Nadbiskupijski pastoralni institut i Biskupski ordinarijat Mostar organizirali su u srijedu, 22. siječnja u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta u Zagrebu, predstavljanje knjige „Nada koja ne postiđuje” mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića.

Autor knjige, biskup Perić govorio je na predstavljanju o odnosu kardinala Alojzija Stepinca i Maršala, Josipa Broza Tita.

Biskup Perić ispričao je kako je u svibnju 1991. neki trapist donio u New York subratu trapistu, autoru knjige o životu i smrti Alojzija Stepinca, fotografiju zahvalnice s Kardinalova groba iz zagrebačke katedrale na kojoj je bila jedva vidljiva i čitljiva poruka Kardinalu: “Hvala ti! Maršal Tito”

“Mramorna pločica na njegovom grobu. A tko će znati je li sam Maršal poslao bijelu mramornu pločicu na kardinalovu grobnicu”, zapitao se mostarsko-duvanjski biskup i istaknuo da nije Maršal učinio Stepinca svecem, ali ga je učinio mučenikom.

“Josip Hrnčević, javni tužitelj i glavni redaktor optužnice uz Jakova Blaževića, 11. svibnja 1993. u Zagrebu je izjavio da je Tito opsjednut Stepinčevim slučajem. On bi ga učinio svecem samo da ga se može riješiti”, naglasio je autor knjige.

Nadalje je rekao da se Stepincu nakon 18 dana koje je proveo u istražnom pritvoru, vidjevši što mu se sprema, komunističkim istražnim procesom i vlastitom refleksijom sve iskristaliziralo. “Alojzije Stepinac si posve posvješćuje trajno crkveno načelo da je pravo mučeništvo ako se ono želi, a ne ako se od njega bježi”, naglasio je biskup Perić.

“Na našavši na njemu nikakve krivice, pustiše ga privremeno iz pritvora i radi susreta s Maršalom”, rekao je biskup Perić i ispričao zgodu koja se dogodila dan prije susreta Stepinca i Tita. Bilo je to 2. lipnja 1945., Maršal se susreo s izaslanstvom zagrebačkog klera i tom prilikom izjavio: „Ja bih sa moje strane rekao da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji. Ja bih želio da vidim da Katolička Crkva u Hrvatskoj, sada kad imamo sve uslove, ima više samostalnosti. To bih želio i to je osnovno pitanje. Sva su ostala pitanja sekundarna i lako će se riješiti.” Mostarsko-duvanjski biskup objasnio je da je riječ o tome da se katoličku Crkvu u Hrvatskoj htjelo odvojiti od papina primata i podložiti utjecaju države, odnosno Tita.

Tijekom jedinog susreta s maršalom, blaženi Alojzije iznosi 5 provjerenih crkvenih načela usmjerenih protiv nacionalne crkve. U svojoj knjizi msgr. Perić ih donosi ovim redoslijedom:

a) Važno je državu stvoriti, ali je još važnije urediti

b) Mudri državnici poštuju religiozne osjećaje državljana i slobodu savjesti

c) Bivša je država (Kraljevina Jugoslavija) uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, strahovita pogreška.

d) Za katolike je mjerodavna Sveta Stolica, a najbolja je forma konkordat

e) Uspostava međunarodnih odnosa sa Svetom Stolicom znači međunarodni prestiž za novu državu.

“U razgovoru sa Stepincem Maršal je stalno isticao da Sveta Stolica nije sklona nama Slavenima. Nadbiskup je to dokumentirano opovrgnuo, i crkvenim primjerima Dalmacije i Istre i Međimurja”, naglasio je biskup Perić i ispričao kako je u Rimu 26. siječnja 1946. Maršal svećenicima Svetozaru Ritigu i Boži Milanoviću kazao da je preko Moskatela, službenika Jugoambasade pri Svetoj Stolici, uputio zahtjev Svetoj Stolici da makne Stepinca. Ali je Sveta Stolica odgovorila da to ne može napraviti bez kanonskog postupka. I Tito dodaje, rekao je autor knjige Nada koja ne postiđuje: „Ako bi se sam nadbiskup zahvalio, čitav ovaj sudbeni postupak bio bi obustavljen. Pa nadbiskup neka ide kud hoće, pa i u Rim.”

Ako je Stepinac bio zločinac, treba ga kazniti, a ne pustiti, naglasio je biskup Perić.

Daljnjom analizom odnosa između Tita i blaženog Alojzija Stepinca, autor knjige ukazuje na koje je sve načine Tito pokušao maknuti blaženika iz Jugoslavije. U jednom trenutku ga slikovito naziva “novim Mojsijem”, koji je trijumfirao nad faraonom Titom u ovom životu.

U ožujku 1947., pet mjeseci nakon osude Stepinca, u Lepoglavu u službeni posjet Stepincu dolazi Vladimir Bakarić, predsjednik Vlade Federativne Narodne Republike Hrvatske, koji Stepincu, ne bez pristanka Maršala, nudi ispisani formular da Tita zamoli za pomilovanje i bit će odmah pušten, može napustiti Hrvatsku. No, Nadbiskup odvažno i pronicljivo odbija i zavodljivo pomilovanje i nepovratno putovanje u Vatikan. Neće amnestiju, hoće reviziju procesa pred neovisnim sudom.

Tito je u razgovoru za brojne strane medije izjavljivao kako je spreman osloboditi Stepinca pod uvjetom da napusti Jugoslaviju i ode u Vatikan ili bilogdje drugdje. Stepinac odbija takvu mogućnost, a i sam Papa ne zove ga u Vatikan već ga ohrabruje u njegovoj mirnoj i čistoj savjesti. Ako bi pristao otići u Vatikan ili u neki samostan, priznao bi se krivim. Nadbiskup ne traži slobodu s krivnjom, nego obnovu procesa pred neovisnim sudom.

Privrženost rimskome papi bio je najveći krimen nadbiskupa Stepinca.

Dotaknuvši se maršalovog pritiska na Stepinca i katoličku crkvu u Hrvata, da treba “olabaviti” doticaj s Rimom, nadbiskup Perić je pročitao Alojzijev komentar na taj pritisak:

“Oni bi nam željeli nacionalnu crkvu, crkvu po uzoru na rusku kojom zapovijeda Staljin. Takvoj crkvi oni bi rado dali subvencije, plaće, vratili posjede, nju bi oni slavili novinama i koješta drugo. Ali je pitanje bi li takva crkve zasluživala uopće ime Crkve Kristove.”

26. kolovoza 1958. katolički su biskupi ponudili kardinalu Stepincu mogućnost da će oni tražiti njegovo oslobođenje povodom 60. obljetnice njegova života, rekao je biskup Perić i istaknuo da je Stepinac odgovorio: „Moja je jedina ambicija na ovome svijetu izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj!”

“Sučelila su se dva svijeta, odnosno dvije države. Civitas Dei – Božja država sa sustavom savjesti kao Božjega glasa i zakona – u kardinalu i Civitas Terrena – zemaljska država bezbožne revolucionarne komunističke svijesti u maršalu. Odnosno kraljevstvo bogoljublja, Božje istine i pravde u Stepincu i kraljevstvo sebeljublja i lukavštine i laži u Brozu”, zaključio je biskup Ratko Perić.

Poslušajte čitav govor biskupa Perića: