Zasigurno svi imamo iskustvo i doživljaj mraka i svima nam je dobro poznato što to znači biti u mraku, ne imati svjetla. To je danas uočljivo prvenstveno kad nestane struje. Nestankom struje, ne samo da ne vidimo oko sebe, nego ne možemo ni funkcionirati. Ne rade telefoni, nestaje internet, ne možemo raditi na računalu i još mnogo toga staje zbog nestanka struje u današnjem svijetu. Bez svega toga bismo nekako i mogli, barem na kraće vrijeme, ali bez svjetlosti je nemoguće zamisliti život. Teško da bismo noćas došli i na ovu svetu misu da nemamo čime osvijetliti put. Bez svjetla koje rasvjetljuje tamu ne možemo se orijentirati i nemoguće nam je bilo gdje ići jer je svuda oko nas mrak. Stoga je velika radost kad imamo bilo kakvo svjetlilo da nam rasvijetli tamu i osvijetli put ne bismo li se mogli bolje orijentirati u prostoru i ići naprijed. 

Upravo o svjetlosti koja rasvjetljuje tamu progovara nam i prorok Izaija u prvome čitanju koje smo maločas čuli. Govoreći o djetetu koje je darovano svemu narodu kao Knez mira, drevni starozavjetni prorok Izaija progovara i, ustvari, naviješta svjetlost koja je u tom djetetu rasvijetlila tmine i obasjala čitav svijet. Prisjetimo se da dok piše ove riječi Izaija ima pred sobom narod koji je bio u ropstvu i upravo to ropstvo je promatrano kao tama, odnosno kao tamna strana života onih koji su bili zarobljeni. S druge pak strane, Izaija ponovno zadobivanje slobode vidi kao svjetlost koja obasjava narod. 

Tako je i u našem kršćanskom govoru svjetlost promatrana kao izlazak iz tame grijeha, koji je tamna strana našega vjerničkog života. Zato izlazak iz te tame čini radost života. Jarka svjetlost koja obasjava one koji su u tmini (usp. Iz 9,1) osvanula nam je dolaskom Spasitelja na svijet, među nas ljude. Svojim rođenjem, smrću i uskrsnućem On nam je donio oslobođenje od grijeha. 

U tom Djetetu pojavila se Božja milost ponuđena svim ljudima i u Njemu je iskazano Božje čovjekoljublje i neizmjerna Božja briga za čovjeka.

Božja milost,  »spasiteljica svih ljudi« (Tit 2,11b), došla je upravo po novorođenom Spasitelju, kojega evanđelist Luka smješta u povijesni kontekst kao osobu rođenu na ovome svijetu, u konkretnom vremenu i prostoru. Luka želi istaknuti da je Isusovo rođenje povijesni događaj koji se uistinu zbio, na sasvim konkretan način. Tako se Božja Riječ utjelovila Isusovim rođenjem na zemlji. Zbog toga rođenja raduje se čitav svijet jer u novorođenom Djetetu sam Bog dolazi među ljude da im pokaže svoju blizinu i da im priopći svoju ljubav. U tom Djetetu pojavila se Božja milost ponuđena svim ljudima i u Njemu je iskazano Božje čovjekoljublje i neizmjerna Božja briga za čovjeka.

Ići s Isusom kroz život, znači hoditi u svjetlosti života, na što smo kao vjernici i pozvani. 

Taj novorođeni Kralj pojavljuje se suprotno ljudskim očekivanjima i ljudskim predodžbama o kraljevima i kraljevanju. Pojavljuje se u gradiću koji je najmanji među Judinim kneževstvima, a rađa se u skromnoj i jednostavnoj obitelji, koja se ni po čemu nije posebno isticala u ondašnjem društvu. Štoviše, rođenje u štalici i u jaslama ukazuje istovremeno na ljudsku bijedu i zatvorenost za Boga koji dolazi među ljude. U takvu se okruženju rađa Bog od neznatne službenice Gospodnje koja je otvorena za suradnju sa Bogom i koja je poslušna Božjoj riječi (usp. Lk 1,38. 48). Zahvaljujući upravo njezinoj suradnji s Bogom, rađa se Dijete koje je svojim rođenjem promijenilo svijet i svijetu donijelo radost i svjetlo života kako bismo i sami uvijek mogli hoditi kao djeca svjetla. Ići s Isusom kroz život, znači hoditi u svjetlosti života, na što smo kao vjernici i pozvani. 

Nije li baš to razlog za neizmjernu radost da hodimo u svjetlosti novoga života kao djeca svjetla? To možemo jedino zahvaljujući onome koji je Svjetlo, a to je novorođeni Isus. Upravo nas svetkovina Božića potiče da kao vjernici primimo to Svjetlo radosti u svoj dom i u svoja srca kako bi ono rasvijetlilo tmine našega života. Pozvani smo da nosimo to Svjetlo drugima kako bismo na taj način i sami bili radost i prenosili radost na one s kojima živimo i koje susrećemo u svome životu. Dopustimo stoga da novorođeni Isus donese svjetlost i radost u naš život i u naše obitelji. Poklonimo se radosno i duboko novorođenom Djetetu Isusu koje daje istinsku radost i pravi smisao našem životu te dopustimo da se rodi i zasja u našem srcu. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed dr. sc. Antuna Japundžića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.