Emil Hamzagić i Sunčica Jakopović mladi su ljudi koji svoje vrijeme nesebično daruju onima kojima je ono najpotrebnije. Posljednjih tjedana slušamo o hrvatskom srcu koje čini čuda kako bi njegov narod prebrodio veliku nesreću koja je pogodila Banovinu. U tom srcu naši novinari prepoznali su mozaik drugih srdaca koja isto pričaju svoje priče. S mladim volonterima za Hrvatsku katoličku mrežu u Sisku je razgovarao Ante Novak.

Dolazimo svaki dan malo prije 9 sati, a znali smo ostati i do 3 ujutro na terenu

Nakon potresa i nakon što se uvjerio da je njegova obitelj dobro, Emil se uputio prema volonterskom centru i stavio se na raspolaganje u satima i danima koji će doći. Uz svakodnevni rad s ciljem pomaganja unesrećenima Emil redovito misli i na mnoge prijatelje koji su ostali bez svojih domova. Svoje snove o nogometnoj karijeri proteklih tjedana zamijenio je dobrotvornim radom.

“Bolju bazu volontera od ove ćete teško pronaći. Povjerenje je neopisivo jer će svatko napraviti ono što mu se kaže. Nema potreba za provjerom. Radimo brzo i efikasno kako bi paketi čim prije bili složeni. Naravno, to rezultira time da hrana prije dolazi na adrese ljudi u potrebi. S ove lokacije odlazimo po potrebi. Nema pravila jer smo svi svjesni situacije. Dolazimo svaki dan malo prije 9 sati, a znali smo ostati i do 3 ujutro na terenu. Pokazali smo da sve što činimo, radimo s velikim osmijehom i bez ikakvih problema.”

Emil Hamzagić / Foto: Ante Novak /

Ne vidim problem u tome što sam islamske vjeroispovijesti, niti je kod nas u šatoru problem što smo različitih nacionalnosti, mišljenja i pogleda na svijet

Naš sugovornik je istaknuo da se organizacija najbolje može primijetiti u preglednosti prostora u kojem djeluju. Kazao je kako nerijetko ima osjećaj da je u trgovini jer postoje prolazi s različitim vrstama robe, materijala i hrane. Našem novinaru otkrio je jednu stvar koja ga raduje u ovim nesretnim danima.

“Najdraži trenutak je kad dođe tegljač ili neko drugo prijevozno sredstvo. Tad svi s osmijehom prilazimo vozilu i istovarujemo robu. Nikom nije teško, svi uživamo u tome jer mislimo na ljude do kojih će ta roba doći, na ljude koji neće biti gladni, na ljude koji se neće smrzavati.”

U proteklih nekoliko tjedana Emilu se u sjećanje urezalo mnogo trenutaka, oni kojih se rado sjeti, ali nažalost i oni koji su ga duboko potresli.

“Nakon potresa ovdje je došlo nekoliko starijih osoba na kojima ste mogli vidjeti da su ostale bez svega. To je bilo jako teško gledati. Njihova lica su sve govorila. Zamislite da pred vas dođe preplašena baka koja bježi od potresom pogođene kuće po ovoj hladnoći i bez čarapa na nogama. Odmah smo ju primili, utoplili i odjenuli te obukli od glave do pete.”

Ovaj mladić naglasio je kako ne voli mirovati kad je drugima potrebna pomoć i da ne vidi razloga zašto bi ga išta spriječilo u tome. “Kod mene je sve dobro zahvalan sam s. Smilji što me ovdje primila. Ne vidim problem u tome što sam islamske vjeroispovijesti, niti je kod nas u šatoru problem što smo različitih nacionalnosti, mišljenja i pogleda na svijet. U našem šatoru se govori samo o dobroj volji i kako pomoći ljudima kojima je to potrebno.”

Sunčica / Foto: Ante Novak /

Nemojte iskorištavati ljude, cijenite svaku osobu koja vam uđe u život ili izađe iz vašeg života, i svaki trenutak s tim osobama

Naša druga sugovornica zove se Sunčica Jakopović. Volontira također od prvog dana i kako kaže: da joj je netko rekao da će ovako provoditi praznike, ne bi vjerovala. No svaki dan sa zadovoljstvom ustaje i dolazi volontirati.

“Praznici su i da se nije dogodio potres ja bih jutarnje sate provodila uz mobitel i filmove, ili bih čitala lektiru za školu. Što god bih radila mogu vam reći da se sigurno ne bih osjećala ni upola ispunjeno kao što se sad osjećam.”

Za vrijeme potresa Sunčica je bila na trećem katu u svojem domu. Kaže kako taj osjećaj ne bi nikome poželjela. Ipak tu neugodu i strah zamijenila je novim iskustvima i novim poznanstvima što ih je stekla radom s volonterima. “Ponovno sam se zbližila s osobama s kojim se nisam družila 5 godina. Ovdje možete pronaći ljude koji su se zaljubili, one koji su pronašli simpatiju, ali i prijateljstvo između starijih i mlađih. Cijelu sam noć nagovarala svoju obitelj da mi dopusti da dođem ovdje volontirati. Ne mogu čekati doma da udari potres kako bih skočila u zaklon.”

Sunčičina sestra ostala je bez doma u potresu. I ta stvarnost ovoj mladoj djevojci pomogla je da drukčije gleda na prolaznost materijalnih stvari. Posljedice potresa svuda su oko nje, u njezinoj obitelji i u obiteljima njezinih prijatelja. Ali ono što cijeni više od svega je ljudska dobrota, razumijevanje i suosjećanje. Uputila je i poruku svima koji se ne nalaze na potresom pogođenom području.

“Cijenite svaki trenutak koji imate, svako poznanstvo. Nemojte iskorištavati ljude, cijenite svaku osobu koja vam uđe u život ili izađe iz vašeg života, i svaki trenutak s tim osobama.”