O trima kraljevima čitamo da su, nakon što su napustili grad Jeruzalem, uz rasprave zakonoznanaca i Herodove spletke, s velikom radošću nastavili slijediti zvijezdu, pronašli Dijete te su pali ničice i poklonili mu se. ( Mt 2,11).

Moramo činiti nešto poput njih, potiču na svojoj stranici Assisi OFM asiški franjevci. Doista, ako je, kako kaže sveti Pavao, grijeh koji se ne oprašta neprepoznati Boga kao Boga (usp. Rim 1), tada je njegov protuotrov klanjanje koje, budući da je rezervirano samo za Boga, potvrđuje da je Bog prepoznat “kao Bog”.

Klanjanje je jedini vjerski čin koji se ne može ponuditi nikome drugome, čak ni Gospi, već samo Bogu. U tome je njegova jedinstvena dostojanstvenost i snaga. Ali od čega se točno sastoji klanjanje i kako se manifestira? To je poput bljeska svjetla u noći. Doživljaj veličine, veličanstva, ljepote, a istodobno i Božje dobrote i njegove prisutnosti koja oduzima dah. To je vrsta brodoloma u oceanu Božjeg veličanstva.

Izraz obožavanja, učinkovitiji od bilo koje riječi, je šutnja. Doista, samo to govori da je stvarnost izvan svake riječi. Prema nekima, riječ “obožavati” ukazuje, na latinskom, na gestu stavljanja ruke na usta, kao kada zahtijevamo šutnju. Obožavati – prema sjajnom izrazu svetog Grgura Nazijanskog – znači uzdići Bogu “himnu šutnje”. Kako zrak pomalo postaje rjeđi usponom na visoku planinu, tako kako se približavamo Bogu, riječ mora postajati sve kraća, sve dok ne postane potpuno nijema i u tišini se sjedini s Onim koji je neizreciv.

Klanjanje stoga zahtijeva da se sagnemo i šutimo. No, je li takav čin dostojan čovjeka? Zar to ne ponižava njegovo dostojanstvo? Kakav je to Bog ako treba da se njegova stvorenja spuste na zemlju pred njim i šute? Uzaludno je to poricati; obožavanje uključuje i aspekt poniženja stvorenja, postajanja malenim, predaju; tako svjedočimo da je Bog Bog i da nitko i ništa nema pravo postojati prije njega.

Obožavanjem se predaje i žrtvuje sebe, svoju slavu, samodostatnost. No to je lažna i nedosljedna slava i oslobođenje je za čovjeka kad je se riješi. Obožavanjem se postaje „autentičnim“ u najdubljem smislu te riječi. U klanjanju se objavljuje povratak svih stvari Bogu.

Kao što voda pronalazi svoj mir u protoku prema moru, a ptica svoju radost slijedeći tok vjetra, tako i obožavatelj pronalazi mir u obožavanju Boga. Štovanje Boga stoga nije toliko dužnost, obveza, koliko privilegij, čak i potreba. Stoga nije Bog onaj koji ima potrebu da ga se štuje, već čovjek ima potrebu štovati.

To je radosni impuls, spontani dar stvorenja koje na taj način izražava svoju radost što nije samo sebi Bog, kako bi iznad sebe imalo Boga kojeg može obožavati, diviti mu se, slaviti ga.