Mlada pro-life aktivistica, supruga i majka troje djece, Petra Milković rođena je 31. siječnja 1991. u Zagrebu gdje je i odrasla u obitelji koja, osim nje, ima još jednog sina i kćer. Cijeli život vezana je za župnu crkvu Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu u kojoj djeluju isusovci, a to se intenziviralo kroz njezine srednjoškolske i studentske dane.

Nakon završene Osnovne škole Jordanovac i Gimnazije Tituša Brezovačkog, upisala je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer povijest i pedagogija, te stekla zvanje mag. educ. hist., mag. hist. i mag. pead.

Tijekom studija uključila se u razne aktivnosti te je s Antom Čaljkušićem 2014. pokrenula inicijativu 40 dana za život, čija je trenutno izvršna direktorica, te dopredsjednica udruge Hrvatska za život. Razgovor donosi Katolički tjednik.

Poštovana Petra, svake godine u Crkvi u Hrvata prva nedjelja veljače posvećena je razmišljanju i molitvi za dar života, odnosno obilježava se Međunarodni dan života. Što je zapravo u njegovu središtu te otkud je potekla ova inicijativa?

Međunarodni dan života dan je u crkvenoj godini kada se naglašava važnost zaštite svakog ljudskog života, od začeća do prirodne smrti. Obilježavanje Dana života predložio je papa Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae, a Hrvatska biskupska konferencija odredila je da se obilježava prve nedjelje u veljači.

Kada promišljamo o samom daru života, što se pod tim točno podrazumijeva i koliko je čovjek današnjice svjestan toga?

Dar života podrazumijeva da je svaki čovjek vrijedan i neponovljiv, od samog začeća do prirodne smrti. Život nam je Bog darovao, kao i slobodu djece Božje da s njime činimo ono najbolje što možemo. Međutim, iskustvo nas uči kako u današnje vrijeme postoji velika potreba za naglašavanjem vrijednosti ljudskog života.

Crne su statistike glede pobačaja u svijetu, ali i na našim prostorima. Iz perspektive Vaše udruge Hrvatska za život, koji su koraci nužni kako bi se istom stalo u kraj?

Prije svega molitva i post, u čemu imamo temelj u Svetom pismu („Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati, osim molitvom i postom“, Mk 9,29). Iz sedmogodišnjeg rada naše udruge postali smo svjesni kako je borba za život poglavito duhovni boj. Također, treba mijenjati svijest te inzistirati na tomu kako je svaka trudnica blagoslovljena i da je trudnoća dar. Nažalost, mnoge trudnice doživljavaju osude i pritiske, zbog čega često podliježu pobačaju jer misle kako im je to jedini izbor (pritisci su samo jedan od razloga). Iz tog razloga trudnicama i obiteljima treba pružati podršku. Naravno, sigurno bi bilo pozitivno i dobro imati zakone koji štite život od samog začeća do prirodne smrti.

Budući da ste dopredsjednica udruge Hrvatska za život, što nam možete kazati o njezinoj povijesti i aktualnoj djelatnosti?

Udruga Hrvatska za život ima značenje Hrvatska za Krista. Osnovana je 2015. nakon što smo pokrenuli inicijativu 40 dana za život u Hrvatskoj. Uvidjeli smo potrebu da osim inicijative, proširimo krug djelovanja zbog velikih potreba u izgradnji kulture života. Trenutno osim inicijative, programi i projekti udruge su: Tim za trudnice i majke Nisi sama – koji u suradnji sa stručnjacima brine psihološki, duhovno i materijalno za trudnice i majke u potrebi; centri za život u Splitu i Zagrebu te uskoro novootvoreni u Vinkovcima, Vukovaru i Zadru; program za iscjeljenje rana spontanog ili namjernog pobačaja za majke Oprostom oslobođene i očeve Iscjeljenje očeva srca; program o predbračnoj i bračnoj čistoći za srednjoškolce, studente i mlade Prava ljubav čeka; program za supružnike željne djece Vikendi Srca Marijina – koji se održavaju u suradnji s p. Markom Glogovićem; portal za muškarce, mladiće i očeve pod nazivom muzevnibudite.com i portal za promociju svakodnevne molitve krunice za pobjedu kulture života ruzarij.com; sportsko-rekreativna Utrka za život; prvi tromjesečnik za život Pohod; dokumentarni film 40 dana… Organiziramo i Jerihonska bdjenja, križne putove, marijanske procesije, regionalne i nacionalne susrete, a snimamo i pro-life pjesme, glazbene albume i spotove.

Pobačaj sam po sebi iznimno je teška odluka, no kako Vi pristupate onima koje su se odlučile na isti, te ga Vašim zalaganjem nisu počinile?

U takvim, često teškim, situacijama vrlo je važan prvi kontakt s trudnicom, potrebno joj je posvijestiti da je prihvaćena, poštovana te kako nije sama u cijeloj toj situaciji. Najčešće se dogodi da trudnice koje razmišljaju o pobačaju, do tog prvog susreta s nama, nisu ni s kim podijelile terete koje nose na svojim leđima i već samim time što ih je netko prvi put iskreno saslušao, osjećaju olakšanje. Nakon toga razgovaramo općenito o ljepoti i daru života, o tome kako je svaki život neponovljiv. Dogovaramo načine pomoći (materijalna, duhovna, psihološka) koja im je potrebna, ovisno o njihovoj situaciji. Također, nudimo im i pomoć stručnjaka, naših vanjskih suradnika koji im stoje na raspolaganju u svakom trenutku. O trudnicama i majkama brine naš tim Nisi sama kojeg vodi članica udruge Dijana Brozović.

Često se samo na žene „svaljuje“ krivica zbog pobačaja, a zaboravlja se na činjenicu kako je tu odgovoran i muškarac, ali i svatko tko je na bilo koji način, pa i „savjetom“, sudjelovao u odluci za takav čin. Kako to komentirate?

Uvidjeli smo kako mnogo majki neće pobaciti svoje dijete ukoliko ima podršku oca djeteta. Tako je i suprotno – ukoliko ta podrška izostane, a često i kad otac djeteta prisiljava majku na pobačaj, ona će se češće za njega i odlučiti.
Nažalost, imali smo i situacije u kojima su se očevi borili za svoje dijete, ali ga nisu uspjeli spasiti.

Svaka priča je posebna, ali u konačnici se svodi na to da je u majčinoj utrobi potpuno novo biće, novi život i da taj život treba zaštititi. Zadaća je to i majke i oca i cijele obitelji i okoline.

Koliko je teško raditi s osobama koje su pobacile ili su sudjelovale u istom?

Izazovno je, ali blagoslovljeno. Najčešće se dogodi da osobe koje nose ranu pobačaja godinama nikomu o tome ne govore, nose velike rane, pate od tjeskobe, depresije, ili ujedinjenim nazivom – postabortivnog sindroma. Zato smo kroz udrugu pokrenuli programe za iscjeljenje rana spontanog ili izabranog pobačaja za majke, pod nazivom Oprostom oslobođene, a kojeg provodi naša članica Lidija Dugan iz Vukovara. Rane pobačaja nose i očevi pa je i za njih pokrenut program Iscjeljenje očeva srca kojeg provodi Davor Šošić iz Splita.

Mislite li da među našim narodom vlada dovoljno razvijena svijest o težini grijeha koji ide s pobačajem te na koji način vjernicima posvijestiti to? Koliko Crkva na tom polju aktivno sudjeluje?

Katolička Crkva u Zakoniku kanonskoga prava kan. 1 398 kaže: „Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.“

Po tome je vrlo jasno kako je svaki sudionik pobačaja kažnjen izopćenjem iz Katoličke Crkve. Ovdje je vrlo važno naglasiti da Katekizam Katoličke Crkve u br. 2 272 dodaje: „Crkva time ne kani suziti područje milosrđa. Ona iznosi na vidjelo težinu počinjena zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu.“ Ovo znači kako naš Gospodin čeka svaku majku, oca, medicinsko osoblje, sve one koji su na pobačaj poticali, platili, podržavali – da se pokaju, ispovjede i čvrsto povjeruju kako im je grijeh pobačaja nakon sakramenta svete ispovijedi oprošten. Naša Crkva definitivno u svojim zakonicima odnos prema pitanju namjernog pobačaja ima jasno postavljen. Svjedoci smo i kako se o tom pitanju sve više i više govori, te da naši dragi pastiri, svećenici, podržavaju borbu za život u Hrvatskoj.

Jedan od glavnih argumenata pristalica pro-choice jest kako žena ima pravo raditi sa svojim tijelom što želi. No, od trenutka začeća počinje novi život koji nije ni očev ni majčin, nego život novoga ljudskog bića koje se samo za sebe razvija. Što je to što sprječava potonje da shvate kako to više nije njihov izbor?

Vjerujem, kao što sam već u prethodnim odgovorima naglasila, da se o pitanju života i smrti mora razgovarati i s duhovnog aspekta. Naime, prateći događanja u svijetu, sve je jasnije kako se paradigma pristalica pro-choice pokreta mijenja prema smjeru da se priznaje kako je dijete živo, ali da majka svejedno ima pravo odlučiti što će učiniti s tim životom. To zvuči zastrašujuće i zaista jest strašno. Zato smatram da po tom pitanju postoji i duhovna sljepoća te se oko svakog novozačetog života vodi velika borba hoće li na kraju i biti rođen.

Dosta se spori oko stava kako je pobačaj ubojstvo. Što kaže bioetika?

Ustav Republike Hrvatske, odjeljak br. 2, čl. 21. kaže: „Svako ljudsko biće ima pravo na život.“ Ljudski embrij je čovjek, a ne nakupina stanica kako se prije govorilo. Medicinski fakulteti u Hrvatskoj o tom su se pitanju prije nekoliko godina također usuglasili i potvrdili kako ljudski život počinje začećem. Nešto što počinje začećem ne može malo biti čovjek, malo ne biti. Bioetika odbacuje takve „činjenice“ u kojima se govori da embrij nije ljudsko biće. A namjerni pobačaj je u tom slijedu – oduzimanje ljudskoga života.