Godinama sam molila Boga da mi pomogne da mu se približim i da imam dublji odnos s Njim, piše vjeroučiteljica Elizabeth Estrada za portal CatholicMom. Tijekom godina, moj je odnos s Isusom postao dublji i prisniji. Upoznavajući Njega, otkrila sam puno toga o sebi.

Bilo je to kao kad kujete komad čelika da biste dobili ono što taj čelik treba postati. No, prvo mora proći kroz vatru. Vatra ga pročišćava i oblikuje u nešto lijepo. Naučila sam da je patnja tu kako bi me očistila od tvrde ljuske koja mi nije potrebna i koja me udaljava od moga Boga, moga Isusa.

Umjesto da zagrlim svoj križ, bježala sam od njega!

Prije mnogo godina bila sam u stanju učiniti sve kako bih izbjegla bol i pobjegla od križa. Umjesto da zagrlim križ i prepoznam njegovu ljepotu, bježala sam. Ignorirala sam svoj križ i time je on postajo sve teži.

Ljepotu, međutim, nije lako prepoznati i zato mnogi ne razumiju ljepotu križa. Da bismo ju prepoznali, prvo moramo upoznati sebe – suočiti se s našim ranama i otići na ona mjesta koji često nisu baš ugodna.

Bila sam jedna od mnogih koja u križu nikada nije vidjela ljepotu, već samo bol. Sada razumijem – da bismo se približili Kristu, radosno vršili njegovu volju i stigli u Nebo, moramo se osloboditi svojih krivih slika o tome tko smo i što Bog želi da budemo.

Patnja nas vodi na mjesta koja nas čine poniznima – poput djeteta!

Odlazeći na ta mjesta, otkrila sam da sam često smatrala kako je put samodostatnosti i ponosa ispravan put. No, taj me put sve više udaljavao od Boga i zarobljavao u svijetu od kojeg sam tražila potvrdu. Štitila sam samu sebe umjesto da sam dopuštala Gospodinu da učini ono što je dobro za mene.

Smiješno je to da nas patnja vodi na mjesta koja nas čine poniznima – poput djeteta. Djeteta koje prepoznaje da je jedino Božja potvrda važna jer nas On voli i želi da dođemo u Nebo. Sada sam, više nego ikada, zahvalna na patnji jer sam zbog nje postala kćer Božja – onakva kakvu me On zamislio i htio.