Luigi De Mercurio, stanovnik Pietrelcine, bio je ateist – nije vjerovao niti u Boga, niti u Krista, čak u nijednog sveca ili sveticu. Kad se oženio, nije želio nikakve svete slike u svojem domu, a jednom prilikom je pljunuo u sliku svete Lucije koju je njegova supruga voljela i kojoj se utjecala u molitvama. Mnogo su ga puta supruga i Floris, prijateljica roditelja Padre Pija, savjetovali da ode svecu.

“Padre Pio”, ponavljao im je Luigi, “nikada neće uspjeti promjeniti moje mišljenje.”

Jedne noći svetac se njegovoj supruzi ukazao u snu i savjetovao joj da uvjeri Luigija da dođe u San Giovanni Rotondo.

19. lipnja 1925. De Mercurio imao je poslovni sastanak zakazan baš u San Giovanni Rotondu gdje je susreo vjernike koji su išli Padre Piju. Došao je tamo zbog posla, ali i iz radoznalosti kako bi dokazao supruzi da je u krivu.

Uvečer se susreo sa svecem kojeg do tada nije vidio. Čim ga je ugledao, buntovni Luigi osjetio je nadnaravnu silu koja ga je natjerala da klekne i poljubi habit Padre Pija. Nikada nije mogao točno objasniti što se dogodilo, ali iskustvo je opisao ovim riječima: “Osjetio sam kao da su me zgrabile dvije snažne ruke i prisilile da kleknem, čak i da poljubim njegov habit.”

Stigao je u San Giovanni Rotondo, no Padre Piju nije rekao ni zašto niti mu kazao svoje ime.

Sljedećeg jutra otišao je na ispovijed i primio pričest iz ruku stigmatiziranog sveca. Njegovo poštovanje prema Padre Piju sada je bilo potpuno, no u sebi je još imao dozu sumnje. Htio je dokaz koji bi ga potpuno uvjerio u ono što osjeća.

Za večerom mu je jedan od prijatelja rekao: “Gigino, sutra ti je imendan, moraš nas sve počastiti.”
“Hoću, hoću, kupit ću bocu anisovca”, odgovorio je Luigi.
“No, to je premalo!”
“U redu, uzet ću bocu likera.”

Odlazeći u krevet Luigi je neprestano razmišljao o Padre Piju i u sebi kazao: “Padre, vjerovat ću u tebe ako mi ujutro nijedan od mojih kolega ne čestita imendan prije nego li stignem do praga samostana. Ti, Padre, moraš biti prvi koji ćeš mi čestitati.” Rekao je to znajući da Padre Pio ne zna njegovo ime.

Sljedećeg jutra, 21. lipnja, na blagdan San Luigija (sveti Alojzije Gonzaga), Mercurija su probudili njegovi prijatelji: “Gigino, požuri se, kasnimo. Zbog tebe ćemo propustiti misu Padre Pija!” Nitko mu nije čestitao, ni u kući gdje su bili smješteni niti putem do samostana koji je bio udaljen kilometar i pol.

Njegovo je srce snažno udaralo putem prema crkvi svaki put kada bi netko od prijatelja kazao “Luigi, Gigino ili Gino”. Pomislio je: “Samo spominju moje ime. Ono što sam im sinoć obećao neka zaborave, neću ih počastiti. Pa, nemoguće je da se nitko od njih dvanaest nije sjetio mog imendana.”

Približavajući se samostanu Luigi je pomislio: “Evo, sada dolazi pravi test. No, kako mi Padre Pio može čestitati imendan ako ne zna kako se zovem? Možda sam previše tražio. Nemoguće je, baš sam glup.”

Padre Pio je nakon mise otišao na kor u molitvi se zahvaliti Gospodinu, a Luigi i prijatelji su čekali da izađe van. Nedugo potom svetac im je prišao s osmjehom na licu.

”Luigino, primi moje čestitke, danas je tvoj imendan”, rekao je Luigiju čim ga je ugledao.

Luigi De Mercurio se ukočio, htio je nešto kazati, htio je zahvaliti, no nije mogao ništa izustiti. Prijatelji su stajali zaprepašteni, gledajući se i pitajući kako se nitko od nije sjetio čestitati mu. Luigi je kleknuo pred Padre Pija, ponovno poljubio njegov habit, uzdigao glavu i zaplakao od sreće: “Oprostite, oprostite, oprostite Padre! Samo vi znate što sam mislio. Samo vi znate koliko sam želio, ali i koliko sam se bojao ovog trenutka. Poražen sam, uvjeren sam. Vjerujem, vjerujem, vjerujem! Voljet ću vas jednako kao što vi volite sve one koji dolaze k vama. Postat ću vaše duhovno dijete. Obratili ste me!”

(vlč. Charles Mortimer Carty: “Padre Pio: The Stigmatist”, prijevod preuzet s mrežne stranice u potpunosti posvećene svetom Padru Piju)