Liturgijska scena postaje intenzivnija, a pojmovi poput skrušenosti, obraćenja, pokore, milostinje, posta i suzdržavanja dominiraju u liturgiji, piše Simply Catholic. Otac benediktinac Dom Prosper Gueranger napisao je o korizmi u „Liturgijskoj godini“ (1887.): „Korizma je, dakle, vrijeme posvećeno na poseban način pokori, a ta se pokora uglavnom prakticira postom. Post je uzdržavanje, koje čovjek dobrovoljno nameće sebi kao iskupljenje za grijeh i koje se tijekom korizme prakticira poštujući opće zakone Crkve. “

Zašto postiti i suzdržati se?

Papa Klement XIII. 1759. rekao je da “pokora također zahtijeva da božansku pravdu zadovoljimo postom, milostinjom i molitvom te drugim duhovnim djelima.” Svrha našeg posta nije fizički oslabiti ili izgubiti kilograme, već stvoriti glad, duhovnu prazninu koju samo Krist može ispuniti; u postu iz srca izražavamo svoju ljubav prema Bogu i priznajemo svoju grešnost. Iako nedostojne, molimo se da naše žrtve budu prihvatljive onome koji je patio i dao svoj život za nas.

Svake Pepelnice čujemo od proroka Joela (2, 12-14): „Ipak mi se i sada – riječ je Gospodnja – vratite cijelim srcem, postom, plačem i žalošću. Razderite svoja srca, a ne odjeću i vratite se Gospodinu, Bogu svome.” Naš post nije za čovjeka već za Boga.

Križni put/ Foto: Dario Zürchauer

Post i uzdržavanje

Post i uzdržavanje pokorničke su prakse nametnute Crkvom koje nam uskraćuju hranu i piće tijekom određenog vremena i dana. Ova djela samoodricanja oraspoložuju nas oslobađanjem svjetovnih smetnji, iskazivanjem naše čežnje za Isusom i oponašanjem Njegove patnje.

Mnogi se mogu sjetiti kalendara koji je svakog petka u mjesecu visio u kuhinji i koji je sadržavao simbol ribe. Katolici nikada nisu bili prisiljeni jesti ribu u dane apstinencije, već da izbjegavaju meso. Dok se apstinencija odnosi na vrstu ili kvalitetu hrane koju jedemo, post se odnosi na količinu ili količinu konzumirane hrane. Suprotno je duhu suzdržavanja i posta ako izbjegavamo odrezak, ali tanjur visoko gomilamo ribom.

Post u Svetom pismu

U Starom zavjetu Bog je rekao Adamu i Evi da ne jedu (suzdržavaju se) od Drveta spoznaje(Post 2,17). Kraljica Estera (Est 4,15), u uspješnom pokušaju spašavanja Židova, naredila je trodnevni post za sebe i svoj dvor. Knjiga o Joni opisuje kako su ljudi u Ninive postili i bili spašeni od Božjeg gnjeva (3, 4-10).

Isus je dao primjer za naš post kad je otišao u pustinju i postio 40 dana i 40 noći (Mt 4,1-11). Čitav njegov život uključivao je patnju i samoodricanje. U Marku 2, 18-20 Isus odgovara na farizejsku optužbu da njegovi učenici ne poste: „Dokle god imaju zaručnika, ne mogu postiti. Ali doći će dani kad će im se oduzeti zaručnik i tada će postiti toga dana.

Evolucija prakse

Do drugog stoljeća post je integriran u kršćansko bogoslužje. Židovi su dugo postili ponedjeljkom i četvrtkom, ali kršćani su odlučili postiti srijedom, jer je to bio dan Kristove izdaje, a petak, dan kada je razapet. Do četvrtog stoljeća, subota je zamijenila srijedu kao dan posta.

Post se prije Uskrsa prakticirao u tim prvim stoljećima, ali vremena i opseg su se razlikovali. Do devetog stoljeća post je značio jedan obrok dnevno, a zatim samo dovoljno hrane da održi život. Oni koji često drže post, hranu koja se ne jede davali bi drugima u nevolji.

Sveti Ivan je u 1. Iv 3,17 napisao: „Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?” Filozof Aristid, oko 128. godine, objašnjavajući kako su živjeli kršćani, primijetio je, “A ako među njima postoji čovjek koji je siromašan ili siromašan … posti dva ili tri dana kako bi opskrbio potrebitima potrebnom hranom” (Apologia , XV).

Herma, pisac u prvom i drugom stoljeću, rekao je, “i kad računate cijenu jela onoga dana koja ste namjeravali jesti, dat ćete ih udovici ili siročetu.”

Kasnije je sveti Augustin rekao: “Ono čega se uskratite postom, dodajte milostinji” (“Propovijedi o liturgijskim godišnjim dobima: Oci Crkve”, 1959.). Danas se često potičemo da izračunamo sredstva koja nisu potrošena za hranu tijekom korizme i stavimo taj iznos u “siromašnu kutiju”.

Do srednjeg vijeka broj dana posta tijekom liturgijske godine povećao se i povremeno obuhvaćao i 70 dana. Nedjelje i svečanosti nikada nisu bili dani posta. Kroz sredinu 20. stoljeća katolički misali identificirali su post radnim danima korizme, bdjenja Pedesetnice, Svih svetih, Bezgrješnog začeća i Božića. Suzdržavanje se tražilo svakog petka, Pepelnice, bdjenja Velike Gospe i Božića.

Godine 1966. blaženi papa Pavao VI. značajno je izmijenio zakone posta svojim apostolskim konstitucijom Paenitemini, u kojem je potvrdio neke prakse i dao određena ovlaštenja nacionalnim konferencijama biskupa širom svijeta. Promjene pape Pavla ugrađene su u Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine.

Suzdržavanje i post potrebni su i na Pepelnicu i na Veliki petak. Tih je dana dopušten jedan cjeloviti obrok zajedno s dva manja obroka. Katolici koji su vezani za zakon o uzdržavanju uključuju sve osobe starije od 14 godina; zakon posta uključuje osobe u dobi od 18 do početka 60-te godine.

Uz suzdržavanje od petka tijekom korizme, svaki je petak dan pokore (Kanonsko pravo, br. 1250). Prema kanonu 1253., konferencija biskupa u svakoj naciji može „zamijeniti druge oblike pokore … suzdržavanjem i postom“.

Sv. papa Leon Veliki

Papa sv. Leon Veliki o postu

„[Uđite] na proslavu svečanog posta, ne uz neplodnu apstinenciju od hrane … već u obilnom dobročinstvu. … Stoga neka nam radost budu djela pobožnosti i budimo ispunjeni onim vrstama hrane koja nas hrane za vječnost. Radujmo se nadoknađivanju siromasima, koje je naša blagodat zadovoljila. Uživajmo u odjeći onih čiju smo golotinju prekrili potrebnom haljinom. Neka našu humanost osjećaju bolesnici u svojim bolestima, slabosti u nemoćima, prognanici u nevoljama, siročad u neimaštini i usamljene udovice u svojoj tuzi: u pomoći kojima nema nikoga tko bi ne može izvršiti neku količinu dobročinstva. Jer ničiji prihod nije mali, čije je srce veliko. … ”(odlomak iz propovijedi 40).