Članak o tome kako ispitati svoju savjest? Pomalo teško, zar ne? Nježno vas potičemo da se upustite u avanturu ove kršćanske prakse, koja je nepopularna koliko i prijeko potrebna, piše Aleteia. Naš je cilj predstaviti vam ga ovdje u najboljem svjetlu. Tijekom istraživanja naišli smo na meditaciju pape Franje od 26. listopada 2017., izrečenu u Kući svete Marte (Vatikan), u kojoj nas potiče da je prakticiramo ne samo jednom godišnje prije odlaska na ispovijed, već jednom dnevno prije spavanja.

Onima koji misle da je to praksa iz drugog doba, Sveti Otac je rekao da „borba koju je Isus vodio protiv zla nije nešto drevno, to je nešto vrlo moderno što je u našim srcima svaki dan“, zapravo ispitivanje savjesti prati kršćanina u ovoj borbi, pomažući nam da “napravimo mjesto za Duha Svetoga”. Onima koji nastavljaju oklijevati, objašnjava da “nema mirnih kršćana koji se ne bore: oni nisu kršćani, oni su” mlaki “, zaključujući:” Kršćanski život je borba “. Ovaj poticajni pristup ispitivanju naše savjesti proturječi onima koji je pogrešno svode na samoispitivanje usredotočeno na skrupulozno uočavanje svojih grijeha kako bi se vrijeđali zbog lošeg duhovnog rada.

Ispitujući svoju savjest gledajući unaprijed

„Ispit savjesti unutarnja je vježba koja se sastoji u suočavanju našeg života s Božjim zapovijedima. Ovaj pogled istine bolan je jer postajete svjesni svog grijeha, ali u dubini duše susrećete i milost Božju ”, naglašava otac Emmanuel Roberge. U enciklici Veritatis Splendor ( Sjaj istine) , sveti Ivan Pavao II. primjećuje da nije pitanje našeg intimnog dijaloga sa nama samima, već „našeg dijaloga s Bogom, autorom Zakona, prvim i krajnjim modelom čovječanstva“.

Dobar ispit savjesti nije jadikovanje nad vlastitim neuspjesima već je usmjeren prema naprijed i vodi nas Kristu.

Ispitivanje svoje savjesti, dakle, započinje stavljanjem sebe u prisutnost Boga, zatim identificiranjem svojih grijeha kako biste ga zamolili za oproštenje i odlukom da ih više ne počinite. Nije pitanje jadikovanja zbog vašeg lošeg duhovnog rada: dobar ispit savjesti usmjeren je prema naprijed i vođen voljom da se sve više približimo Kristu. „Cilj nije navesti griješnika na jednostavno kajanje zbog grijeha, već mu pomoći da se vrati na pravi put, da se ponovno digne. Da bismo to učinili, potrebno je osvijestiti prosječnost naše duše. Sveti Ignacije inzistira na tome da otkrivanje užasa nečijeg grijeha mora biti usmjereno prema želji za većom svetošću “, podsjeća otac Jean-François Thomas, S.J.

Svakodnevno ispitivanje savjesti razvija kršćanske vrline

Praksa ispitivanja savjesti datira iz ranih dana Crkve. Već u 2. stoljeću pustinjski oci bili su prisiljeni na to kako bi se borili protiv loših tendencija koje su utjecale na njihove duše i kako bi mogli napredovati moralno i duhovno. Ali sveti Ignacije Lojolski ga je u 16. stoljeću razvio i racionalizirao u svojim duhovnim vježbama, razlikujući dvije vrste: specifični ispit i opći ispit.

Specifično ispitivanje (često poznato pod isusovačkim izrazom “ispitanik”) svakodnevna je vježba usmjerena na razvoj kršćanskih vrlina. „Služit će za prepoznavanje naših grijeha, ali i nedostataka koji nas sprečavaju da napredujemo, a koji sami po sebi nisu grijesi, ali mogu dovesti do grijeha. Nije pitanje suočavanja s našim nepravdama odjednom, već borbe protiv njih jednu po jednu. To je dug i zahtjevan proces ”, kaže otac Thomas. Sveti Ignacije savjetuje nam da „ujutro kad ustanemo“ prepoznamo grijeh koji želimo ispraviti, a zatim dva puta tijekom dana (nakon doručka i nakon večere) da ispitamo savjest bilježeći svaki put na listu papira na drugoj liniji, koliko smo puta pali. Grafikon je namijenjen prikazu naših pobjeda.

Foto: Unsplash

Međutim, upozorava otac Thomas, „Bilježnica ili mreža za čitanje naših pogrešaka nije obavezna za ovu vrstu pregleda. Jednostavno se morate pogledati, iskreno. Znamo svoje glavne tendencije koje nas vode do grijeha.” To je također ono što sveti Ivan Pavao II. naglašava u Veritatis Splendor: „Duboko u svojoj savjesti možemo osjetiti prisutnost zakona koji nismo stvorili, ali kojemu smo se dužni pridržavati. Ovaj glas, koji nas ne prestaje nagovarati da volimo i činimo dobro te da izbjegavamo zlo, odzvanja u pravom trenutku u intimi našega srca: ‘Čini ovo, izbjegavaj ono’. ”

Pet koraka za uspješno ispitivanje savjesti

Opći ispit namijenjen je pripremi za ispovijed. To je onaj na koji smo najviše navikli i koji ponekad radimo u zadnji trenutak dok čekamo u redu da idemo na ispovijed. “Bolje je nego ništa, ali malo je prekasno”, kaže otac Thomas. „Jer ono o čemu obično razmišljamo u posljednjem trenutku su smrtni grijesi, koje smo možda počinili samo jednom, dok manji grijesi, koje tako često činimo i postaju ravnodušni, nastavljaju svoje djelo podrivanja dubine naše duše i ostati u sjeni. ”

U Vodiču za ispit savjesti u izdanju Apostolske pokorničarne naglašava se da je „dobra ispovijed uvijek posljedica iskrenog i temeljitog ispitivanja savjesti, što je u konačnici jedino što vjernika može navesti na tugu zbog počinjenih grijeha i da se žele što prije susresti s Božjim milosrđem u sakramentu.

Foto: Unsplash

Kako to konkretno radimo? Sveti Ignacije objašnjava pet koraka:

Zahvalite Bogu na Njegovim blagoslovima
Zamolite Ga za milost svjetlosti da spoznate vaše grijehe i da ih odbacite
Pregledajte svoje misli, riječi i postupke zbog onoga što je moglo biti u suprotnosti s božanskim zapovijedima
Zamolite za oprost za vaše pogreške
Zatim se obvežite na promjene

Zamke koje treba izbjegavati

Što se tiče konkretnijeg ispitivanja grijeha, savjetovanje s određenim smjernicama može biti od velike pomoći: Deset Božjih zapovijedi, kako nam je predložio Katekizam Katoličke crkve, Blaženstva, molitva Oče naša, sedam smrtnih grijeha.  Tijekom ovog pregleda posebno treba izbjegavati dvije zamke. “Ne treba imati usko razmišljanje koje se usredotočuje isključivo na grijehe, zaboravljajući da smo pozvani na svetost, ali isto tako ne smiju misliti da su grijesi banalni i da ne zahtijevaju nikakvo pročišćenje ili obraćenje”, upozorava otac Roberge. A kako znati jesmo li dovoljno temeljito ispitali svoju savjest? “Nikad ne možeš biti potpuno siguran”, nastavlja, “ali jedna od milosti sakramenta pokore je ta što što više netko priznaje, to je ispit savjesti lakši i to se bolje vidiš u istini.”