Kroz više od tisuću godina slavljenja Feste isprepliću se vjera i tradicija, kao živi dijalog i poticaj jedno drugome. Štovanje sv. Vlaha svojim značenjem i slojevitošću uresilo je vanjski izgled Feste mnogim pojavnostima folklornoga i dekorativnoga karaktera. To je prirodna posljedica isprepletenosti svjetovnoga i sakralnoga, državnoga i crkvenoga, liturgijskoga i folklornoga, kršćanski univerzalnoga i dubrovački lokalnoga, donosi mrežna stranica Festa2021.

Štovanje svetaca zaštitnika karakteristično je u čitavom kršćanskom svijetu, na europskom kontinentu posebno. Tijekom jubilarne godine sv. Vlaha kada se 2016. obilježavalo 1700. godina njegove mučeničke smrti vidjeli smo kako se sveti Vlaho na raznovrsne načine štuje i voli diljem svijeta, i u Istočnoj i u Zapadnoj kršćanskoj Crkvi. Ipak, očito je kako u Dubrovniku i na dubrovačkom području to štovanje doista ima posebne značajke po čemu se izdvaja od ostalih hrvatskih i jadranskih gradova, što je prepoznao i UNESCO upisavši 2009. našu Festu u registar nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Nije upitno da su te specifičnosti rezultat posebnoga povijesnoga i društvenog razvoja Dubrovnika, ponajprije njegove državne i crkvene samostalnosti. Lik svetoga biskupa iz Kapadocije bio je državni i crkveni amblem, a do danas je zajedno s crveno-srebrnim grbom ostao najvažniji vizualni simbol identiteta Grada i njegove Republike, ali i njegove (nad)biskupije (Dubrovnik je bio središte nadbiskupije i metropolije od kraja 10. stoljeća sve do 1828. godine, kada se s pridruženim teritorijem tada ukinute Korčulanske i Stonske biskupije formira Dubrovačka biskupija u današnjim granicama).

Sveti Vlaho i njegov lik u različitim interpretacijama, baš kao i Kristov monogram prisutni su na mnogim mjestima Dubrovnika.

Sveti Vlaho i njegov lik u različitim interpretacijama, baš kao i Kristov monogram prisutni su na mnogim mjestima Dubrovnika, ali i diljem dubrovačkog teritorija. Dubrovački Parac je najčešće prikazan kao sveti starac sa sijedom bradom, biskup u ornatu i s maketom Grada u ruci. Drugačiji prikazi u Dubrovniku su rijetke iznimke poput lika na moćniku Parčeve glave iz 11. stoljeća gdje je prikazan kao muškarac srednjih godina s knjigom u ruci (i s plavom bradom!), a jedini prikaz Njegova mučeništva naslikan je na raskošnoj pozlaćenoj ogradi orgulja iznad glavnog oltara zborne crkve sv. Vlaha na Placi.

U urbanističkom i umjetničkom tkivu Dubrovnika barokna crkva sv. Vlaha svjedok je važnosti i štovanja sveca.

U urbanističkom i umjetničkom tkivu Dubrovnika barokna crkva sv. Vlaha svjedok je važnosti i štovanja sveca. Postavljena na najupečatljivijoj točki gradskog središta, na spoju dva kraka Place (Straduna), uz najvažnija gradska svjetovna i sakralna zdanja, ona je otmjeni i odmjereni akcent gradskoga ritma. Kako kaže Filip De Diversis, “u gradu nije bilo prikladnijeg i ljepšeg mjesta”. I ne htijući, odmjerava se s katedralom Gospe Velike, s kojom je oduvijek povezana. Ne samo bliskim godinama gradnje, položajem ili popularnošću, već i svojim mjestom u slici grada i srcima vjernika. U staroj romaničko-gotičkoj crkvi Sv. Vlaha (izgorjela u požaru 1706. godine) vidi se svojevrsni pandan romaničkoj katedrali (srušena u potresu 1667.), jer je odlukom Maloga vijeća o njezinoj gradnji određeno da se dovrši “na način crkve sv. Marije Velike”. Iako u arhitektonskom smislu to danas nije slučaj, ona je i dalje ostala u svakom pogledu neraskidivo povezana s Prvostolnicom, u čijem Moćniku se, kao najvažnije, čuvaju i moći sv. Vlaha.

Do pada Dubrovačke republike crkva sv. Vlaha imala je svoj zborni kaptol i posebnu državnu upravu – prokuratore, a kasnije crkovinarstvo. Bila je obdarena brojnim povlasticama Svete Stolice, posebice za blagdane Obrane sv. Vlaha (25. svibnja), Ruke sv. Vlaha (5. srpnja) te sv. Lucije (13. prosinca) i sv. Emigdija (9. kolovoza) koji su u ovoj crkvi posebno štovani. Crkva sv. Vlaha, i ona ranija i ova postojeća, nekoliko je puta u povijesti služila i kao katedrala, kada je katedrala bila srušena u potresu 1667., ali i kada je radi popravaka morala biti zatvorena. Nije slučajno niti da je projektant ove barokne crkve, mletački kipar Marino Gropelli (1662.-1728) projektirao i dio barokne dekoracije Moćnika katedrale čiju tristotu obljetnicu dovršetka obilježavamo ove godine.

Detalj slike koja prikazuje Dubrovnik prije 1667. godine: vide se stara katedrala i stara crkva sv. Vlaha i Luža prislonjena s njezine sjeverne strane (Dubrovački muzeji, fotografija: Institut za povijest umjetnosti)

Vjerničko pouzdanje u svoga Parca proteže se kroz povijest Dubrovnika. Naš je grad više puta kroz povijest bio teško ranjen potresima, ratovima i epidemijama i u svakoj je nedaći usrdno vapio zaštitu svetoga biskupa i mučenika iz Sebaste. Unatoč mnogim, danas teško i zamislivim izazovima i nedaćama, nit slavljenja Parca održala se preko 1000 godina. Pa iako je od 972. godine do danas sigurno bilo godina kada je Festu bilo nemoguće održati u punome sjaju ili na željeni način, vjera u bolju budućnost i svijest o održanju tradicije učinila je da se taj duhovni lanac ne prekida.

Kroz tisućljetnu povijest Grada i njegove Crkve mnogo toga se mijenjalo, čemu se i sama Festa prilagođavala.

Kroz tisućljetnu povijest Grada i njegove Crkve mnogo toga se mijenjalo, čemu se i sama Festa prilagođavala. Na mjestu današnje katedrale izmijenile su se tri crkve, prvu tzv. bizantsku katedralu zamijenila je u 12. stoljeću romanička, a romaničku nakon Velike trešnje današnja barokna krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Na mjestu današnje crkve sv. Vlaha prva romaničko-gotička crkva izgrađena je u 14. stoljeću, a nju je nakon požara zamijenila današnja barokna crkva u 18. stoljeću (posvećena 1716.). Orlandov je stup na trg pred crkvom bio postavljen 1419. godine, a u 19. stoljeću čak je pola stoljeća bio radi oštećenja uklonjen ispred crkve (1825.-1878.). Odavno više nema opata benediktinskoga samostana na Lokrumu bez kojega se stoljećima nije mogla ni zamisliti svečanost otvaranja Feste na Kandeloru, jednako kao ni admirala dubrovačke mornarice. Na dubrovačkoj katedri nije više nadbiskup i metropolit, a od pada Republike (1808.) nema više vojne smotre, nema kneza ni Senata. Svi su oni imali važno mjesto i ulogu u Festi, a s vremenom su iščezli i/ili zamijenjeni novim službama.

Festanjuli u današnjem smislu svjetovnih priređivača Feste biraju se od 1873. godine.

Mnoge dijelovi Feste, za koje bismo rekli kako su oduvijek s nama, gledano na tisućljetnoj skali vremena tek su relativno nedavno uvedeni ili suvremeno prilagođeni Festi. Festanjuli u današnjem smislu svjetovnih priređivača Feste biraju se od 1873. godine. Pučka tombula svoje korijene vuče iz prve polovice 19. stoljeća. Danas najviše rasprostranjena i najpopularnija himna Parcu nastala je 1939. godine (glazba Rade degl’Ivellio, tekst Vinko Vilić). Misno slavlje na otvorenom uvedeno je „tek“ 1972. godine za jubilarnu Festu. Procesija (stari su je Dubrovčani nazivali i obašašće) u ovome obliku održava se otprilike posljednjih 250 godina. Najstariji zapisi o procesiji na blagdan sv. Vlaha govore kako je ona u početku kretala samo oko katedrale, pa je potom u kasnijemu vremenu kretala iz katedrale i išla u crkvu sv. Vlaha, obilazila Lužu i ponovno se vraćala u katedralu, i čini se da je uglavnom u takvom obliku bila sve do Velike trešnje 1667. godine. Procesija je proširena po dovršetku sadašnje barokne katedrale i barokne crkve sv. Vlaha na način da je išla od katedrale, ulicom Od puča do Široke ulice i onda preko Place (Straduna) te kroz crkvu sv. Vlaha natrag u katedralu. U 18. stoljeću vladao je običaj da se 3. veljače prvo održi procesija gradom (nakon jutarnje mise u zbornoj crkvi sv. Vlaha), a tek potom pontifikalna misa u katedrali, obrnuto od kasnijega običaja koji se zadržao i do danas. Vjerski život staroga Dubrovnika obilovao je brojnim svečanim procesijama tijekom godine (u 18. stoljeću bilo ih je skoro trideset), a do danas su uz procesiju na blagdan sv. Vlaha ostale samo procesije na Veliki petak, Tijelovo (Korosante) i Veliku Gospu. U prošlosti je, a tako je i danas, uz onu na sv. Vlaha najsvečanija je procesija za blagdan Tijelova.

Sve ovo svjedoči nam kako se Festa održala i razvijala kroz povijest. Izvor i temelj Feste kao i njenog održanja i razvoja opisao je biskup Mate Uzinić u svome predgovoru monografije o zbornoj crkvi sv. Vlaha (2017.): “Da je u temelju svega prvenstveno vjersko čuvstvo možda je najbolji dokaz upravo Festa sama: ona se kroz stoljeća razvijala, mijenjala i nadopunjavala prolazeći s Gradom sve dobre i loše trenutke te je i u dva stoljeća nakon nestanka Dubrovačke Republike do danas nastavila neprekinuti put svoga organskoga razvoja. A takva je žilavost održanja, bez obzira na sva vremenita iskušenja i cenzure, mogla biti utemeljena jedino u vjeri koja je sve ostale sastojke Feste stopila u vezivo jedinstvene čvrstoće.”

Sastavljeno prema literaturi:

Joško BELAMARIĆ, »Sveti Vlaho i dubrovačka obitelj svetaca zaštitnika« u: Dubrovnik, 5/1994., str. 29-39.

Igor FISKOVIĆ, »Kipar Beltrand Gallicus u Dubrovniku: sudionik “posvećenja grada” oko 1520.« u: Peristil: zbornik radova za povijest umjetnosti 37 (1994.), str. 65-72.

Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja I humanizma, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zagreb-Dubrovnik, 1999.

Dubravko KOVAČEVIĆ, Sveti Vlaho i njegovi festanjuli, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Dubrovnik, 2017.

Nella LONZA, Kazalište vlasti: ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zagreb-Dubrovnik, 2009.

Nella LONZA, »Sveti Vlaho, božanski zaštitnik Dubrovnika, čuvar njegove slobode i mira« u: Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, Dubrovačka biskupija – Zborna crkva sv. Vlaha – Institut za povijest umjetnosti – ArTresor naklada, Dubrovnik-Zagreb, 2017., str. 19-37.

Luko PALJETAK – Dunja FALIŠEVAC – Miljenko FORETIĆ (ur.), Sveti Vlaho dubrovački parac u hrvatskoj književnosti (antologija), Matica hrvatska Dubrovnik, 2001.

Stijepo kan. SKURLA, Sveti Vlaho, biskup i mučenik od Sevasta – dubrovački obranitelj, Tiskara Dragutina Pretnera, Dubrovnik, 1871.

Mate UZINIĆ, »Na ruci svetoga Vlaha« u: Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, Dubrovačka biskupija – Zborna crkva sv. Vlaha – Institut za povijest umjetnosti – ArTresor naklada, Dubrovnik-Zagreb, 2017., str. 11-13.

Pavica VILAĆ (ur.), Sveti Vlaho u prošlosti i sadašnjosti, Dubrovački muzeji, Dubrovnik, 2014. (katalog izložbe)

Antun VUČETIĆ, Sveti Vlaho u Dubrovniku, naklada i tisak Dubrovačke hrvatske tiskare, Dubrovnik, 1924.