Iz knjige: Svijeta razveselitelj. Hrvatski Božić. Kršćanska sadašnjost, 1998.

Uistinu, Bog po prorocima najavljuje veliku novost. Spasenje Božje – kada nastupi, kada se pojavi – zapanjit će sve ljude neočekivanom, sretnom novošću. “Evo, činim nešto novo, već nastaje”, govori Bog po proroku Izaiji. I novosti uistinu nema kraja. Jer taj čovjekoljubiv Bog, Bog s ljudskim licem, preuzima najbjedniju čovjekovu kondiciju.

Ne rađa se u kraljevskoj palači, u zlatu i svili. Rađa se “u jaslicama prostim”, “u štalici prostoj”, leži na “slamici oštroj”. Kakva li iznenađenja! I tko bi tako o Bogu i pomislio, tko bi to od Boga očekivao? Jest, iznenađenjima nema kraja! Još bismo donekle razumjeli da bi Bog to mogao učiniti za čovjeka pravednika, ali ne – On “s neba siđe dolje radi grešnika”.

Iz knjige: Ljudskost Božića: božićni razgovori s Bonaventurom Dudom. Teovizija, 1995. 

Božić – ta divna, čarobna hrvatska riječ. Ima čara u toj divnoj hrvatskoj riječi. Mali Bog. Rekli bismo, Bog po ljudskoj mjeri. I tko bi vjerovao da će ovaj pristup Boga koji je stvorio svijet sada se zbiti kroz jedno rođenje. I to u štali – na rubu ljudske nastambe.

Sin Božji se, dakle, rađa kao rubni čovjek, kao čovjek nepoznanica, kao mali bezdomnik, ali doskora sa svojima – bjegunac pred jednim krvoločnim kraljem. Znamo ta imena – Jeruzalem, Betlehem, Egipat. Znamo te ljude oko Njega – Marija, Josip, pastiri, mudraci ili kraljevi.

Znamo i one protiv Njega – Herod, poslije Pilat i toliki drugi. No, tu tek počinje povijest Gospodina našega Isusa Krista, odvijeka Sina Božjega, a evo sada, od onoga prvog Božića, stanovnika ove zemlje, pozemljara kao i mi. Jedan od Svete Trojice, Sin Božji postade jedna od nas.

Bit će on i Učitelj, prepoznat ćemo ga kao Spasitelja svijeta. Doživjet ćemo Njegov Veliki petak, ali ga radije promatramo u sjaju Njegova Uskrsa i Uzašašća. Vjerujemo, kako u Vjerovanju završavamo, da će sa slavom doći suditi žive i mrtve.