Sretan vam Uskrs!

Uskrs je i prvi najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Uskrs je stožer cijele crkvene godine.

I kako se želi to vrijeme i danas proslaviti u okviru onoga vremena kada je Isus podnio svoju smrt, bio ukopan i doživio svoj uskrs – a to je bilo u okviru židovske Pashe – stoga se svetkovina Uskrsa mijenja između 26. ožujka i 25. travnja.

Naime, Pashu su židovi svetkovali u proljeće nakon punog mjeseca, nakon početka proljeća, dakle, 21. ožujka. I prvi puni mjesec koji padne, to je nekada odmah, a nekad za 28 dana, slavi se Uskrs.

Treba spomenuti da se u liturgiji svaka nedjelja slavi kao mali Uskrs. (Rusi nedjelju i nazivaju voskresenije).

Temeljna intonacija uskrsnog slavlja već od Pavlovih vremena pa kroz dugu predaju Crkve ističe ovo:

na Uskrs ne slavimo samo minuli, davni Kristov događaj nego slavimo Njega, vječno živoga, uskrsloga.

Slavimo njegov iskorak iz vremena u novo postojanje kojemu nema kraja. I još nešto jednako važno: u uskrslom blagdanovanju slavimo i svoj blagdan, blagdan nad blagdanima, jer, Krist, kako veli sveti Pavao, je uskrsnuo kao prvina usnulih

Štoviše, Kristov Uskrs u perspektivi konačne budućnosti dodiruje sve stvoreno – u konačnoj obnovi i slavi oslobođenih sinova Božjih sudjelovat će sva stvorenja, Novo nebo i Nova zemlja.

Stoga se na Uskrs blagoslivljaju prvi plodovi prirode u tom tako dirljivom, duboko ukorijenjenom uskrsnom običaju da se za Uskrs blagoslivlja hrana, prve plodine koje nam dariva priroda.

U isto vrijeme, to je blagoslov cijele Lijepe naše, cijele prirode, vode zraka, riba u moru, ptica u zraku, njiva, vinograda, svega ljekovitoga što je Bog stavio u prirodu.

U isto vrijeme zapravo se blagoslivlja temeljno ljudsko druženje.

Temeljno ljudsko druženje povezano je bar u blagdanima oko zajedničkog doručka, zajedničkog ručka i zajedničke večere.

I upravo je Isus taj temeljni ljudski doživljaj druženja – kruh i vino – uzeo i za svetu euharistiju.

Zanimljivo je korijensko značenje hrvatske, zapravo, staroslavenske riječi Uskrs.

Po Skokovu i Akademijinom rječniku po svoj prilici potječe od riječi krijes koja temeljno označuje najžarči i najviši Sunčev domet o ljetnom suncostaju.

Odatle označuje vatre što su se u prastaro, pogansko vrijeme tome na čast palile – Ivanjski krijesovi (izraz je pokršćanjen pa se povezuje s Ivanjdanom kad se pale krijesovi).

Ali moguć je postanak i od glagola kresati, ognjilom iz kremena zapaliti vatru. A prefiks uz, uz-krs, znači kretanje odozdo prema gore, i prostorno i misaono.

U Novom zavjetu susrećemo grčke glagole sa značenjem: probuditi, ustati svojom snagom ili podići Očevom snagom; Isus se probudio, Isus je ustao, Isusa je Otac podigao.

Dakle, hrvatska riječ ide malo drugim putem i još je intenzivnija.

Najbliža je, u temelju, čudesnom rađanju vatre i najintenzivnijem stanju Sunca, izvora života, svjetla i topline – danas bismo rekli energije. To je za nas Isus Krist, to je za nas njegovo uskrsnuće, nada našega uskrsnuća. Temeljna propovijed svetoga Pavla na Uskrs je:

Krist je uskrsnuo i mi ćemo uskrsnuti.

Kad bismo htjeli izraziti jednom rečenicom duboki sadržaj Uskrsa – to je događaj! To je život, najintenzivniji život u najpozitivnijem smislu već sada, ali s perspektivama vječnosti.

Eto, to je Uskrs.

Isus se u Apokalipsi predstavlja ovako: „Ja imam ključeve života i smrti.“ On nam je svojom smrću, ukopom i uskrsnućem otključao vrata zakračunatoga raja zemaljskoga.

Još jedna važna napomena, ne slavimo Uskrs kao ideju.

Slavimo događaj koji se jednom u povijesti dogodio, ali kao događaj koji je znakovit za cijelu našu budućnost. Divno to izražava naš Tin Ujević u svojim stihovima:

Ima mjesta tajnih u nama što živjet će ubuduće, treba ih dobro skriti. Kvas onoga što će biti.

Stvoreni smo od Boga da živimo zauvijek s Kristom.

I stoga, u svjetlu Uskrsa moj grob nije točka, on je dvotočka. Stoga naše Vjerovanje svršava:

Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. Amen!