„Bog planira s nama, podupire naše planove i surađuje s nama. Bitni smo mu, bitne su mu naše odluke i mislim da Bog stvarno surađuje na dobro s onima koji ga ljube i koji su u njegovoj milosti”, tumači na temu ‘Zašto vjerujem’ violist Marko Otmačić, član Zagrebačkih solista (koji obilježavaju svojih 65 godina) te nastavlja: I dao nam je slobodu da mi sami odlučujemo o sebi.”

Foto: zagrebacki-solisti.com

Marko je i član Zagrebačke filharmonije te svojom violom, ali i glasom, mnogo pripomaže u glazbenom, no isto tako evangelizacijskom radu ‘Duhovnoga kutka’, katoličke evangelizacijske skupine, koju vodi srednjoškolski profesor Stjepan Arnuš.

Otmačić je za HKR posvjedočio o trenucima kada se dvoumio hoće li zaprositi svoju djevojku, od Božića i suprugu, Karlu: „Bio sam uistinu opterećen time i mislio sam: Pa nisam ja spreman za to, pa kako ću ja to? Nije još vrijeme, makar su godine već tu i u jednom razmatranju samo su došle riječi: ‘Kakvu god ti odluku donio, ja ću je poduprijeti.’ Znači, ne može Bog za nas odlučiti, ali će blagosloviti”, ističe ovaj glazbenik rođeni Samoborac.

Za ovu priliku gostovanja u programu HKR-a u emisiji ‘Zašto vjerujem’ na naše dosta često i omiljeno pitanje o omiljenom biblijskom citatu, ili nekom dijelu koji je sugovorniku trenutno aktualan, naglasio je: „Jednostavno je: ‘Bogu ništa nije nemoguće.’ Zašto? Imam jedan bedž u mojoj kutiji od viole i svaki put kad vadim violu vidim taj citat koji piše na bedžu”, odgovorio je i prisjetio se, naime, vremena svoga životnoga lutanja i – izrazio se – ‘male izgubljenosti’ u prvim godinama svoga studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Nije znao što će sa sobom, što želi točno studirati te kada je u tom jednom prijelomnom trenutku, kada je končano odlučio da će biti violist, postao je svjestan da puno zaostaje tehnički za svojim kolegama.

„Nedostajalo mi je mnogo toga, ali sam vjerovao da ja to mogu i neprestano sam ponavljao ‘Bogu ništa nije nemoguće’. I dan danas u nekim teškim trenucima, borbama, kada se dvoumim oko nečega, često su mi te riječi na usnama”, priznaje Otmačić.

O svojoj suradnji s ‘Duhovnim kutkom’, pak, kaže da se dosta dobro njegova viola uklopila u aranžmane koji su vrlo jednostavni i nisu produkcijski natrpani kao što to danas imamo priliku čuti u mnogim duhovnim pjesmama.

Foto: facebook

„Viola je jednostavno, tako to doživljavam, ‘kao šlag na torti’. Podsjećam sebe uvijek da su te pjesme zapravo meditacija, molitva, kao određene slike na kojima se ili može moliti ili razmatrati. U tim pjesmama je glas u prvome planu, uz jedan instrument – klavir ili gitaru – koji lijepo to prati, a moje glazbalo je onda kao onaj koji će sve to još malo uzdići.

Prisjetio se u istom kontekstu i nezaboravnog 4. lipnja 2011. godine kada se na središnjem zagrebačkom trgu okupilo oko 25.000 mladih koji su s tadašnjim papom Beneditom XVI. sudjelovali u molitvenom bdijenju čija tišina se i danas pamti i prepričava.

Tada je Marko Otmačić okupio jedan mali gudački ansambl, na inicijativu tadašnjeg povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije vlč. Domagoja Matoševića, danas rektora bistričkog svetišta. Oni su zajedno su s Nadbiskupijskim zborom mladih osmislili glazbeni dio, a zvuk gudača posebno je bio upečatljiv u izvođenju Psalma 34, prisjeća se sugovornik emisije ‘Zašto vjerujem’ koju možete poslušati u cijelosti u petak, 1. veljače, s početkom u 16.15 u programu Hrvatskog katoličkog radija, u terminu kada se i inače emitiraju ovi tematski razgovori.

Nakon toga snimku ovog razgovora i svih drugih na temu ‘Zašto vjerujem’ iz 2019. potražite na ovom linku.