“Bog postaje čovjek da bi se čovjek mogao vratiti sebi… da bi čovjek mogao ponovno prijeći distancu koju je sam sebi stvorio… da bi se nepomireni čovjek mogao najprije pomiriti sa samim sobom, da sebe prihvati iz očiju djeteta koje nikoga ne osuđuje nego ponovno spaja…”, poručuje župnik Župe sv. Nikole Tavelića na riječkom Krnjevu fra Tomislav Šanko, OFM, čija razmatranja odnedavno možete slušati i u projektu “Pod smokvom”. Tekst prenosimo u cijelosti.

U trenutku kada dodaje malo vode u vino, svećenik izgovara potiho ove riječi: Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista koji se udostojao uzeti naše čovještvo!

Vrijeme je distance… tek sada osjećamo koliko nam teško pada… propisana je metrima… distanca razdvaja ljude… čini nas osamljenima… izoliranima…

Kako je došlo do nje… počelo je od jedne druge distance… još na početku stvaranja… čovjek je mislio da mu treba distanca od Boga da bi bio slobodan i završio je kao tužni osamljenik… skriven u sjenama svoga samoodbacivanja, svoga srama…

Bog postaje čovjek da bi se čovjek mogao vratiti sebi!

Distancom od Boga udaljio se od žene koju je volio… na kraju i od stvorenja… i ono mu je postalo neprijatelj kojega treba ukrotiti i pripitomiti… jer nije znao pripitomiti sebe… Đavao mu je prodao lažnu slobodu pod krinkom distance od Boga da bi se na kraju otuđio od samoga sebe… distancirao…

Zato Bog u svojoj domišljatoj i ludoj ljubavi u jednom trenutku naše ljudske povijesti odlučuje bez obzira na rizik, bez obzira na to da se zarazi našim čovještvom skratiti distance… postaje jedan od nas… U malom djetetu dolazi najbliže što može… ulazi u jednu ljudsku utrobu, postaje potreban ljudskog mlijeka, zagrljaja, nježnosti, zaštite…

Bog postaje čovjek da bi se čovjek mogao vratiti sebi… da bi čovjek mogao ponovno prijeći distancu koju je sam sebi stvorio… da bi se nepomireni čovjek mogao najprije pomiriti sa samim sobom, da sebe prihvati iz očiju djeteta koje nikoga ne osuđuje nego ponovno spaja…

Dopusti danas da te to malo Dijete zagrli takvog kakav jesi…

Dijete najprije spaja Mariju i Josipa, zatim spaja pastire i kraljeve, spaja carinike i farizeje, grešnike i pravednike, agresivne i mirne, plašljive i hrabre, tužne i radosne… i sve to čini i u tebi … da bi na kraju na križu spojio zemlju s nebom i tebe zauvijek vratio s distance na mjesto koje ti oduvijek pripada… mjesto u njegovom krilu koje te je ostalo žedno….

Danas je Božić, dan kada je Bog odlučio ukloniti distance, uzeti ih na sebe, opteretiti se tvojom i mojom udaljenošću, tvojim i mojim lutanjima i krivim izborima i sve to kao s nekim čudnovatim ljepilom ljubavi ponovno vratiti sebi… vratiti tebe tamo gdje pripadaš…

Da te podsjeti kako je divno biti čovjek… jer stvoren si tako da bi se On u tebi mogao nastaniti… da bi sve ono što sam na sebi još uvijek ne prihvaćaš On prvi zavolio i tako ti to ugrijano ljubavlju vratio, da sebe samog može ponovno primiti i zagrliti. Dopusti danas da te to malo Dijete zagrli takvog kakav jesi…

Uroni kao ona kapljica vode u Njega!

On dolazi u štalicu…tvoju štalicu… tamo gdje je hladno, bodljikavo, smrdljivo… tamo gdje ga ti nikada ne bi očekivao… u tvojim se strahovima, kukavičlucima, promašajima i razočaranjima hoće i danas roditi… dopusti mu to noćas… dopusti mu da te spoji sa svojom ljubavi… dopusti mu da bar za jedan dan, za jedan tren ukine distance… a onda te trenutke pokušaj oživljavati svaki dan i tvoje će srce zacijeliti od udaljenosti!

Uroni kao ona kapljica vode u Njega… u ocean Ljubavi… Sretan i blagoslovljen ti Božić!