Ulazimo u vrijeme došašća, u osobito radosno liturgijsko vrijeme, u vrijeme posebnoga iščekivanja Isusova rođenja, vrijeme priprave za spomen na Božji zahvat u našu povijest u osobi Krista Isusa. „U krugu jedne liturgijske godine Crkva želi“, piše fra Bonaventura Duda, „proslaviti i ponovno proživjeti ‘spasonosno djelo svoga božanskog zaručnika’, kako stoji u Konstituciji o liturgiji.“ Crkva se prisjeća trostrukoga Božjeg dolaska u ljudsku povijest: trenutka kad se kao Spasitelj rodio u Betlehemu, kad se utjelovio, kad je postao Emanuel, S nama Bog; današnjih trenutaka Njegova dolaska po otajstvima po kojima ostaje prisutan u našim životima i u životima svih naraštaja; napokon i onoga trenutka koji nam nije znan, trenutka kad će Krist doći u slavi kao Kralj… Vrijeme došašća na osobit način budi u ljudskim srcima, kako to piše u Nedjeljnom i blagdanskom misalu za narod, „nadu prožetu radošću.

Ono odgoni svaku potištenost i očaj te daje poleta svim ljudskim naporima, svemu ljudskom radu i zalaganju za bolji i novi svijet, prožet Duhom ljubavi“. Advent odnosno došašće, pisao je fra Duda, „želi u nama pobuditi nov elan za naše uvijek sve svjesnije i založenije suoblikovanje s Kristom“.

To su vrijeme, kao uostalom i svako svečanije vrijeme liturgijske godine, Božić ili Uskrs, opjevali na svoj način hrvatski pjesnici i svojim stihovima odgovorili na poticaje koji su ih u vjeri ili sumnji, u nadi ili potištenosti, radosti ili tuzi na to nagnali. Dakako, otvoreni Duhu, različitim su osjećajima odgovorili i na Božji silazak u povijest čovječanstva, i svaki je na svoj način doživio četiri nedjelje i nepuna četiri tjedna koji prethode velikom događaju Božjega utjelovljenja, Božića.

Neki su se s radošću prisjetili zornica i idiličnih dana svoga djetinjstva, nekima je samo riječ mjeseca prosinca bila dovoljno bremenita da u njoj prepoznaju svetost, snagu i radost iščekivanja, neki su nastojali vrijeme došašća ukorijeniti u povijest svoga naroda s točno određenim nadnevcima.

Drugi su pak pokušali svojim stihovima vratiti djetinju čistoću predbožićnih dana i Badnje večeri i svega onoga što se tradicijski prenosilo i običavalo činiti toga Badnjega dana ili uoči Polnoćke u okrilju obitelji: od prostiranja slame i paljenja badnjaka, do kićenja božićnoga drvca i postavljanja jaslica, od zajedničkog pjevanja božićnih pjesama, do spravljanja posebnih jestvina.

Treći su nastojali slutiti, osluškivati govor prirode koji je u vremenu došašća, barem u neka druga vremena, bio mirniji, tiši, tajnovitiji. Znalo je jako i često sniježiti, bilo je mraza, vijavica i leda, posebno na selima. U gradovima se pak danas i u posljednjih dvadesetak godina potpuno izgubilo ono otajno vrijeme tišine, sabranosti i spokoja, a nastala su velika sajmišta advenata na kojima se od buke, ponude i uživanja u hrani i napitcima, nasladama i ludom kupovanju izgubilo sve ono predbožićno spokojno, otajstveno i sveto osjećanje i raspoloženje, ono obiteljsko, prisno i svečano skupljanje oko adventskoga vijenca u molitvi ili pjevanju adventskih pjesama.

Na zagrebačkoj Medvednici prekrasni prizori spoja jeseni i zime / Foto: Igor Soban/PIXSELL

Vremena se mijenjaju a i mi u njima, i nismo više isti, nismo više ona Božja djeca, oni Božji ljudi koji su tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina, pa i poslije, uživali u spokojstvu obiteljskoga doma, adventskih večeri, adventskih vijenaca, paljenja svijeća i ranih zornica. Sve se to malo-pomalo izgubilo, a svjedoče to i naši pjesnici, hoteći vratiti ono dostojanstvo došašća, onaj smisao iščekivanja Kristova dolaska, onu ljepotnu, nježnu i drhtavu dobrodošlicu „svijeta Razveselitelju“, sve ono što se tako prisno sljubljuje s adventskim danima. Tek što vidljivo još zornicama pribivaju mnogi mladi ljudi, što u mrklu mraku prosinačkih jutara svjedoče drukčije svjetlo od danjih gužva i večernjih gomila koje mile gradskim ulicama od štanda do štanda, od zabave do zabave.

U vremenu došašća gotovo svake se nedjelje čitaju ulomci iz knjige velikoga proroka Izaije, knjige nade izraelskoga naroda kroz njegovu povijest. Prorok Izaija prorok je Došašća, iščekivanja Spasitelja/Mesije: na prvu nedjelju, ovu današnju, kojom počinje nova liturgijska godina, a koja je najbliža blagdanu sv. Andrije apostola (30. XI.), čita se ciklus B., dakle perikope iz Markova evanđelja. Iz dubine srca Izaija vapi da se Bog očituje i uplete u ljudsku povijest: „O da razdereš nebesa i siđeš!“, gotovo da preklinje, dok se njegov krik pretače i u psalamskom pripjevu: „Razvedri lice svoje i spasi nas!“; na drugu nedjelju, čita se početak iz Knjige Izraelove utjehe, tzv. Drugog Izaije, u kojem se Bog očituje kao tješitelj svoga naroda: „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš“, a „Glas viče: ‘Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu’“, pozivajući na obraćenje; na treću nedjelju, nedjelju „Gaudete – Radujte se“, prorok riječima „Duh Gospodnji na meni je“ navješćuje duhovno oslobođenje i opisuje Božje spasenje; na četvrtu nedjelju čitat će se odlomak možda najstarijega zapisanog proročanstva o Mesiji iz Druge knjige Samuelove, proročanstvo o budućem Mesiji, Davidovu sinu, istodobno Sinu Božjemu, pravu graditelju Hrama Gospodnjega, Crkve kao zajednice Kristovih vjernika te svaki kršćanin koji u sebi njeguje božanski život milosti gradi se „kao prebivalište Božje u Duhu“ (Ef 2,22).

Želimo li sažeti poruku adventa, onda bi se ona mogla svesti samo na dvije riječi: Bog dolazi. Ne bi bilo dobro da nas Njegov dolazak mimoiđe, da nas nađe nespremnima, da nismo budni.

U prvom dijelu došašća, od početka do 16. prosinca, bogoslužje naglašava potrebu, štoviše, nužnost budnog iščekivanja Kristova drugog dolaska na kraju vremena. U drugom dijelu došašća, od 17. prosinca, bogoslužje više ističe pripravu za božićne blagdane u kojima se slavi prvi Kristov dolazak. Kako se zna isticati, došašće je vrijeme u kojem treba gledati na svu ljudsku povijest u svjetlu Onoga „koji jest, koji bijaše i koji će doći“ (Otk 1,8). Jer naš je život pod znakom Gospodinova dolaska: „Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ Naš sadašnji život bitno određuje našu konačnu budućnost.

Zagrebačka Medvednica / Foto: Igor Soban/PIXSELL

Tijekom najvećega dijela Došašća u emisijama „Lirika Došašća“, počevši s prvom nedjeljom Došašća, predstavit ćemo naše pjesnikinje i pjesnike koji su svojim stihovima posebno upozorili na smisao toga vremena, bilježeći svoje osjećaje i doživljaje adventskih zbivanja i adventske zbilje.

Čut ćemo njihove pjesme kojima su obilježili vrijeme priprave za spomen na veliki i presudni događaj u povijesti ljudskoga roda, svakoga naroda i svake osobe, rođenja Gospodina našega Isusa Krista.

Serijal ‘Lirika došašća’ ćemo započeti s pjesmom Visom leteć koju je ispjevao Milan Pavelić, pjesnik, prevodilac i kritičar. Milan Pavelić rođen je 1873. u Krivom dolu kod Senja, a umro 1939. u Zagrebu. Studij bogoslovije završio je u Zagrebu. Zaređen za svećenika, vršio je razne pastoralne službe i djelovao je na kulturnom polju kao sudionik pri osnutku „Riječkih novina“, a osobito je zaslužan kao urednik od 1919. zagrebačke „Narodne prosvjete“ i njezine zabavne biblioteke. Potkraj života ušao je u Družbu Isusovu. Istaknuo se kao prevoditelj s više jezika, a osobito su poznati njegovi prepjevi Crkvenih himni iz 1936. te prepjevi velikih pjesnika s francuskoga, talijanskoga i njemačkoga jezika, sabrani u knjizi Iz duhovne lirike iz 1937.

U prvom razdoblju svoga pjesništva nametnuo se kao predvodnik modernoga kršćanskog pjesništva da bi se potkraj života vratio tradicionalnim oblicima i tradicionalnom pjesničkom izrazu. Objavio je pet zbirki pjesama među kojima se posebno ističe zbirka Pjesme iz 1913. Njegova lirika, pretežno misaona, prožeta je rijetko dubokom sklonošću prema duhovnosti i ljepoti, preradovićevski tradicionalna, matoševski moderna. U drugoj fazi njegova pjesništva prevladavaju religiozne pjesme ispjevane u različitim formama. U pjesmi, inače uglazbljenoj, Visom leteć, koja se često pjeva u crkvama, u šest strofa i osmeračkim stihovima s pripjevom, u svoj jednostavnosti, gotovo priprosto, a sadržajno zgusnuto, govori o samu značenju došašća. Pjesmom gotovo kao pobudnicom želi potaknuti čovjeka na obraćenje, na nov život.

Visom leteć

Visom leteć ptice male

našem domu zapjevale:

srca gore, evo zore!

Kore one lijene ljude,

dozivlju ih, od sna bude:

srca gore, evo zore!

Grijehe svoje oplačimo,

dušu lijepo očistimo:

srca gore, evo zore!

Kraj nek bude svakoj zloći,

Sin će Božji k nama doći:

srca gore, evo zore!

Već ga nosi mila Mati,

ona će ga nama dati:

srca gore, evo zore!

Zdravo, puna svih milina,

kličimo joj iz nizina:

srca gore, evo zore!