"U Isusovom trpljenju Bog je posvjedočio koliko nas voli. Bog kada trpi i pati zbog nas ljudi, onda možemo reći da je to najveća ljubav koja se očitovala u ovome svijetu. Bog u tome trenutku na očit način pokazuje ono što je apostol Ivan zapisao: Bog je ljubav. Zašto je to Ivan mogao napisati? Jer je bio pod križem i tako se osvjedočio u tu ljubav", poručuje vlč. Mario Žigman.
Promišljanje nad nedjeljnim evanđeljem donosi vlč. Mario Žigman
Čitajući muku možemo reći da nas uvijek preplave snažni osjećaji. Mnogi smo se možda stavili u taj događaj dok smo slušali ovaj izvještaj. Na našim licima mogle su se vidjeti suze po kojima prepoznajemo što je Bog učinio za nas. Na taj način naše trpljenje i patnja dobijaju smisao.
Svatko će se od nas složiti oko toga da kao ljudi živimo od trpljenja i patnje, iako će možda neki govoriti da živimo od bogatstva, ugleda, časti, priznanja. Ipak, priznati nam je da svi živimo od trpljenja i patnje drugih. Ne čini li nam se to možda strašnim jer ne želimo da netko trpi i pati zbog nas? No, uočavamo da je takvo trpljenje prisutno. Idemo vidjeti što pod time mislimo. Nema čovjeka na svijetu koji nije patio i trpio. Trpljenje nije lako. S jedne strane postoji u njemu nešto što je ružno i bolno, dok s druge strane može biti i lijepo.
Nema čovjeka na svijetu koji nije patio i trpio. Trpljenje nije lako.
Na jednome sam mjestu slušao razmatranje požeškog biskupa u kojemu na tako lijep način pojašnjava kako postoji nekoliko vrsta trpljenja na koje kao ljudi nailazimo. Prvo vidimo trpljenje koje osjećamo na svome tijelu. Na primjer kad smo bolesni, kada imamo visoku temperaturu, kada smo zaraženi virusom, tada naše tijelo proživljava trpljenje i patnju. Ovakvo trpljenje nije nimalo lagano za podnijeti, osobito ako je riječ o težoj rani. Međutim, mi trpimo kada nas netko uvrijedi, kada nas ponizi, kad kaže ružnu riječ, okleveće. Možda je netko imao iskustvo da ga je najbolji prijatelj izdao. Ne kažemo li onda da nam je zabio nož u leđa. To je bol koju ne osjećamo na tijelu, već na duši. Riječ je o duhovnome trpljenju. Mogli bismo se složiti da nam je takvo trpljenje daleko teže nego fizičko. Treća vrsta trpljenja koju susrećemo povezana je s roditeljskom ljubavi. Roditelji će takvo trpljenje najbolje razumjeti. Oni trpe i pate kako bi svojoj djeci osigurali ono što im je potrebno za njihov život. Oni će raditi, odricati se kako bi njihova djeca mogla stasati u dobre i pravedne ljude. I nikakvo trpljenje im neće biti problem jer će znati koji im je cilj, a kad vide da je njihovo dijete na dobrome putu tada će biti ponosni, a patnju će zaboraviti jer je iz nje proizišla radost.
Narod koji ga je dočekao palminim granama sada ga vrijeđa, omalovažava, ismijava te u konačnici, kleveću ga da bi ga osudili na smrt.
I sada se, u ovom izvještaju koji smo čuli, susrećemo s Bogom koji je prihvatio po svome Sinu sva ova trpljenja. Trpio je tjelesno kad su ga bičevali, kad su ga trnovom krunom okrunili, kada su mu proboli ruke i noge. Dalje uočavamo da je trpio duševno jer je doživio da ga je njegov učenik izdao, drugi ga je zatajio, treći su se razbježali. Narod koji ga je dočekao palminim granama sada ga vrijeđa, omalovažava, ismijava te u konačnici, kleveću ga da bi ga osudili na smrt. I naposljetku, vidimo i treću vrstu patnje i trpljenja koju Isus prihvaća, a to je da trpi i pati zbog nas jer nas voli.
U Isusovom trpljenju Bog je posvjedočio koliko nas voli.
Iz ovoga vidimo da kada drugi pati zbog nas želi nam reći: ja ti dajem svoje srce, svoj život, cijeloga sebe. Ja te volim. To je ono što i sami govorimo osobi zbog koje patimo. Nećemo trpjeti i patiti ako nekoga ne volimo. Iz ovoga vidimo da postoji nešto tajanstveno u trpljenju i patnji, nešto što ne smijemo samo tako omalovažiti. U Isusovom trpljenju Bog je posvjedočio koliko nas voli. Bog kada trpi i pati zbog nas ljudi, onda možemo reći da je to najveća ljubav koja se očitovala u ovome svijetu. Bog u tome trenutku na očit način pokazuje ono što je apostol Ivan zapisao: Bog je ljubav. Zašto je to Ivan mogao napisati? Jer je bio pod križem i tako se osvjedočio u tu ljubav.
Sigurno da je Bog mogao izabrati i drukčiji način čovjekova otkupljenja i spasenja. Ali zašto Bog izabire baš ovaj način? Možda bismo na prvu pomislili, kad bi Bog išao spasiti čovjeka očitovao bi se kroz lik superheroja. Međutim, Bog izabire put poniznosti (rođenje u štali), skromnosti (što pokazuje sav svoj život jer nema ni kamena gdje bi glavu naslonio), krotkosti i blagosti (prihvaćajući žrtvu križa gdje tiho poput janjeta, odvedoše ga na klanje). Zašto baš izabire put trpljenja i patnje? Možda upravo zbog toga što je u našem životu trpljenje i patnja nešto na što nam je najteže dati odgovor. Kada proživljavamo trpljenje i patnju znamo se pitati: Bože, gdje si? Zašto si me ostavio? Čini nam se kao da je Bog negdje daleko od nas. Upravo zbog toga izabire ovaj put kako bi nam pokazao svoju ljubav koja se očituje u trpljenju. To znači da Bog nije izvan naše patnje, već nam je tada najbliži. Razumije svaku vrstu naše patnje jer je svaku od njih i prošao. Kardinal Sarah, kada bi ga upitali: Gdje je Bog kada izgubimo dragu osobu, naročito dijete?, odgovara: Bog je tada u suzama onih koji pate. Bog je u tvojim suzama, u tvojoj boli kada patiš.
Neka nas ova nedjelja dovede podno križa kako bismo kroz ovaj tjedan koji je pred nama, poput apostola Ivana prepoznali Boga koji je ljubav. On nije daleki Bog kako su neki mislili, već je blizak nama, pun sućuti i suosjećanja do te mjere da i sam prolazi kroz naše trpljenje i patnju.