Mihaela Krajina rođena je 5. kolovoza 1975. godine u Splitu – na blagdan Gospe od Milosti i Gospe Snježne. Majka je šestero djece: Toni (28), Lucija (25), Petra (22), Paola (17), Gabrijela (8) i Jakov (6). Ona i suprug žive s četvero djece. Lucija i Petra su udane (obje od svoje 21. godine); jedna ima kćer, druga sina, pa je Mihaela mlada baka.

Mihaela je završila srednju zdravstvenu školu. Radila je kao trgovački putnik, komercijalist.  Mihaela je začeta silovanjem. Za to je Mihaela saznala od svoje majke prije 17 godina, kada je imala 28 godina.

Majka je imala 17 godina kad je rodila Mihaelu. I Mihaela je prvo dijete rodila sa 17 godina. Mihaelina majka udala se nešto prije njenog poroda za plemenitog čovjeka s kojim je rodila još tri kćeri. Mihaela ih zove sestrama. Oca koji ju je prihvatio i othranio kao vlastito rođeno dijete zove tatom, ocem. Taj čovjek je za nju tata. Pokazao je to svime kako je prema Mihaeli postupao.

Ovo je životna ispovijest snažne žene koja nosi ime arkanđela, predvodnika nebeske vojske i pobjednika nad Zlim, a znači – Tko je kao Bog!?

Želi svjedočiti. Osjeća da to mora činiti. Govoriti. Zbog brojnih drugih začetih, a nerođenih. Zbog žena koje su zarobljene i nose teret zločina i rana silovanja i pobačaja

U Mihaeli je velika snaga i staloženost. Osjeti se to iz svake rečenice koju izgovara. Opipljiva je njena zrelost kojom prihvaća situaciju svoga dolaska na svijet. I jako je hrabra.

Mihaela Krajina / Foto: Ines Grbić

Hrabra, jer ovo je priča u kojoj je na drugoj strani, u duši Mihaeline majke, atak silovanja još uvijek zakopana trauma. Ovo nije bajka s umjetnom idilom u situaciji gdje je sve obrisano. Ovdje još ima neizgovorenoga između majke i kćeri – Mihaele, koju žalosti što rane njene majke još nisu zacijeljene. Majčina šutnja još nije oslobođena.

„U meni je tuga jer majka nije našla načina da ne bude ogorčena, da oprosti, da uzljubi bez obzira na sve, a ponajviše da bude u miru i radosti“, kaže Mihaela.

Moći se otvoriti kako se nama, HKM-u darovala, potvrđuje također duhovno zdravlje i hrabrost Mihaelinog supruga i djece koji poznaju tešku prošlost svoje mlade majke. Ali ona želi svjedočiti. Osjeća da to mora činiti. Govoriti. Zbog brojnih drugih začetih, a nerođenih. Zbog dobra i pomoći drugih duša, ako može dati imalo utjehe i ohrabrenja. Zbog žena koje su zarobljene i nose teret zločina i rana silovanja i pobačaja.

Mihaela svjedoči vrijednost začetoga života koji je kucnuo u tamnim i nikome željenim okolnostima. Ona je primjer kako osoba i od takvog začeća može zacijeliti, može se s time nositi i biti radost u stvaranju svoje obitelji.

Apostol Pavao kaže: „Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava“. Mihaela kuša to i ono što Pavao odmah potom kaže na početku Poslanice Rimljanima: „Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti. Tko god prizove Ime Gospodnje, bit će spašen. A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra“.

Mihaela i težine ljupko ispovijeda. S njima se suočila, Gospodinu ih je predavala i – zacijelila. I drugima koji trpe, želi pomoći skinuti terete. Zato Mihaela sebe hrabro javno izlaže.

Duboko u sebi znala sam da nisam ni voljena, ni prihvaćena, i da sam nekako, drugačija

„Pa ja sam uvijek osjećala taj neki grč od rođenja. I u djetinjstvu sam imala dojam, u odnosu na sestre i u odnosu prema majci i ocu, da nekako nisam prihvaćena. Da se sve usmjerilo na mene da moram biti savršena i besprijekorna, a zapravo sam stalno bila u osjećaju odbačenosti. I moj pojam života bio mi je mračan. Odrastajući kroz djetinjstvo, kao najstarija od sestara, morala sam biti glavna, odgovorna, uvijek sam vodila brigu o sestrama, mama je prenosila na mene obaveze. Kroz odrastanje, sve sam to ja odrađivala. Međutim, duboko u sebi znala sam da nisam ni voljena, ni prihvaćena, i da sam nekako, drugačija. I u pubertetu sam shvaćala da mi to sve skupa stvara i osjećaj težine, tereta i neshvaćanja. Kasnije i u dobi sazrijevanja tijekom puberteta, moja spolnost bila je problematična.

U djetinjstvu sam imala neke događaje o kojima nikad nisam nikome ništa govorila i koje sam duboko zatomila. Ali kasnije sam ih razotkrila u zrelijoj dobi. Nažalost, bila sam seksualno zlostavljana, uznemiravana. To je bilo u višim razredima osnovne škole, od strane susjeda. Na to se nikad nikome nisam potužila ni rekla. Zapravo, nisam niti znala za to, dok nisam kasnije kroz molitvu i u prisutnosti Božjoj vratila neke svoje stvari zbog kojih sam vjerojatno i bila u nekoj tami i grču od tog života.

Mihaela Krajina / Foto: Ines Grbić

Nisam uopće imala pojma što se događa ni sa mojom psihom, a kamoli s mojom duhovnošću koju nisam ni poznavala

Ostala sam trudna kao maloljetna i udala sam se 1992. god. Već je počeo rat. Moj muž i moji roditelji potpisali su za pristanak našeg vjenčanja, morali smo ići na sud dobiti dopuštenje. Sa 17 godina rodila sam naše prvo dijete, sina Tonija koji je rođen s Down sindromom. Toni sad ima 28 godina. Sve skupa: moja spolnost, moje majčinstvo i moja ženstvenost, sve mi je nekako bilo – ružno. Baš ružno, kaotično. Nije bilo u potpunosti, istini ni u nekoj normali. Jer sam očito bila obilježena. A ja nisam znala zašto. Nisam uopće imala pojma što se događa ni sa mojom psihom, a kamoli s mojom duhovnošću koju nisam ni poznavala. Ja jesam bila vjernica, primila sam sakramente, živjela sam u katoličkoj obitelji. Međutim, kasnije sam saznala da moji roditelji nisu crkveno vjenčani, ali moja majka je iz tradicije prenosila vjeru na nas. Ja sam u komunizmu primila sve sakramente na vrijeme i 1992. sam se vjenčala u crkvi. To je meni bilo normalno. Međutim, daleko sam ja bila od Boga i od praktične vjere, od poimanja živoga Boga i traženja Boga u svom životu.

Mihaelina obitelj / Privatni album

U dvadesetoj godini rodila sam i drugo dijete, u 23. godini treće dijete, u 28. godini zatrudnjela sam s četvrtim djetetom. I za vrijeme te, četvrte trudnoće, moja majka je u jednom trenutku priznala, u jednoj strašnoj sceni, da sam ja začeta silovanjem. Tada sam shvatila da moj otac, za kojeg sam ja cijeli život mislila da je otac, i kojega i danas nazivam ocem, nije moj biološki otac. Moja mater je u tom periodu krika i tuge, jada i očaja, samo to izustila i više ništa nije htjela o tome razgovarati.

Ja shvaćam tu njenu traumu i ja sam nju kasnije tražila da mi priča, da mi objasni. Međutim, ona je uporno, kategorički, od toga je prošlo 17 godina, stalno ponavlja iste stvari – da ću ja saznati sve kad ona umre. Da je ona meni napisala pismo i da ću ja to pismo pročitati tek kad nje više ne bude na zemlji. Što meni nekako nije fer prema meni. Ne prihvaćam to. Ali razumijem je, jer to je trauma koja obilježi ženu za cijeli život. I ne mogu niti zamisliti kako se ona osjećala. Ali sad shvaćam to svoje stanje spolnosti i moje predbračne i bračne nečistoće. I sve što ja kao žena nisam mogla proći u milosti, blagoslovu, koji mi nije bio omogućen zbog takvog duhovnog svijeta. Duhovni i ovaj naš vidljiv svijet možemo razdvajati, ali činjenica je da su oni povezani i jedno veže drugo. Stvarnost je to da je moj trenutak začeća mene obilježio.

Stvarnost je da je moja majka doživjela traumu, ali nije bila u mogućnosti učiniti pobačaj jer sam ja rođena u vrijeme kada pobačaj nije bio dozvoljen zakonom

S druge strane, stvarnost je da je moja majka doživjela traumu, ali nije bila u mogućnosti učiniti pobačaj jer sam ja rođena u vrijeme kada pobačaj nije bio dozvoljen zakonom. Samim time je vjerojatno ona, u svom odnosu prema meni, zato sam ja osjećala taj njen odnos prema mome postojanju u kojem sam ja imala osjećaj da sam nevoljena, odbačena. Ja ne kažem da je to stvarno tako. Ali to je bio moj osjećaj.

Mihaela Krajina / Foto: Ines Grbić

Meni je strašno da smo moja majka i ja danas, ona je u šezdesetim godinama, ja sam odrasla, i dalje u nekom osjećaju neprihvaćanja stvarnosti. Razilaženja, udaljenosti. Time što ona odbija ući u istinu, ona je mene zablokirala. Ona nije dala prostora ni sebi ni meni da se suočimo s tom činjenicom. Čini mi se da kad bi ona ušla u oprost…

Ja sam uvjerena da ona krivi samu sebe, jer ona je bila jako zgodna djevojka. Možda je to učinio netko tko je oko nas, ja to samo mogu nagađati, ali teško je shvatiti što se u mojoj majci događa. Meni je žao nje, jer ona pati. Ona ispašta. Ona cijeli život živi u osjećaju žrtve, a zapravo je, na neki način, kroz život postala ‘zlostavljač’. I to je i na mene prenijela jer i ja sam kroz periode svog života isto bila ‘zlostavljač’: prema samoj sebi, prema mome mužu, mojoj djeci, prema ljudima koje poznajem.

Fascinantno mi je da je moj otac znao da ja nisam njegovo dijete. On je nju svjesno oženio s tuđim djetetom. Meni je to predivno

Dosta sam temperamentna, netko kaže, preosjetljiva. Osjetljiva sam i dalje, ali manje, jer sazrijevam, godine su učinile svoje. Zadnjih godina cijela sam se usmjerila na moju majku, jer je meni Bog dao milost da ja spoznam neke stvari, da dam Isusu da On to iscijeli, da ozdravim. Da moj trenutak začeća ne bude više meni na propast, nego na blagoslov! Tako da mi je sad žao zbog nje, a ja tu ne mogu ništa. Jer ona je stavila zid, jer ona ne može to čuti od mene, i to mi je sve razumljivo. Kad mene moja majka vidi, ne znam što razmišlja. Ali ja bih htjela da ona stvarno uđe u istinu, da naš odnos uđe u istinu.

U cijeloj toj priči meni je fascinantno da je moj otac znao da ja nisam njegovo dijete. On je nju svjesno oženio s tuđim djetetom. Meni je to predivno, prekrasno. I žao mi je što za života, kao da nismo pokazali dovoljno zahvalnosti prema tom čovjeku. Otac je bio pomorac, cijeli život bio je na moru, često nije bio kući. To je ta moja osobnost, da sad mislim kako sam možda mogla dati još više. Meni je to manje bitno da je to tako uvijek u životu – kad nekoga izgubimo, onda smo svjesni da smo neke stvari trebali drugačije.

Otac je preminuo ove godine, ali imala sam milost da sam se u trenutku kad je umro mogla pomoliti za njegovu dušu, blagosloviti ga i učinila sam to na duhovan način koji je njemu bio potreban, za njegovu dušu. To je bio blagoslov i milost. Tada sam shvatila da je to razlog zašto sam ja u njegovoj obitelji. Toga jutra kad je umro, meni je samo bilo bitno koliko ću se ja pomoliti za njegovu dušu. Imala sam čast jedina kleknuti pokraj njegovog tijela i upaliti svijeću, i to mi je bilo veličanstveno.

Meni je fascinantno što je on učinio toliko nešto predivno. Taj čin muškosti. Moj vlastiti muž je rekao: „Ja ne znam bi li ja to napravio?“. Da je pitati mnoge muškarce: „Bi li se ti to usudio učiniti? Oženiti ženu koja je rodila dijete začeto silovanjem?“. Znam mnoge djevojke koje su rodile i ostale su same, samohrane majke, a kasnije su se udale za muškarca koji je prihvatio to dijete. I to je predivno. Ali mnoge žene rode, i više se ne udaju, misle da su obilježene. A to je velika šteta“, kazuje Mihaela.

Mihaela sa suprugom / Privatni album

U kojoj situaciji je saznala kako je začeta?

„Bile smo mama, sestre i ja. Moja mlađa sestra izazvala je neki razgovor. Ja sam bila trudna i oko toga smo razgovarale. Ja sam završila srednju zdravstvenu školu i sjećam se da sam našla tatinu vojnu knjižicu u kojoj je pisalo da je on B pozitivna krvna grupa. Ja sam u svojoj prvoj trudnoći saznala da sam ja A pozitivna, mama je bila nula. Moja mlađa sestra je isto išla u medicinsku školu i mi smo povezale da tu nešto ne štima. Tako jasno mi je to bilo.

I mi smo se kroz djetinjstvo i odrastanje uvijek zezale, kako sam ja i najstarija: ‘Aa, ti ionako nisi Kovačevićka’. To je moje rođeno prezime. Taj put, dakle, sestra je majku isprovocirala da prizna. I ona je priznala da on nije moj otac, da je ona silovana i da mi to ne razumijemo, što se to dogodilo. I da to nas ne treba biti briga i da nećemo to nikad saznati. Da je to tako strašno. I majka je plakala, plakala i plakala.

On je nju našao u parku. Trudnu. Vjenčali su se u srpnju, ja sam se rodila u kolovozu

Kasnije smo muž i ja razgovarali s mojim ocem i on je priznao da je on znao da ja nisam njegova, i on je nju oženio. On je nju negdje pronašao. Znate ono kada roditelji pričaju neke priče, pa vam zapne nešto za uho, pa kad odrastete povežete neke kockice i shvatite da je to ta priča. On je nju našao u parku. Trudnu. Oni su se vjenčali u srpnju, ja sam se rodila u kolovozu.

Meni je predivno to što otac to njoj nikad nije predbacio. Bilo je sklada u obitelji, iako ja ne mogu točno sve znati što je ona od njega proživljavala kao žena. U odnosu na ostale njihove kćeri, nisam doživjela ništa ružno. Ali žao mi je što majka to što se dogodilo nije oslobodila kroz svoj život.

Mi svi znamo da je to činjenica, ali o tome se previše ne priča. Dakle, to sve nekako muči. Osim mene. Ja bih slobodno o tome razgovarala, stvarno sa svima. Shvatila sam iz nekih obiteljskih susreta da je u nekim trenucima netko nešto progovorio, ali bez mene.

Meni je prirodno reći za moje biološke polusestre da su sestre. Odgojene smo zajedno, ista majka nas je rodila. Ne naglašavamo to ‘polu’ (sestre). Ljudi posvoje dijete pa ih dijete zove mama i tata. Mislim da je stvar pripadanja, a ne krvnog srodstva.

Ja sam kroz život nekako odmicala od njih u obitelji. Najmanje sam sličila njima. Najmanje sam se ponašala kao sestre. Znate ono kad znate da je nešto, a ne znate što. Ne možete objasniti što ne štima, a nešto ne štima.

Znala sam da je ključna Božja prisutnost, Božja ljubav, odnosno ono – da me Bog htio!

Nekad je to bila šala na moj račun, nekad bih se ja šalila na svoj račun, nas to nije vrijeđalo. Mene to nikad nije vrijeđalo. Ja sam očito cijelo vrijeme bila u Milosti, koliko god je mene to izranilo. Ja sam znala da je ključna Božja prisutnost, Božja ljubav, odnosno ono – da me Bog htio!

Mihaela Krajina / Foto: Ines Grbić

Ali ja kažem i – Zakon me spasio. To je za mene nevjerojatno bitna činjenica. Kad netko kaže, zakon za pobačaj ili protiv pobačaja? Zakon prvi mora štititi. A ne pravo žene. Kažu, ostaviti granice. Ja mislim da nema granica, da se rodi život. Činjenica je da je Zakon koji je donesen kasnije, 1978., nakon što sam se rodila, u mom slučaju mene spasio. Ja ne mogu sa sigurnošću tvrditi da bi mene moja mama pobacila, da je Zakon to dopustio. Ali ja to intuitivno osjećam, duboko u sebi. Po nekom osjećaju našeg odnosa, kroz neke razgovore, njene usputne izjave. Nije ni čuditi se tome, uopće, s obzirom na čin i situaciju. Okolnosti su poznate samo njoj, dragom Bogu i čovjeku koji je to učinio, čije ime ja možda nikad neću znati. Ja apsolutno ništa ne znam o njemu jer je majka i dalje pri stavu da ona ne želi sa mnom o tome razgovarati.

Ja sam rekla mami da ja želim znati istinu. Ona kaže da je ona napisala pismo koje ću ja dobiti kad ona umre. Probala sam to riješiti i kroz molitvu, duhovne vježbe, savjetovanjem sa svećenicima. Jedan svećenik mi je rekao: „Kada budeš spremna prihvatiti bilo što od onoga što bi ti ona rekla, onda idi na razgovor“. To me oduševilo. Ali s mamine strane nema tih radnji i odluka. Ona je to zatrpala duboko u sebi i to je za nju jako teško.

Kad sam saznala kako sam začeta, moje prve reakcije bile su zatomljene. Ja tada nisam živjela s Gospodinom. Nekad sam pomislila za tog čovjeka, jel’ on uopće zna za mene? Je li mi gore da zna ili da ne zna? Jel’ se on kaje? Jel’ on razmišlja o tome? U kakvom su odnosu bili on i moja mater? Zašto se to dogodilo? Možda su oni bili bliski, a ona to u taj tren nije htjela? Svjetovno gledano, to možemo gledati pitajući puno pitanja.

Ali, kako sam ja rasla duhovno i kako sam Gospodina primila u svoj život, nisam znala uzrok tereta kojeg nosim i kako se s njim nositi. Mene je to duhovno mučilo. Kad sam počela puštati da Isus iscjeljuje, ozdravlja, cijeli moj život od začeća, to su bile ogromne i za mene užasne traume.

Kako sam ozdravljala i iscjeljivala se, tako sam osjećala mir, Božju prisutnost i zapravo Boga za oca.

Kako sam ja ozdravljala i iscjeljivala se, tako sam osjećala mir, Božju prisutnost i zapravo Boga za oca. Meni više nije bilo bitno tko je moj biološki otac. Sjetivši se samog tog čina, naravno da ti je grozota. To je najgora trauma koju žena može ikad doživjeti. Uz pobačaj. To dvoje ne bi smjela doživjeti nijedna žena u životu.

Ali, kako je Isus ozdravljao mene, vjerujem da je ulazio u naš odnos. Jedan fratar mi je rekao: „Ej, ti si blagoslovljena trostruko. Imaš tri oca“. Mene je to rodilo ispočetka.

Mihaela s obitelji / Privatni album

Tako da sam ja zadnjih deset godina, otkad hodam s Gospodinom, stvarno rješavala stavku po stavku. Ali fali mi taj ključni korak, zadnji, ta istina. To mi fali. Međutim, ne znam hoću li je ikad čuti, vidjeti. Vjerujem da će Gospodin to rješavati na način koji je najbolji za mene. Možda ne moram nikad ništa ni saznati. Možda je to za mene bolje. Ja to ne znam.

Spoznaja da sam začeta silovanjem nije bila prekretnica za moj povratak Bogu. Moj povratak Bogu – mislim da je to Milost. Da je to netko debelo izmolio. To je meni bilo fascinantno. Ja sam kroz život prolazila brzo, uz četvero djece, kroz rat, muž je radio u vojsci. Moj bog je bio moj posao i karijera.

Kad sam ostala bez posla, to je bio moj trenutak obraćenja, meni se sve srušilo. Tako je to meni izgledalo. Ja sam doslovno ostala pod dekicom. Zato mislim da je taj trenutak izmoljen, jer moja kćer meni je došla s jednom rečenicom, kad sam ostala bez posla. Mjesec dana sam bila koma. Za mene više nije bilo dalje, nemam cilj ni smisao, kao da ne vrijedim ništa.

Došla mi je najstarija kćer i rekla: ‘Quo vadis?’. Ne znam otkud to njoj. Ona je tada imala 15 godina. I znala sam ja što to znači: „Gdje ideš? Kud ideš, čovječe?

Taj osjećaj bezvrijednosti zapravo se provlači kroz cijeli moj život. Ja sam se morala dokazivati, ja sam se dokazivala i ja sam bila odlična u tom poslu. A kad sam izgubila posao, ja više nisam ništa. Ja sam nitko i ništa.

I meni je u tom trenutku došla najstarija kćer i rekla: ‘Quo vadis?’. Ne znam otkud to njoj. Ona je tada imala 15 godina. To će meni biti urezano za cijeli život, zato mogu tako jasno svjedočiti. Ja sam se zapitala, što to znači. I znala sam ja što to znači: „Gdje ideš? Kud ideš, čovječe? Ženo, hej?“.

Al’ to nije rekla moja kćer. To je bio spasonosni krik i spasonosni poziv za moj povratak Bogu. Ja sam onda prvi put u životu doživjela spoznaju živoga Boga. I počela sam živjeti. Onda sam se vratila na sve to svoje, od prije. Što je zatrpano, mora izaći. Jer da bi ušlo svjetlo, morate otkopati tamu i ući u tu tamu sa svjetlom. Nema neraščišćenih računa i neraščišćenih stvari.

Mihaela Krajina / Foto: Ines Grbić

Onda sam kroz duhovne vježbe, duhovne obnove, počela kopati po tim svojim stvarima i rješavati te moje rane, to što me teretilo cijeli život. Taj Put, Istina i Život za mene je spasonosan.

Jesam ja i prije gubitka posla razmišljala o svom životu, jer ja sam tip koji kopa, uvijek nešto tražim. Taj put je bilo moje traženje. Ali ja sam iz tog traženja trebala doći u istinu, da bih iz istine ušla u život. Zato ja nisam živjela.

Ja sam tek počela živjeti onog trenutka kad sam ponovno pala pred Isusa i kad sam rekla: „Ok, želim tebe, živoga Boga u svom životu“. Nakon toga rodila sam još dvoje djece. Prije nego sam rodila peto dijete, bila sam na Taboru i tek onda sam shvatila i prvi put u životu zahvalila Gospodinu za dar majčinstva. To je za mene bilo ključno. I sad se sjećam toga trenutka, fra Zvjezdana… Ja sam donijela Isusu svoje majčinstvo.

Netko kaže: „Ti si majka jer imaš dijete, rodila si“. Ma dok ne shvatiš što je majčinstvo… Moja prijateljica nema nijedno dijete, fizički. Ona je prekrasna duhovna majka. Majka se ne postaje porodom. Tako sam Bogu zahvalna za taj milosni trenutak kad sam zahvalila za svoje majčinstvo.

Gospodin je uslišio i tu želju našeg srca, da imamo još jednog sina

Nakon toga rodila sam još dvoje djece, Gabrijelu i Jakova kojega mi je sama Gospa poslala. Imam veliko svjedočanstvo toga, kad sam u crkvi sv. Jakova u Međugorju čula Gospin glas: „Gospodin će ti dati sina i dat ćeš mu ime Jakov“. I stvarno je tako bilo. Međutim, ja sam se bunila i rekla: „Ne može to biti, jer moj muž hoće Ivana“. A muž je rekao: „Ako Gospa tako kaže, neka bude Jakov“. Moj muž je primio puno milosti. Muž je bio zastao na trenutak kad sam mu to rekla, znala sam želju njegovog srca. Jer on je svog dida Ivana stvarno volio.

Gospodin je uslišio i tu želju našeg srca, da imamo još jednog sina. To su sve milosni trenuci koje je Gospodin meni kasnije davao po mojoj odluci. Kako kaže i moj muž: „Sve je, ženo, stvar odluke“. I stvarno je.

Foto: Privatni album

Ja sam odlučila, bez obzira na sve. Jer netko će reći: „Što sad moraš kopati, što sad moraš tražiti, što moraš o tome govoriti, kamoli javno svjedočiti?“. Nije lako. Ali mislim da bismo svi trebali doprinijeti da se u našem društvu neke stvari promijene u stavu, u srcu, u nakani srca, čistoći srca, da svjedočimo. Svatko od nas može nešto predivno posvjedočiti. Ne vjerujem da Bog nije intervenirao u nečijem životu“, smatra Mihaela.

Njen muž saznao je kad i Mihaela što je prethodilo njenom rođenju. To ga nije pokolebalo u ničemu u odnosu s Mihaelom niti mu je promijenilo sliku njegove žene.

„On je bio oduševljen činjenicom da je moj otac to napravio, mene prihvatio. Jer on je odmah rekao: ‘Ja ne znam bi li ja to napravio. Bi li ja uzeo ženu s tuđim djetetom?’. Muž mi je bio podrška, dapače, htio je izgoniti pravdu i tražiti istinu. Ja sam rekla da ne tako. Ja moram čekati vrijeme moje majke, da ona u svojoj odluci dođe pred mene i kaže, ako će ikad to uopće reći. Kćer mi je jedanput rekla: ‘Ne bih ti to trebala govoriti, ali baka je jedanput rekla da je ona zbog tebe žrtvovala mladost’. Ja sam uz Gospodina riješila puno stvari.

Ne želim da se na ovo svjedočanstvo gleda ružno, ili da se na čudan način gleda moja majka, ili ja. Nego da se iz ove priče izvuče ono lijepo – može se izabrati život, može se biti za život, i muškarac i žena. Pogotovo muškarac. Želim naglasiti da je moj otac učinio nešto predivno, kad je mene prihvatio kao svoje dijete. Svaki muškarac trebao bi stati u obranu žene i djeteta u njenoj utrobi.

Jedna poznanica mi je nakon mog svjedočenja rekla da je ona silovana i rodila je kćer. No, ona nije dobro s tom činjenicom i odgoj joj teže ide. Tužno mi je da se muče i pate žene koje su rodile dijete začeto silovanjem, da ne pronalaze načina.

Kako će se žena nositi s dvije užasne traume? Sa silovanjem i s pobačajem? Zašto je ne zaštititi od te druge traume?

U društvu se o tome ne govori niti pomaže. Kada se kaže: „Što reći ženi koja je silovana i zatrudnjela je, zašto da rodi? To će je cijeli život obilježiti i dijete će je podsjećati na silovanje“.

Ali, kako će se žena nositi s dvije užasne traume? Sa silovanjem i s pobačajem? Zašto je ne zaštititi od te druge traume? Tužno je da se ne pomaže tim ženama. Imamo zakon, imamo pravo na izbor, imamo razne manifestacije.

Zakon je dužan štititi život od začeća. Začeto dijete nema načina kako će samo sebe obraniti. To je meni ključno. Ako žena pobaci dijete, sugestija je da se ne treba osjećati krivom, jer Zakon tako kaže, da se ne treba osjećati krivom. Ali, žena se ipak osjeća krivom, kada pobaci.

Ne daje se prilika ženama koje su prošle traumu pobačaja da javno kažu koje su traume doživljavale. Neke i umru s tom traumom i tom ogromnom ranom. Takav zakon neće pomoći majci, a ugrozit će život. Imamo zakon koji dopušta pobačaj, a žena se i dalje osjeća kriva i nitko joj ne pomaže nakon pobačaja. Žena se svejedno osjeća kriva. Zašto? A zakon joj je dozvolio da pobaci. Zakon treba štititi. Mene je zaštitio. Tako je možda moguće zaštititi puno, puno života. A pobačaj na crnom tržištu ionako se događa.

Foto: Privatni album

Jako je ključna uloga muškarca u životu žene. Voljela bih da muškarci preuzmu odgovornost. Da posvijeste, da više razmišljaju o tome. Da žena donese život na svijet. Ali muškarac ga treba obraniti. To mi je predivno i voljela bih da se to što više osvijesti u srcima naših muškaraca, mladića. Moramo raditi s mladosti. Ako zakon ne brani život, netko ga mora braniti.

Bilo je silovanja u Domovinskom ratu. Time bi se trebali baviti stručnjaci, psiholozi i duhovni oci, povezati to duhovno i psihološki. To nije samo stvar da je osoba u depresiji, da mu je sve crno i ne zna što će od života, nego to je duhovni rat. To je kultura života ili kultura smrti. Žena to ne može sama. Treba joj pomoći. Ako ženi netko pomogne u trenutku traume, a ne da je gurne u još veću traumu pobačaja, mislim da bi u djetetu mogla stvarno gledati radost života. U konačnici, Gospodin nagrađuje žrtvu stostrukim blagoslovima. To tvrdim iz vlastitog iskustva.

Kad je žena odustala od pobačaja, pa vidi dijete, dogode se ogromne promjene. Hvala Bogu na moliteljima za nerođene. Ja sam rodila šestero djece. Ne mogu reći da sam svako dijete planirala. Generalno, rijetko koje dijete je željeno u smislu da je planirano. Ali, ako nisam planirala svoje dijete, ne znači da ga ja ne želim. To su različiti pojmovi.

Kada se dogodi – Dobrodošlo, dijete! Gospodin je taj koji planira

Slušala sam jednog splitskog svećenika kako objašnjava poimanje planiranja i željenosti. Ako ja nisam planirana, ne moram biti neželjena. Moje dijete nije ni osjetilo da nije planirano. Ta neplaniranost zapravo znači otvorenost životu. Kada se dogodi – Dobrodošlo, dijete! Gospodin je taj koji planira. Znači, neizvjesnost. Bračni čin je ključ ljubavi i Božje intervencije. Daruješ se u potpunosti i otvoren si životu. To je biti borac za život. To mene čini majkom – otvorenost životu.

Rekla bi moja kćer: „Majko, vi ste stvarno shvatili biblijsku, Plodite se i množite“. Mislim da je to stvarno bila milost što smo muž i ja bili otvoreni životu. Mogu svjedočiti i sada, kada svjesno živimo u bračnoj čistoći, svjesno odlučujemo da ćemo biti čisti u tom području. Znači, predaješ u potpunosti Bogu mogućnost začeća. Znači, nema kalkulacije. To je bračna čistoća. Muž i ja živimo bračnu čistoću otkad smo se obratili, vratili Gospodinu i rekli: ‘Živit ćemo kako Bog zapovida’.

Prije kako smo živjeli, stvarno je bila Božja milost da smo darovani sa šestero djece. Mogli smo mi imati samo Tonija. Mnogi mi znaju reći: „Pa kako si se usudila?“. Ali nisam se ja usudila. Gospodin je bio jači. To je njegov znak, njegov pečat! Da je on, bez obzira na sve, bez obzira i na naše grijehe i životne okolnosti, na sve što se događalo našom i ne našom krivnjom, Gospodin je bio s nama! To je meni veličanstveno“ ističe Mihaela.

Kako je doživjela rođenje prvog djeteta s Down sindromom, je li je to pokolebalo?

„Spasila me mladost. Nezrelost moja. Tu je moja mater stvarno odigrala veliku, ključnu ulogu. Rodila sam Tonija u 3. srednje, u 4. sam nastavila normalno školu. Mama je preuzela čuvanje i rekla je: ‘On ne ide nigdje, u nikakvu ustanovu, on ide s nama kući’.

Bog je opet tu pokazao koliko nas ljubi. Toni ima najblaži oblik autizma, ja s njim nisam imala velikih zdravstvenih poteškoća. On je čak u ono vrijeme bio u redovnoj školi. S vremenom sam shvatila da je Toni nama dar. On je nas oplemenio, on nas uči vrijednostima, čini nas boljim ljudima. Reakcija okoline je bila šok. Mislim da je Toni nama osigurao ulaznicu, kartu za raj. Nisam bila preplašena zatrudnjeti nakon Tonija. Tu je odigrala veliku ulogu moja mladost. Nekoliko žena odgovarala sam od pobačaja koje su nosile dijete s Down sindromom. Nažalost, pobacile su. Teško je nositi se s tim, ali ja sam, eto, opet imala milost Božju. Možda je to stvar i mog karaktera“ kaže Mihaela.

Mladolikog je izgleda, sjaji ljepotom, čvrstinom. Baš vedri. „Ja mislim da svako novo dijete, svaka nova trudnoća i porod, ženu treba stvarno još više usjajiti, ako je to u punini radosti. Mislim da je to ključ“,  kaže ta mlada baka.

Foto: Ines Grbić

Aktivni je molitelj za nerođene. „Već pet godina sam u pokretu za život. Kad sam na blagdan Padre Pija stala prvi put ispred splitskog rodilišta, to mi je bio najljepši trenutak zadnjih godina. Mene je baš nosilo srce u to. Ja sam jednostavno osjećala da trebam napraviti nešto više. Mene je Gospodin brusio već pet godina prije toga, pripremao me.

Toga jutra prije pet godina, kad sam stala u 6,30 sati na pločnik ispred splitske bolnice, bila sam neizmjerno sretna. Ja sam tu, drugu jesensku molitvenu kampanju, svih 40 jutara u 6,30 bila ispred splitskog rodilišta. To mi je ostavilo traga i to su predivni trenuci moga života.

U prvoj kampanji sam poslala paket pelena. Htjela sam ići moliti, ali nešto jače mi nije dalo. Moja šira obitelj je, nažalost, opterećena pobačajima, i ja sam znala da Gospodin od mene traži nešto više. Ali nisam znala što, dok ’40 dana za život’ nije došlo u Hrvatsku. Ta molitva za nerođene po inicijativi ’40 dana za život’ najbolje je što se moglo dogoditi hrvatskom narodu. Tolike su milosti, toliki su plodovi. Nije to lako.

Taj apostolat je jako težak, duhovno je opterećen, jako. Ja inače nisam ustrajna, molim za tu krepost Duha Svetoga. I trebaš biti postojan. Moraš imati žar u srcu. Ja sam znala da mene Gospodin tamo šalje. Tema jedne kampanje bila je dijete s Down sindromom, pa više djece, pa začeti silovanjem. Pa sam shvatila da ja spadam u sve te kategorije. Sad mi je to smiješno, ali bilo je opterećujuće to.

Iz stanova su kao obitelj izbacivani deset puta od najmodavaca, jer imaju više djece, i u trudnoći

Unatoč svemu što sam proživjela, nikad nisam padala u očaj. Valjda je to stvar mog temperamenta. Mislim da je ključna ta Božja zaštita koja je bila cijelo vrijeme tu, prisutna i Gospa moja kojoj sam jako privržena. I rođena sam na Gospin blagdan, krštena sam na Gospin blagdan, Gospu Trsatsku. Vjerojatno je moja mama mene zavjetovala Gospi, ona je iz Sinja. To je moja pretpostavka, zato ta moja bliskost s Gospom“, blago će Mihaela na spomen Majke.

Iz stanova su kao obitelj izbacivani deset puta od najmodavaca, jer imaju više djece, i u trudnoći. „Hoće psa u stan, neće djecu, jer djeca su mala, puno ih je. Imali smo poteškoća s rješavanjem stambenog kredita, ostali smo i bez stana u aferi sa švicarcima, nismo više mogli otplaćivati rate. Išli smo u podstanare, morala sam izaći s trbuhom do zuba. I u tom području sam se namučila. Nemaš privilegiju jer imaš više djece. To ti je ogroman minus u traženju stana. Žalosno da moram otići jer sam majka brojne djece. Iako ja mislim da smo mi Hrvati velikog srca. Ali u nekim područjima još uvijek nismo. Sve je profit, zarada. To je stav našeg srca. To pokazuje kakvi smo mi kao ljudi“ kaže Mihaela o temi koja kao da joj nije trauma. Njen pogled usmjeren je Nebu.

Mihaela ima živo iskustvo Božje riječi: „U dlanove sam te svoje urezao, ti si moj“. Da je željena, iako zemaljski situacija u začeću nije bila idealna. Nimalo ljubavna. Ona ima iskustvo koliko je Bog htio njeno postojanje. „To duboko u srcu osjećam. Taj mir, tu radost i želim da svak’ to osjeti. Ajmo to predati, da ljudi ne budu uskraćeni za to iskustvo. Savršenost u Vječnosti i na zemlji je s Gospodinom. Život je uistinu dragocjeni dar od Gospodina. Nije to izlizana fraza. Prihvatimo svoj život. Prihvatimo trenutak kad smo začeti, bez obzira na koji način se to dogodilo. Jesmo li željeni, prihvaćeni, neželjeni, bilo koji razlog zašto smo tu.

Koliko god nam se učini da nas biološki roditelji nisu željeli, Gospodin nas želi! Bog nas je uistinu želio! Stavimo na srce sebi taj dar zahvalnosti za život. Za darovani život.

Mihaela Krajina / Foto: Ines Grbić

Mi smo tu. I mi pričamo o nerođenima, o molitvi, o borbi – ali mi smo rođeni. Mi bismo trebali preuzeti odgovornost za nerođene i živote koji će se tek roditi. Pokušajmo s Gospodinom riješiti da uđemo u radost života, da osvijestimo ljude koje susrećemo, jer nam je i to darovano. Svaki susret sa živim bićem je nama na blagoslov i izgradnju.

Ajmo naše potomke zaliti već sad u molitvi, za nove začete živote. Za nove Božje darove. Ajmo se podignuti u radosti s Gospodinom, zahvaljivati za dar života i slavit ćemo život zajedno, u Vječnosti“,  ohrabruje Mihaela.

Svoga biološkog oca zamišljala je kroz molitvu, inače ne. Nema suda ni gorčine prema biološkom ocu. Iako je u korijenu tereta koje je prošla. „Mislim da je on, nažalost, jako tužan čovjek. I mislim da bih ga samo zagrlila, kad bih ga vidjela. To pomislim u molitvi. Inače, ne ulazim u te neke fantazije koje možda nisu stvarne. Želim biti čvrsto na zemlji. Kad bi se taj susret i dogodio, mislim da bi prevladao taj moj mir u srcu i da bih imala snage zagrliti ga. To je Gospodin riješio“,  čvrsto će Mihaela.

Tata joj nikad ništa nije predbacio, ni kad je saznala kako je začeta. Sve je normalno s njom nastavio. Tata je samo jedanput rekao: „Ja ništa drugo ne znam. Ja ne znam tko je on“.

„Kad sam saznala što se dogodilo majci, imala sam potrebu prema mom tati biti bolja nego sam bila, nakon tog otkrića. Drugačije ga doživljavati, opravdavati, tražiti načine kako će biti ljepše. Bog je očito duboko zahvatio u moje srce da sam to mogla proći čak u jednoj radosti, nisam bila ogorčena ni u osudi.

Mami je zapravo najteže. Mami sam jako zahvalna. Jer danas ne bi bilo mene, ni moje djece, ni moje unučadi, toliko dobroga, da me mama nije rodila. Mislim da je i ona zapravo zahvalna, uz svu tu traumu. Shvaćam ja sve, opravdavam je i pokušavam joj se približiti i udovoljiti. Vjerujem da će Gospodin još i više rješavati naš odnos. Nisam u stavu osude i ogorčenosti.

Bilo mi je dugo teško, jer sam se bila uvjerila da sam ja sama laž, da ja ne postojim, da je sve oko mene laž

Nisam bila ljuta kad mi je mama to otkrila, niti sam se pitala zašto mi to prije nije rekla. Nakon toga, ja sam ostala dugo po strani. Ja sam to sama sa sobom rješavala. Meni se bilo sve srušilo. Ja sam mislila da je moj život laž. Ja sam to zatrpala dok Bog nije ušao u moj život. Onda sam kopala po tome na način da želim to predati, da neću to sama nositi. Da će Isus to iscijeliti.

Ali bilo mi je dugo teško, jer sam se bila uvjerila da sam ja sama laž, da ja ne postojim, da je sve oko mene laž. S tim sam se dosta teško nosila, psihološki, svjetovno gledano. No, i u tom području Isus je učinio veliki zahvat. Sakramentalno sam to rješavala, kroz ispovijed, svetu pričest, duhovne obnove, duhovne vježbe kod isusovaca, u razgovorima sa svećenicima.

I samo to moje ime. Moje krsno ime je Mihaela. No, moje ime upisano u matičnom uredu je Mihajla. Kad su me upisivali, poslali su moju tetu koja je udana za Crnogorca, i on nije znao za Mihaela, nego za Mihajla. Moj nono (tata od oca) je bio Miho. Zanimljivo da je to ime izbor moga oca, koji nije moj biološki otac. Znači, on se složio da se ja zovem po njegovom ocu.

Ja sam djetinjstvo provela u Dubrovniku. I kod njih je Mihajlo. Njima je bilo normalno da se ja zovem Mihajla, ali meni to ime nije sjedalo. Mene su moji Splićani zvali Mihaela. I moje krsno ime je Mihaela, vidjela sam u matici krštenih.

Jednom sam došla u Vepric i jedan svećenik me pitao koje je moje krsno. Rekao je: „Ne zanima me kako se zoveš, koje je tvoje krsno ime?“. Ja sam zastala i rekla: „Bože, hvala ti. To je moje ime, to meni pripada“. Promijenila sam dokumente, slovo j u e i moje službeno ime je sada kao i krsno, Mihaela.

Moj otac je htio da se tako zovem, po njegovom ocu. On je meni dao ime na svoga oca, a nije mi bio otac. Krvno nisam ništa s njim, ni s nonom. Jednom sam čula da nas Bog Otac upisuje u Knjigu života po krsnom imenu. Jako mi je znakovito moje ime“, zaključuje čvrsta, odlučna, mirna i snažna – Mihaela Krajina. Žena hrabrost.

Kod nje je ime uistinu znak. Jer – Tko je kao Bog?