U zraku je hladnoća i znam da ću morati prošetati u jakni, s rukavicama i kapom. Moja redovita pješačka ruta vodi me kroz igralište osnovne škole, piše TeachingCatholicKids.com Ljeti šetajući promatram nogometne momčadi kako igraju utakmicu i mogu čuti djecu kako se smiju sa svojim prijateljima. Prolazeći pokraj škole, prolazim mirnim starijim susjedstvom, a zatim se spuštam do jezera gdje promatram kako galebovi love ribu i zalazak sunca koje odražava crvene, plave i ljubičaste boje na vodi.

Milijun razloga me navodi da danas ne izađem i ne prošetam svoj Zahvalni hod. Nije uvijek lako oduprijeti se tome.

Dok kružim natrag do svog susjedstva, ruta me vodi strmim brijegom; i ako pogledam iza sebe, vidim još jedan pogled na jezero. Volim svoje šetnje u kojima zahvaljujem i molim, ali smatram da mi ih je prelako preskočiti. Imam oko milijun izgovora: prehladno je, prezaposlena sam, previše je mračno i slično. Ipak, odlučila sam da moram izvući topliju odjeću i posvetiti se svakodnevnoj šetnji. Donijela sam ovu odluku, jer svaki put kad prošetam, vratim se kući osvježena, bistra i duboko zahvalna. Zapravo sam odlučila ove šetnje nazvati svojim Zahvalnim šetnjama. Telefon ostavljam kod kuće u šetnji zahvalnošću i gotovo uvijek sudjelujem u dugom razgovoru s Bogom. Da, priznajem, ponekad molim naglas u tim šetnjama. Znam da ne moram ići u hladnu zimsku šetnju da bih stekla osjećaj zahvalnosti, ali znam da su moje zahvalne šetnje dobre za mene, pogotovo kad im se svjesno posvetim.

Nedavno sam pročitala da su istraživanja pokazala da ljudi koji u svom životu gaje zahvalnost žive dulje, zdravije i sretnije. Otporniji su u teškim vremenima i izražavaju veće zadovoljstvo u svojim vezama. Dakle, pokušavam pronaći načine da potaknem zahvalnost i u svojoj obitelji.

Nastojim svoju djecu potaknuti da prije spavanja kažu nešto što im se dobro dogodilo u danu i da za to budu zahvalni.

Molila sam svoju djecu tijekom obroka ili prije nego što ih pospremim u krevet da mi kažu tri dobre stvari koje su im se dogodile tijekom dana. Moj tinejdžer često koluta očima, dok će moj mlađi sin vjerojatno razgovarati o tome da sa svojim prijateljima podijeli vic koji samo 10-godišnji dječaci cijene. Ali smatram da djeca uživaju dijeliti dobre stvari u svom životu. Ponekad će reći da ne mogu smisliti ništa ili da se ništa dobro nije dogodilo. Tada ih podsjećam da zahvalnost ne zahtijeva dobitak na lutriji. Kažem im da nam ponekad najmanje stvari donesu najviše sreće. Da, moja bi tinejdžerica mogla ponovno zakolutati očima, ali vjerojatno će mi i reći o zagrljaju koji je dobila od prijatelja koji je došao baš kad je zatrebao. Sveto Pismo je ispunjeno zahvalnošću – potičući nas da budemo zahvalni na blagoslovima u našem životu i slaveći Boga za njih. Psalam 118, 24 uzvikuje: „Ovo je dan koji stvori Bog/radujmo se i Bogu kličimo.”