Javnosti manje poznate podatke iz života blaženog Alojzija Stepinca nalaze se u tekst objavljenom 1998. godine u mjesečniku "Zvona" u povodu proglašenja blaženim kardinala Stepinca. S njemačkog ga je preveo nadbiskup dr. Ivan Devčić, a prenosi Facebook stranica Riječke nadbiskupije. Donosimo tekst u cijelosti.
Stepinac u Germanicumu
Primjer savjesnosti i skromnosti
Naš “Step”, kako smo ga kratko zvali, izdržao je i nikada nam nije davao do znanja da ima poteškoća. Kao svaki drugi i stari je oficir sada čistio sam svoje cipele, spremao svoju sobu, odrekao se pojedinačnih izlazaka i svakog pfeniga džeparca. Još u zadnjoj godini, kada smo već bili svećenici, a ja i prefekt teologije (pitomaca prvih triju godina koji su, prije teologije studirali, filozofiju npr.), izgrađivao me je svojom savjesnošću moleći me za dopuštenje da smije razgovarati s jednim od filozofa. Posve je odgovaralo njegovoj skromnosti da u Zavodu nije obnašao nikakve više službe, naprotiv, privlačile su ga izrazito poslužiteljske funkcije. Tako se jedne godine brinuo za rublje i cipele svoje subraće. Mi smo se potiho čudili da pretpostavljeni takvo što od njega zahtijevaju, ali njemu to nije bio nikakav problem. Dobrovoljno se također prijavio u radnu grupu tzv. “strujaša” koji su pod vodstvom Josepha Wendela u našem ljetnikovcu uredili električno svjetlo. Naš duhovnik, P. Pfülf koji ga je posebno cijenio, pozivao ga je svake godine kao svog ‘angelusa’, kada je između Božića i Nove godine držao uvodne duhovne vježbe za nove pitomce. To je imalo tim veća značenja što su za brigu o prvotečajcima već bili postavljeni posebni duktori.
Autoritet zbog muževnosti i vjerničke zrelosti
Stepinac je uživao neizrečeni autoritet ne samo zbog svoje starosti, nego još više zbog svoje muževne zrelosti i jedre religioznosti. Glasnost i rječitost nisu mu ležale. Ako se među nama po ičemu isticao, onda je to bila njegova tiha ozbiljnost i uravnotežena opuštenost. Stasom je bio visok i mršav, lice mu je djelovalo gotovo asketski, čitavo njegovo biće bilo je otvoreno i uspravno, jednostavno i skromno. Njegova prava domovina bio je svijet vjere. Poznavali smo ga kao velikog, tihog molitelja koji je više razgovarao s Bogom, nego o Bogu. Često je i dugo klečao pred svetohraništem. I na našim je šetnjama, koje je toliko volio, vjerske zadaće izvršavao s vidljivom sabranošću i unutarnjom toplinom. To smo doslovno osjećali kad smo s njim molili časoslov ili krunicu. U godini kada je postao svećenik slavio je često misu na grobovima svetaca i u zavjetnim crkvama.
Veliki štovatelj Majke Božje
Posebna crta njegove iskrene pobožnosti bilo je osobno duboko štovanje Majke Božje. Premda je u tim stvarima bio veoma diskretan, kazao mi je jednom u povjerljivom razgovoru da Majci Božjoj pripisuje sa svom sigurnošću izbavljenje iz jedne velike opasnosti. Ni svoju mladu misu nije slavio na nadgrobnom oltaru svog zaštitnika Alojzija, kako bi se očekivalo, nego u Svetoj Mariji Velikoj, glavnom svetištu Majke Božje u Rimu. Dobro se sjećam kako je nakon jedne akademije u čast Mariji u mjesecu svibnju pokucao na moja vrata i gotovo zbunjeno pitao da li bi smio prepisati tekst koji sam sastavio za svečanost. Još sam se više iznenadio kad mi je godinu kasnije u jednom pismo citirao tu skromnu marijansku pjesmu.
Rado je propovijedao
Da mu je vjera stvarno postala druga narav, dokazivale su njegove propovijedi za vježbu. Iako je njemački bio za njega ipak strani jezik, išao je već prvog dana propovjednog turnusa na propovjedaonicu u blagovaonici. “Kratko i dobro” moglo se okvalificirati njegovo izlaganje. Katkad je sam izjavljivao da bi mogao svaki dan propovijedati. Čega je naime, puno srce, o tome mogu i usta govoriti. Pritom nije razglabao probleme, nego je u jednostavnoj jasnoći i s dubokom ozbiljnošću naviještao vječne istine. Iz njegovih razlaganja progovarale su životna blizina i praktična zornost, tako da ga je onaj koji ga ne poznaje mogao držati za iskusnog dušebrižnika. S istom je sigurnošću redovno sudjelovao u davanju pouke iz katekizma: “ragazzima” (dečkima) u obližnjoj župnoj crkvi Sv. Camilla.
Nije znao za ispitnu groznicu
U studiju je bio solidan teolog koji nikada nije “blistao”. Radio je s ujednačenom postojanošću tijekom cijele godine. A kad je došlo ispitno vrijeme, javljao se uvijek u prvoj seriji. Nije znao za ispitnu groznicu. Kad se tko čudio njegovu nepokolebljivom miru, mogao je od njega čuti: “Zbog čega bih se trebao uzbuđivati? Izvršio sam svoju dužnost. Ocjena je sporedna stvar.” Budući da je ispite završavao uvijek rano, našao se svake godine među “eksploratorima” koji su prije kolegijske zajednice išli u San Pastore da bi vilu učinili prikladnom za stanovanje. Bio je najmarljiviji radnik kod velikog čišćenja i krpanja slamarica. Ali nije kvario ni šalu kada bi mlađi izvodili nestašne prazničke ludorije. Tu u seoskom okruženju osjećao se seljački sin iz Krašića posebno dobro. Zabavljao se rado s vinogradarima i seljacima iz campagne, u čemu ga čak ni njihov dijalekt nije mogao spriječiti. Poznavao ih je već s izleta četvrtkom za vrijeme akademske godine kada je koristio svaku priliku za kretanje.
Volio je tjelesnu aktivnost
A u S. Pastoru pripadao je upravo najrevnijim pješacima, onima koji su čak stizali sve do Abbruzza. Isto tako je rado sudjelovao u športu. U odbojci je važio čak kao “prvak”, a najjača mu je pozicija bila “lijevo odstraga”. Nevjerojatno je spretno spašavao i najpliće lopte. Bio je tih, izrazito ozbiljne prirode, ali je ipak imao smisla za humor i mogao se od srca nasmijati vicevima i šalama. Tako se uvijek lupeški veselio kada je na izletima u okolici naš mali kolega iz tečaja, podrijetlom iz Chiemseea, tako savršeno njakao da su mu odgovarali svi pravi magarci koji bi ga čuli.
Nije prikrivao svoje rodoljublje
Na šetnjama nam je rado pričao o svojoj hrvatskoj domovini i njezinoj izvornoj narodnoj kulturi. U to su nedvojivo spadali i brojni franjevci koji su svoje prostrane župe pastorizirali na konju. kao jednu posebnost, ispričao nam je veselo uvod u neku uskrsnu propovijed u kojem se na čuđenje slušatelja oponaša potres kod uskrsnuća. Još danas čujem trostruki ulazni tutnjeviti: “Bum! Aleluja!”. Njegov studij na agronomskom fakultetu pao je u mršavo poratno vrijeme. Često se prisjećao kako je na tržnici u Zagrebu od seljaka kupovao po jedan kruh i veliku lubenicu, te bi time namirivao sve obroke. Ozario bi se kada je govorio o mladeži svoje domovine koja je voljela šport, a nazivao ju je “orlom”. On nije tajio svoje pravo rodoljublje, ali je bio daleko od nacionalizma. Tako je npr. posve iskreno hvalio moral njemačkih vojnika koje je upoznao na južnoj fronti. Rekao mi je: “Vaši muškarci uopće ne znaju što je psovka.” S druge strane nisu ga se lako doimali strani utjecaji. Kad su jednom studenti na rimskim ulicama demonstrirali, ovaj put protiv Jugoslavije zbog “mare nostro – našeg mora” (Jadran), rekao je posve mirno: “Jedna hrvatska poslovica glasi: ‘U straha su velike oči.'”
Neupitna ljubav prema Crkvi i Papi
Njegova su ljubav prema Crkvi i vjernost Papi bili indiskutabilni. On je doslovno utjelovljivao ono što je Ignacije nazvao “sentire cum Ecclesia” (crkveno svjedočenje). U tome je bio pravi sin svog hrvatskog naroda koji je svoju vjernost prema Rimu stoljećima sačuvao naspram svim turskim pritiscima. Stoga su se kolege iz tečaja veselile što je njega zapalo da kao zastupnik našeg zavoda nosi papinski baldahin za vrijeme prve procesije s monstrancom koju je papa održao na Petrovu trgu nakon zaključenja Rimskih mirovnih ugovora. Kratko prije našeg odlaska iz Rima, za vrijeme šetnje na Monte Pincio, razgovarali smo o poslu koji će nam naš zavičajni biskup doskora zacijelo povjeriti. Stepinac je iskreno izjavio da bi mu najdraže bilo kapelansko mjesto u seoskoj župi s udaljenim filijalama, dok bi mu najteže pao rad u crkvenoj upravi ili u biskupskoj kuriji. Nekoliko tjedana kasnije postao je tajnik svoga nadbiskupa, a tri godine potom već njegov koadjutor, kao najmlađi nadbiskup na svijetu.
Crveni cvijet mučeništva
Njegov daljnji ispovjedalački put vodio ga je tik do mučeništva. Kad se naš tečaj, zajedno s njegovim nasljednikom Franjom Šeperom, okupio na njegovu grobu u zagrebačkoj katedrali 35 godina nakon svećeničkog ređenja i kad smo vidjeli puno cvijeća što ga je moleći tamo donio vjerni narod, oživjelo je u meni sjećanje na naš dan ređenja. Pošto samo onda nakon svetog obreda došli u blagovaonicu, pokraj tanjura svakog novog svećenika ležao je crveni cvijet. Tada je on zamišljeno rekao: “Crveni cvijet mučeništva”.