Smije li se korizmenim petcima jesti jaja, mlijeko i sir? Može li se, kad se posti, jesti riba?

Crkva propisuje što je post – jednom dnevno se do sita najesti i još dva puta dnevno jesti. S druge strane, postoji tradicija u određenim krajevima da se posti o kruhu i vodi, da se za vrijeme posta i nemrsa ne smiju jesti ni određene mliječne prerađevine, ni namirnice životinjskog porijekla poput jaja. No, danas kada Crkva govori o postu i nemrsu vjernika upućuje da kad nemrsi ne jede meso. Netko želi na stroži, netko na blaži način vršiti post. Tu je riječ o osobnom pristupu postu i nemrsu, onako kako nas vlastita savjest potiče. Crkvena odredba je ipak takva da se u danima kad je propisan nemrs (a to su osim Čiste srijede i Velikog petka i korizmeni petci, te petci u vremenu kroz godinu, op.a.) smiju jesti i sir i jaja. Isto tako, u danima nemrsa smije se jesti i riba, odnosno meso hladnokrvnih životinja. Korizmenim petcima je obvezno ne mrsiti, ali je to i poticaj svim vjernicima da i ostalim petcima kroz godinu ne jedu meso, da prihvate jednu takvu žrtvu. Pohvaljujem sve one koji su se odlučili petcima na post o kruhu i vodi. Mnogi tako poste i utorcima na čast svetom Antunu ili srijedom na čast svetom Josipu, uz neku nakanu. To je hvalevrijedna odluka, to su uistinu prava svjedočanstva i želim sve one koji su se odlučili na takav post pohvaliti i potaknuti na ustrajnost u odluci.

Što znače Isusove riječi da ne bacamo biserje pred svinje (usp. Mt 7,6)?

Pojam “bacati bisere pred svinje” često nastojimo uklopiti u određeni kontekst, a to znači da svoj govor, svoj život, svoje svjedočanstvo o vjeri ne dajemo olako onima koji ga ne žele prihvatiti, koji će ga izvrgnuti nekakvoj sramoti ili ga izrugati. Ono što imamo u svojoj vjeri, a to je svjedočanstvo vlastitog obraćenja i oduševljenje Isusom Kristom jest nešto najvrjednije što imamo u svom životu i zato ga sveti pisac uspoređuje s biserjem, želeći poručiti da se prema tome vrijednome treba odnositi s dostojanstvom. Ako netko do toga ne drži i ne poštuje naše vrednote, mi mu to moramo prilagoditi ili izreći na određen način da pronađemo nove putove, a ne da pred njega iznosimo ono što ne želi razumjeti ili u startu odbacuje. Tome smo čovjeku ipak dužni navijestiti vjeru, objaviti Isusa Krista kao živoga Boga, ali u toj vjeri će taj čovjek nakon svog obraćenja, ako ga prihvati, postupno rasti, a mi ne smijemo dozvoliti da dok do toga ne dođe, ono što mu je bilo rečeno i pruženo bude zloupotrijebljeno.

Cijelu emisiju “Halo, velečasni!” poslušajte ovdje: