Časni brat isusovac Ivo Pavin preminuo je u petak 4. prosinca u Splitu, javila je IKA. Brat Ivan Pavin bio je dugogodišnji sakristan u Bazilici Srca Isusova u Zgrebu, a potom je puno godina vršio razne službe u generalnoj kući isusovačkog reda u Rimu. Nekoliko mjeseci prije smrti zapisao je svoje svjedočanstvo o jednom događaju iz njegove obitelji o hitnoj pomoći sv. Josipa u teškoj životnoj situaciji. Svjedočanstvo je poslao u Svetište sv. Josipa u Karlovac da se sačuva kao još jedan dokaz o moćnoj pomoći sv. Josipa onima koji mu se utječu. Postulator kauze za beatifikaciju Ivana Merza, p. Božidar Nagy dao je inicijativu da se svjedočanstvo objavi nakon što mu je rođak pokojnog br. Ive ispričao taj događaj. P. Nagy došao je do toga pisanog svjedočanstva, a uz suglasnost obitelji br. Ivana Pavina kopiju toga svjedočanstva dijelimo s čitateljima Hrvatske katoličke mreže. 

Svjedočanstvo o hitnom uslišanju po zagovoru svetoga Josipa

Piše: Ivo Pavin, D. I.
Split, 26. 7. 2020.

Ovdje donosim opis jednog brzog uslišanja sv. Josipa koje ne želim prepustiti zaboravu jer sam bio i sam svjedok toga što se dogodilo.

Bilo je to početkom 1946. godine u Podravskoj Moslavini. To je vrijeme početka poslijeratnog partizanskog terora u Slavoniji. Bilo je dovoljno da se pojedinca prokaže kao neprijatelja pa da ga se bez ikakve provjere odvede na strijeljanje. Redovito su to izvršavali na kraju sela, bez svjedoka, da se narod ne pobuni.

Bilo je dovoljno da se pojedinca prokaže kao neprijatelja pa da ga se bez ikakve provjere odvede na strijeljanje

Moji roditelji Ivan i Roza Pavin (dj. Crnčan) iz  Podravske Moslavine imali su tada sedmero djece. Majka Roza noć prije toga događaja usnila je neobičan san koji nam je ispripovjedila nakon što se sve sretno završilo: “Jedne noći u snu sam vidjela kako mi se približava velika zmija. Uplašila sam se, ali onda sam brzo počela zazivati pomoć svetog Josipa. Čim sam počela moliti, zmija se okrenula i povukla.“

Ujutro nakon toga sna na vrata su lupali partizani. Bila su dvojica, s puškama na ramenu. Pitali su: “Gdje je gazda?” – Tražili su našega oca Ivana. Bio je u štali, hranio je konje i krave. Kad je došao,  rekli su mu: “Ti ideš s nama!”

Jedan od mogućih prokazivača našega oca mogao je biti prvi susjed koji je stalno iskazivao mržnju prema cijeloj obitelji.

Majka Roza je znala što znači ovaj odlazak – da je to osuda na smrt. Suze su joj krenule na oči, a onda se sjetila one zmije u snu. Čim su za sobom zatvorili vrata rekla je: “Djeco, svi na koljena!” Svi smo odmah ustali i kleknuli pred sliku svetoga Josipa koja je visjela na zidu i počeli moliti devetnicu – da nam se otac vrati živ!

Svi smo odmah ustali i kleknuli pred sliku svetoga Josipa koja je visjela na zidu i počeli moliti devetnicu – da nam se otac vrati živ

Oca Ivana su vodili prema kraju sela na zapad, u smjeru Čađavice. Što  se dalje događalo pripovijedao nam je naš otac kad se vratio: “Nakon što smo prešli oko 200 metara, prije velikog kanala, s druge strane ceste pojavio se Matija Rastijin. Kad me je vidio da me vode, znao je da to znači da me vode na strijeljanje. I taj čovjek, koji uopće nije bio ni vjernik, ni moralna života, dapače bio je psovač i raskalašen, sada je iz svega glasa počeo galamiti na ovu dvojicu partizana: ‘Hej, ne može to tako! Ovoga ne smijete! Ne znate što radite! On ima puno djece! Tko će se za njih brinuti? Ja znam kakav je to čovjek. I svojim životom vam za njega garantiram da nije ništa  kriv! Pustite ga!’…

Matija je inače bio njihov suradnik i doušnik pa se usudio galamiti na njih i protiviti se. Kad su ovo čuli, a iznenadila ih je i njegova odlučnost, ova dvojica partizana su se pogledali, zatim se jedan od njih okrenuo prema  Ivanu i rekao: ‘Bježi kući’!  Kada sam se od njih okrenuo i pošao kući, mislio sam da će mi nakon tri koraka pucati u leđa. Međutim, to se nije dogodilo. Napravio sam još tri koraka, još nitko nije pucao, a onda sam se počeo nadati da ću ipak preživjeti i tako je Bogu hvala i bilo.” – završio je svoje svjedočanstvo naš otac. A kad se vratio kući zatekao nas je sve još uvijek na okupu kako klečeći molimo pred slikom svetog Josipa.

Našoj majci Rozi je bilo jasno tko je taj koji je ovoga čovjeka potaknuo ili natjerao da se zauzme za našega oca: bio je to sveti Josip čiju su pomoć upravo u taj čas žarko molili

Nekoliko dana kasnije Matija  Rastijin je susreo najstarijeg Ivanova sina (on je tada imao 14 godina) i rekao mu: “Lovro, meni možeš zahvaliti što ti je otac živ!” Lovro se vratio kući i ispričao to majci. Majka Roza je razmišljala i rekla: “Stvarno, ja bih mu morala zahvaliti!” Nakon nekog vremena  susrela ga je u selu. Pitala ga je: “Pa kako si se ti, Matija, usudio vikati na njih? Mogli su i tebe ubiti?” “Oni mene poznaju, a i ja znam njih. Kad sam vidio da ga vode, u meni se nešto probudilo, nekakav bijes i ljutnja, nešto me je iznutra tjeralo da na njih počnem galamiti iz svega glasa. I vikao sam: ‘Ne smijete ga ubiti…'”

Našoj majci Rozi je bilo jasno tko je taj koji je ovoga čovjeka potaknuo ili natjerao da se zauzme za našega oca: bio je to sveti Josip čiju su pomoć upravo u taj čas žarko molili.

U vrijeme tog događaja Roza i Ivan su imali sedmero djece, a kasnije im se rodilo još troje. Svi su poživjeli i imali obitelji, a imali su i veliki broj unuka. Jedan od sinova postao je svećenik, isusovac Slavko Pavin, a Ivo Pavin, koji je u toj skupini molitelja bio najmlađi, postao je također isusovac, brat redovnik i on je taj koji je zapisao ovo svjedočanstvo o milosti koju nam je posredovao sv. Josip.