe sv. Šimuna i Jude Tadeja vlč. Josip Đurbek upućuje svojim vjernicima od 22. ožujka 2020. kada je zagrebačko područje pogodio razoran potres, a župa u Markuševcu se i 20. travnja ove godine našla u epicentru potresa.

Pogled na župnu crkvu. Foto: Župa Markuševec (Facebook)

Materijalna šteta od potresa je ogromna. To potvrđuju i podaci koje je naveo vlč. Đurbek. „U župi je oko 200 kuća sa crvenom naljepnicom – neupotrebljive za stanovanje, i oko 300 kuća koje su obilježene žutom naljepnicom te se u njima ne preporučuje stanovanje. Unatoč tome što se kuće s crvenom naljepnicom ne bi smjele upotrebljavati u većini njih ljudi i dalje žive. Njih oko 10 – 15 dobilo je kontejnere u kojima prespavaju, ali se radi kuhanja, toaleta i higijene, vraćaju tijekom dana u svoje kuće. Ljudi čekaju mogućnosti obnove. Oni koji su imali sredstava i koji su uspjeli naći ljude, što je najteže u ovo vrijeme, počeli su s obnovom. Vidim da se neke kuće učvršćuju betonski, neke su nažalost samo pokrpane pa će se u njima živjeti pretpostavljam u strahu do nekog ne daj Bože drugog potresa”.

U župnoj kući drveni okviri drže nadvoje i zidove

Sudbinu obiteljskih kuća u Markuševcu dijele i crkva te župna kuća u kojoj ‘drveni okviri drže nadvoje i zidove’. „Dva tjedna prije potresa završili smo s jednom od etapa obnove župne kuće. Jedan dio bio je oblijepljen mrežicom i ljepilom pa je taj dio nakon potresa izgledao netaknuto. No, razmjeri štete vide se u onim prostorijama koje nisu obnovljene gdje je sve ispucano. Više – manje svaki nadvoj iznad vrata i prozora je ispucan. Jedan inženjer je rekao da, umjesto da nadvoji drže prozore, tu drveni okviri drže nadvoje i zidove. Nakon potresa imao sam priliku najprije šest mjeseci otići kod svog kolege u Granešinske Novake. On me je na dan potresa primio ne samo na ručak već mi je ponudio stan u župnoj kući. Kasnije, da bih bio bliže župljanima, preselio sam se u podstanarsku kućicu u samom Markuševcu”.

Župna kuća. Foto: Župa Markuševec (Facebook)

Župna kuća. Foto: Župa Markuševec (Facebook)

Crkva, kasnogotička građevina, dobila je crvenu naljepnicu. „Crkva se nije urušila ali su svodovi toliko oštećeni da se kroz njih vidi u krovište i prijeti urušavanjem. Nema smisla to sada krpati, nego će biti potrebna prava obnova. Imamo planove da bi se sadašnje stanje upotrijebilo i za proširenje same crkve”.

Toranj. Foto: Župa Markuševec (Facebook)

Unutrašnjost crkve. Foto: Župa Markuševec (Facebook)

Poruke podrške i blizine u zapisima ‘Poslije potresa’

Vlč. Đurbek opisivao je situaciju nakon potresa te upućivao poruke podrške i blizine vjernicima u zapisima na internetskim stranicama župe pod nazivom „Poslije potresa”. Zapise je objavljivao od 22. ožujka do 2. svibnja. „Na sam dan potresa, a onda i sljedećih dana, obilazio sam Markuševec. Prva dva-tri dana nikoga nisam susreo. Nadolazećih dana vidjelo se da su ljudi počeli s obnovom. Krovovi su bili dosta stradali pa je crijepa bilo na sve strane. Vatrogasci su skidali dimnjake. Popravljalo se ono što se moglo. Kao župnik nisam se mogao penjati po krovovima, ni voziti radne strojeve, pa mi se činilo primjerenim biti prisutan zapisima na internetskoj stranici župe tim više što je to bilo nekoliko dana nakon što su bila onemogućena okupljanja vjernika u crkvama. Želio sam dati ljudima opis stanja, jer se u crkvu nije moglo, a s druge strane želio sam biti podrška ljudima”.

Screenshot župne stranice.

Godina dana izgubljena u administrativnom čekanju

Nedugo nakon potresa područja stradala u potresu obišli su predstavnici gradske i državne vlasti, ali sporost obnove izaziva kod ljudi osjećaj da su zaboravljeni. „Teško je sve to pojmiti, čak je znalo biti i nekih grubih riječi u tim danima. S jedne strane mogu razumjeti gradsku upravu jer su štete od potresa velike, ali se ima dojam da se daleko više moglo sve skupa napraviti. Ljudi su nakon prvih nesnalaženja jednostavno morali dići ruke od svega toga i krenuti u neku svoju privatnu priču. Ne znam zašto se čekalo sa zakonom o obnovi. Stručnjaci su nas upozoravali da obnova crkve, koja bi krenula bez toga zakona, ne bi donijela rezultate. Tako da smo praktički izgubili godinu dana u administrativnom čekanju, i što se tiče crkve i što se tiče obiteljskih kuća. Oni koji su obnavljali sami uz pomoć susjeda i rodbine ostat će, na žalost, bez naknade jer od njih neće moći dobiti potrebni R1. Nešto se pokrenulo u zadnja dva – tri mjeseca od donošenja zakona. Propisani su neki uvjeti za natječaj za europske fondove, čak smo i dobili neke novce koji će biti upotrijebljeni”.

Privremeni bogoslužni prostor blagoslovljen na Uskrs

Osam mjeseci nakon potresa pored župne kuće u Markuševcu postavljena je temeljna ploča za izgradnju privremenog bogoslužnog prostora koji je blagoslovljen na Uskrs. „ Za taj prostor reći ćemo da je nova crkva sv. Šimuna i Jude Tadeja, jer smo prenijeli unutra oltare iz crkve i crkveni namještaj. Prva misa bila je na Veliki četvrtak, a blagoslov na Uskrs. Oko tog prostora bila je dugotrajna rovovska borba s administracijom. Trebalo nam je dobrih devet mjeseci da dobijemo barem neku prešutnu usmenu dozvolu da smijemo postaviti temelje. Za sve tri najviše stradale crkve – Granešina, Čučerje, Markuševec, bila je otprilike ista procedura – ne može se ovdje, ne može se ondje, ako se već mora maknite se iza da se ne nagrđuje vizura zaštićenog kulturnog dobra… Nakon dugotrajnog postupka privremena crkva napravljena je u roku od dva tjedna. Kroz cijelo vrijeme zime bili smo vani. Tijekom prosinca i siječnja imali smo privremenu kapelicu u podrumu župne kuće, gdje je moglo biti oko 15 osoba zbog epidemioloških mjera. S novim prostorom za bogoslužje povećao sam se broj polaznika mise.” U novom bogoslužnom prostoru proslavljeni su sakramenti potvrde i prve pričesti.

Privremena kapela u podrumu župne kuće.

Povijest župe Markuševec

Inače u naselju Markuševec, od davnina poznatom pod nazivom sv. Šimun, počeci crkvenog života datiraju iz 11. stoljeća. „Za taj spomen iz 11. stoljeća nemamo zapise, ali svakako 1276. u Šematizmu tadašnje Zagrebačke biskupije spominje se župa sv. Šimuna i Jude Tadeja. Crkva se prvi put spominje 1328. u nekim kaptolskim vizitacijama. Sadašnja crkva datira iz 1476. godine. Pretpostavlja se da su od te crkve ostale apside današnjeg svetišta i kapele sv. Antuna. Crkva je bila preuređivana više puta. Tako je 1702. godine napravljen toranj koji je 1760. završen s velikom razvedenom i ukrašenom lukovicom. Zabilježeno je da je 1745. godine bilo preinaka u crkvi za koje nemamo nekih velikih podataka. Znamo da je u prošlom potresu 1880. godine crkva dosta stradala i današnja crkvena lađa napravljena je 1882. godine po graditeljima koji su s Hermanom Bolleom došli iz Austrije. Tako da sadašnji izgled crkve datira od poslije toga potresa 1880. godine”, ističe vlč. Đurbek.

Upravo u toj činjenici da samo zadnjih 140 godina crkva u Markuševcu ima sadašnji izgled župnik i Pastoralno vijeće vide mogućnost da se u nadolazećoj obnovi crkva proširi. „Sada nam predstoje pitanja s administracijom – Ministarstvo kulture, pa Gradski zavod za zaštitu spomenika inzistiraju na tome da se sve obnavlja u sadašnjim gabaritima. Mi kao župa – župno vijeće u stopostotnom broju, željeli bismo iskoristiti ovo stanje da se crkva na neki način proširi – uklanjanjem postojeće i postavljanjem poprečne lađe. Konzervatorima postavljamo pitanje – koliko će imati smisla sama obnova i betoniranje ovoga što sada postoji jer to nije ona ista gradnja, čak i ako se zadrži ista vizura. Sam Bog zna koliko će takav pothvat biti jamstvo čvrstoće postojećeg objekta. Potrebna nam je veća crkva jer sada Markuševec ima 7000 ljudi i vjerojatno će se širiti, a postojeća crkva ima 160 kvadrata”.

Otkrivanje poziva

Za svoj poziv vlč. Đurbek ističe da se jednostavno dogodio, promatrajući i živeći uz kandidate za svećeništvo. „Rođen sam u Varaždinu 1963. godine u Varaždinu. Živio sam do 15. godine u selu Vinično, na području župe Visoko. Do škole smo svakodnevno pješačili četiri kilometra, a nedjeljom na misu jer je crkva bila uz školu. Odrastao sam u višegeneracijskoj obitelji – uz roditelje i brata, te djeda, baku i prabaku. Živjelo se na tipični seoski, prigorski, način života. Radilo se da bi se imalo što jesti. Nije se gladovalo i bilo je onih sreća i zadovoljstava tako da djetinjstvo mogu pamtiti po dobrom. Kao osmoškolac osvojio sam prvo mjesto iz fizike na općinskom natjecanju i tada mi je u učiteljskim krugovima bio zacrtan put da ću kao tipičan matematičar biti upisan u MIOC. Kako mi se nije svidjelo to da budem profesor matematike i fizike privukao me je prijedlog da se upišem u sjemenište i gimnaziju, za koju se govorilo da nakon nje mogu biti što god poželim. Naime, iz župe Visoko je kroz dugačku povijest dosta dječaka išlo u sjemenište kako bi se što više djece školovalo. To za roditelje djece nije predstavljalo preveliki financijski izdatak jer je bio osiguran stan i hrana, a župnik bi uz pomoć župe osigurao neke novce. Tako da je bilo dosta liječnika, zubara, pravnika, veterinara, tako da sam i ja krenuo na Šalatu u sjemenište kako bih bio ‘kaj god hoću’. Kad sam stigao na Šalatu te iz blizine gledao kandidate za svećeništvo javila se želja za tim pozivom”.

Želja za svećeništvom bila je podržana od strane obitelji. Od izazova tijekom odrastanja vlč. Josip ističe romantičarsko predstavljanje svećenika od strane tadašnjih odgojitelja isusovaca. „’Josipe, dođi slijedi me!’ – reći će s jedne strane duhovnik, a ja nikako čuti taj glas. No, međutim pokojni biskup Marko Culej, naš vicerektor na bogosloviji, poziv je objasnio na svoj način. Znao je reći da je duhovno zvanje ono ‘hoćeš ti i hoćem te ja’. I, onda neke stvari sjedaju na svoje mjesto – jedno odrastanje, razmišljanje da ćeš biti potreban na tome putu, da ćeš se u tome sam ostvariti, bilo je ono što je jednostavno raslo. Bez nekakvih velikih trzaja došlo se do ređenja.”

Rad u tvornicama namještaja i kolača te Autohausu za osiguravanje vlastite egzistencije

Vlč. Đurbek je na putu do svećeništva, uz intelektualni rad, radom ruku svojih nastojao osigurati vlastitu egzistenciju. „Naučio sam raditi još kao dijete u kući uz oca. Bavio sam se svim i svačim. Traktor sam počeo voziti s 10 godina, pripomagao sam u izradi stolarije i zidarije, u svemu što se radilo. Kroz bogosloviju imali smo prigodu otići u Njemačku gdje nam je kolpinška organizacija pomagala da bismo mogli priskrbiti barem ono što nam je trebalo za vrijeme studija – od boravka na bogosloviji do odjeće i knjiga koje su nam trebale. Tako sam u Njemačkoj prvo vrijeme radio na Autohausu – čovjeku koji je prodavao automobile oprao sam nekoliko tisuća auta na parkiralištu za primjerenu plaću. Zatim sam radio u tvornici kolača gdje sam zbog mirisa tijekom proizvodnje odlučio da neću pojesti više niti jedan kolač. A, većinu vremena sam radio u tvornici namještaja na traci. Bila je to prilika da čovjek upozna život, probleme i radosti radnika. Sve je to imalo pozitivan učinak”.

Svećeničko ređenje

Svećeničko ređenje bilo je još u vrijeme komunizma. „Moja generacija ređena je 1989. godine. Nitko od nas nije pretpostavljao da će se za godinu dana dogoditi pad komunizma i što će biti s nama kao svećenicima. Samo ređenje je bilo najnormalnija stvar nakon svih tih godina formacije. Moje mladomisničko geslo bilo je: „Radujte se uvijek u Gospodinu”. Mislio sam da nije vrijeme za nikakva kukanja nego da čovjek može doprinijeti nekakvom ljepšem svijetu koji nas očekuje”.

“U Travnom sam dobio batine od susjeda koji je od komunističkih vlasti bio zadužen da pazi na Crkvu”

Sva svoja znanja, umijeća i vještine vlč. Đurbek je koristio u službama koje su mu bile povjerene. „Nakon đakonskog praktikuma u klasičnoj župi u Lučkom uslijedilo je pet godina kapelanske službe u župi u Travnom. Dolaskom u tu župu u Novom Zagrebu, došao sam u sasvim novi svijet. Crkva je bila trosobni stan na prvom katu stambene zgrade, a župnik i ja stanovali smo i jednoipolsobnom stanu na sedmom katu iste zgrade. Župnik je imao jednu sobu, a ja pola – u šest kvadrata bilo je umjetnost smjestiti sebe, nekoliko knjiga, stolić za nešto napisati. Iznad glave sam stavio policu s nešto knjiga i glazbenom linijom – koja je bila poklon za mladu misu. Služili smo pet svetih misa, a u stanu je znalo biti i do 200 ljudi. Bilo je to za svećenika potpuno neočekivano. Tu su se služile mise za 15 000 ljudi. Vjeronauk smo imali u preuređenoj garaži. Dobio sam i batine od susjeda koji je od komunističkih vlasti bio zadužen da pazi na Crkvu. Bili su to sasvim novi izazovi i nove priče koje ostaju u najvećoj uspomeni, jer kada čovjek u takvoj situaciji nešto postigne poput pjevačkog benda to su neizbrisivi tragovi.”

Promjena se dogodila kada su se mise počele slaviti u školskim holovima. „Broj ljudi koji su dolazili na misu u te stanove, umnožio se barem desetak puta. Živjela se vjera koja je došla do izražaja tek kada smo ušli u veće prostore”.

Prva župnička služba u Sloboštini

Prva župnička služba odvela je vlč. Đurbeka u Sloboštinu gdje stiže 1994. godine. „U Sloboštini nije bilo čak ni posebnog stana za slavlje mise, nego je u jednom četverosobnom stanu živio župnik i slavile su se nedjeljne mise. Recimo, nedjeljna je misa, a na mome krevetu sjedi nekoliko ljudi dok se bebe presvlače u kuhinji. Poslije je školski hol služio za nedjeljne mise. Bile su to intenzivne godine gdje se čovjek puno troši, ali i puno se vraća u smislu ljudi koji se žele angažirati da to sve funkcionira.”

Nakon uspostave hrvatske države došlo je vrijeme kada se moglo pristupiti gradnjama crkvi. „U Novom Zagrebu je prvi počeo graditi crkvu sadašnji zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, a mi smo svi zavidno gledali što on radi. Međutim, lakše je bilo gledati nego krenuti jer u to vrijeme nije bilo novaca. Poticaj za gradnju crkve došao je od jednog našeg župnog vijećnika koji mi je u pola noći lupao na vrata i rekao da sljedeći dan dođem potpisati ugovor za gradilište crkve. Tadašnji gradonačelnik Branko Mikša, i ne znam točno koji forumi, darovali su nam gradilišta za gradnju crkve. Bili smo ugovorom vezani da gradnja počne u roku od dvije godine. Da ne bismo izgubili ta gradilišta krenuli smo grlom u jagode. Mi smo tada za gradnju imali svega 120 tisuća tadašnjih maraka. Uspjeli smo u prvoj fazi napraviti podrum i staviti prvu ploču gdje je trebala biti buduća crkva, a dolje u podrumu pastoralni centar. Ono što je bilo jako zanimljivo i pastoralno dobar potez bilo je da smo uselili svetu misu iz škole dok još nije bilo ni prozora, niti vrata, već samo običan beton. Nakon dvije godine kada je bilo nekih novaca i kada se uključila Zagrebačka nadbiskupija crkvu smo stavili pod krov. Onda smo crkvu pet-šest godina uređivali. Za crkvu je dvije trećine potrebnog novca prikupila župa, a jednu trećinu je dala Nadbiskupija. Crkva je završena i prije dvije godine konačno i posvećena”.

Uz gradnju crkve bila je izgrađivana i župna zajednica. „Ono što sam prigodom posvete crkve imao potrebu reći je da je s gradnjom crkve još veći privilegij bio izgrađivati župnu zajednicu. Od nekih 200 ljudi koji su se okupljali na misama u stanu župna zajednica se pretvorila u 2000 do 3000 aktivnih vjernika koji su sudjelovali i u svetim misama. Mnogi su se okupljali na katehezama, ali ono što je bilo primjetljivo je da su svi s time rasli”.

“Još uvijek vidim da postoji neka svijetla točka”

Hobije vlč. Đurbeka – sviranje i pisanje, na novoj su župi zamijenile nove potrebe. U Markuševcu mu je hobi kosilica jer, kako ističe, treba održavati crkveni prostor velik dva jutra. Zaključno potiče da u ovim teškim vremenima, ne samo zbog potresa i pandemije, ne gubimo nadu. „Neću reći da smo dotaknuli dno, jer mislim da možemo još dublje pasti. Još uvijek vidim da postoji neka svijetla točka. Gledajući reakcije ljudi mogu reći da još uvijek u narodu postoji osjećaj za dobrotu, da mi kao vjernici gledamo prema gore. Križni put je bio težak, došao je do kalvarije, ali to nije bio završetak. Ako smo mi generacija koja mora nositi žrtvu, veću čak i od one u komunizmu, znajmo da iza toga mora postojati neko uskrsnuće, nešto što će nas dići”.