Kada se 1830. godine Blažena Djevica Marija ukazala svetoj Katarini Labouré, poručila joj je: „Daj napraviti medaljicu s prizorom koji vidiš; sve osobe koje je s pouzdanjem budu nosile, primit će velike milosti.” Medaljica je imala slovo M na sredini, iznad njega križ, a ispod dva srca – jedno trnjem okrunjeno, a drugo mačem probodeno. A sve je to bilo okruženo krunom od 12 zvijezda. Prva medaljica iskovana je uz dopuštenje pariškoga nadbiskupa dvije godine kasnije. U sljedeće četiri godine, izrađeno je 8 milijuna medaljica. Od tada su se medaljice još brže širile, a brojne milosti događale su se onima koji su je nosili, pa je stoga prozvana čudotvornom. Među najpoznatijim čudesima je obraćenje velikog neprijatelja Crkve, Židova Alphonsea Ratisbonnea, koje se zbilo 20. siječnja 1842., prenosi portal Vojska Bezgrešne.

Evo kako on sam pripovijeda o događajima iz siječnja 1842. godine.

“Baruna De Bussiera smatrao sam pobožnom osobom, ali u prezirnom smislu – piše Ratisbonne – i shodno tome nisam štedio zajedljive riječi o prilikama u vezi sa židovima u Rimu; to mi je pružalo olakšanje. Pa ipak, to moje jadikovanje usmjeravalo je razgovor na vjersku temu. On mi je govorio o veličini katoličanstva, a ja sam mu ironično odgovarao prigovorima koje sam sâm bio pročitao ili koje sam često čuo od drugih. Na kraju mi je gospodin De Bussiere rekao: ‘Pretpostavimo da osuđujete predrasude i da zagovarate toliko liberalna načela; pretpostavimo da vam je duh tako jak i svijetao: imate li hrabrosti podvrgnuti se jednom nedužnom pokusu?’.

‘Kakvom pokusu?’. ‘Da nosite jedan predmet koji ću vam dati… Evo ga: to je medaljica Presvete Djevice. Čini vam se smiješnim, je li? Pa ipak, ja je smatram vrlo djelotvornom’. Priznajem da uopće nisam očekivao takav prijedlog. Isprva sam želio prasnuti u smijeh i slegnuti ramenima, ali kasnije mi je palo na um da je taj prizor zgodna epizoda koju bih mogao ispripovijedati u okviru svojih sjećanja s putovanja. Stoga sam pristao, a gospodin mi je medaljicu objesio oko vrata.

Kad sam je već imao na grudima, prasnuo sam u grohotan smijeh i rekao: ‘Oh! Oh! Sada sam katolik, apostol, Rimljanin!’.

Gospodin De Bussiere je dobrodušno trijumfirao zbog postignute pobjede, ali ipak je nije htio posve iskoristiti pa je rekao: ‘Sada je potrebno dovršiti pokus: morate ujutro i uvečer izreći Spomeni se…, vrlo kratku i vrlo djelotvornu molitvu Djevici Mariji, koju je sastavio sveti Bernard’. Ja povikah: ‘Ali, što je taj vaš Spomeni se? Okanimo se tih gluposti!’

U tom trenu duboko u sebi osjetio sam veliku srdžbu. Stoga sam zamolio gospodina De Bussiera da se okanimo toga i podrugljivo sam izrazio žaljenje što mu sa svoje strane ne mogu ponuditi niti jednu židovsku molitvu; stoga mu ostajem dužnikom. U stvarnosti, nisam imao niti sam poznavao ijednu molitvu. No, moj protivnik nije popuštao, rekavši da, ukoliko odbijem tu vrlo kratku molitvu, pokus neće uspjeti, te da na ovaj način samo pokazujem kako sam namjerice tvrdoglav. S obzirom da svemu tome nisam pridavao veće značenje, obećao sam da ću izricati tu kratku molitvu. Odmah ju je otišao potražiti i zamolio me da je prepišem. Pristao sam, ali pod uvjetom da zadržim izvornik i vratim mu prijepis koji sam načinio. Želio sam zapravo obogatiti svoje bilješke tim novim ‘zalogom pravednosti‘.(…) Bez ikakve pomnje prepisao sam riječi svetoga Bernarda. Bio sam umoran, bilo je kasno i spavalo mi se. Sutradan, 16. siječnja, pripremio sam sve za odlazak. Šećući, neprestano sam ponavljao riječi molitve. Moj Bože, kako li su te riječi osvojile moju maštu?”.

Ratisbonne nastavlja pripovijedajući kako ga je gospodin Bussiere nagovorio da odgodi odlazak, kako bi vidio Papu. U međuvremenu ga je poveo u obilazak kršćanskih uspomena, što je bila dobra prilika da se povede razgovor o vjerskim temama.

Ujutro 20. siječnja, Ratisbonne pripovijeda, “izlazeći iz kafe – bara, namjerio sam se na kočiju gospodina Teodora De Bussierra. Pozvao me da se provozim s njime. Dan je bio lijep, pa sam rado prihvatio poziv. Kada smo stigli pred crkvu Sant’Andrea delle Fratte, gospodin De Bussiere se ispričao na trenutak, jer je nešto imao obaviti na tome mjestu. Zamolio me je da ga pričekam u kočiji, ali ja sam radije izašao iz nje razgledati crkvu (…) Gospodin De Bussiere me je ostavio samoga. ‘Oprostite – reče ulazeći u samostan – vratit ću se za dvije minute’. “Prošetao sam se crkvom (…), odjednom osjetih nemir i pred sobom ugledah nešto kao koprenu. Učinilo mi se da je magla obavila čitavu crkvu, osim jedne kapelice – kao da je sva svjetlost bila usredotočena na tome mjestu. Okrenuo sam oči prema kapelici odakle je izviralo jako svjetlo i unutar nje, na oltaru, ugledao kako stoji živa, velika, veličanstvena, lijepa, puna milosrđa Presveta Djevica Marija, u stavu sličnom onome na čudotvornoj medaljici. Na taj prizor pao sam na koljena na mjestu gdje sam se nalazio.

Više puta pokušao sam podići oči prema Presvetoj Djevici, ali su me poštovanje i blistav sjaj sprječavali da usmjerim pogled onamo.

Pa ipak, to me nije spriječilo da vidim jasnoću ukazanja. Pogled sam usmjerio prema njenim rukama i u njima vidio gestu oproštenja i smilovanja. U prisutnosti Presvete Djevice, iako mi Ona nije izrekla niti jednu riječ, shvatio sam strahotu situacije u kojoj sam se našao, gadost grijeha, ljepotu katoličke vjere, jednom riječju – shvatio sam sve. Kada se vratio, gospodin De Bussiere našao me je na koljenima oblivenog suzama, glave okrenute prema balustradi kapelice u kojoj se bila ukazala Presveta Djevica. Nisam mogao objasniti kako sam bio dosegao do te balustrade, s obzirom na to da sam na koljena bio pao s druge strane lađe”.

Vidio sam sve do dna užasne bijede iz koje me je izvuklo bezgranično milosrđe

“Ono što o sebi mogu reći, sadrži se u ovome: u jednome trenutku s mojih je očiju pala koprena; ne samo jedna, nego mnoge koprene koje su me obavijale razilazile su se, jedna po jedna, poput snijega, blata i leda pod žarkim sunčevim zrakama. Izašao sam kao iz groba, iz tamnog bezdana, i postao živim bićem, istinski živim… pa ipak sam plakao! Vidio sam sve do dna užasne bijede iz koje me je izvuklo bezgranično milosrđe. Čitavo moje biće drhtalo je od pogleda na moje prijestupe; bio sam potresen, prožet čudom i prepun zahvalnosti… Mislio sam na svoga brata s neizrecivom radošću, i suzama ljubavi pridružile su se suze samilosti.

Koliki ljudi ovoga svijeta, nažalost, mirno silaze u taj bezdan, očiju zatvorenih ohološću i ravnodušnošću!… Oh, kako je strašna mrlja toga grijeha, zbog kojega stvorenje više ne nalikuje na Boga! Upitali su me na koji sam način naučio te istine, jer su svi znali da nikada nisam otvorio niti jednu knjigu vjerskoga sadržaja, nikada nisam pročitao niti jednu stranicu Biblije; dogma istočnoga grijeha, koji židovi našega doba posve zaboravljaju ili niječu, nikada nije obuzimala moje misli, niti jedan jedini trenutak. Sumnjam da sam poznavao čak i njegovo ime. Na koji sam, dakle, način uspio spoznati te istine? Ne znam; znam samo da prilikom ulaska u crkvu nisam znao ništa, a da sam prilikom izlaska iz nje sve vidio s najvećom jasnoćom.

Ljubav prema Bogu zauzela je mjesto svih drugih ljubavi; čak sam i svoju zaručnicu ljubio na drugačiji način. Ljubio sam je kao objekt koji Bog drži u svojim rukama, kao dragocjeni dar koji potiče na još veću ljubav prema Darovatelju”.

Kada se nastojalo odgoditi njegovo krštenje, nešto kasnije piše: “‘Ali kako su – povikah – židovi, koji su slušali propovijedi apostolâ, bili krštavani odmah, a vi želite odgoditi krštenje meni, koji sam slušao Kraljicu apostolâ?’ Moja uzrujanost, goruća želja, moje molitve nagnale su dobre osobe da utvrde datum krštenja. S nestrpljenjem sam očekivao utvrđeni dan, jer sam vidio koliko sam bio mrzak u Božjim očima”. “Odmah nakon krštenja osjetio sam se ispunjenim osjećajima štovanja i sinovske ljubavi prema Svetome Ocu. Smatrao sam se sretnim kada mi je bilo rečeno da ću ići u audijenciju kod Pape, u pratnji vrhovnog oca isusovca”.

Ovdje završava dirljivo izvješće ovoga mladića koji nakon krštenja nije gubio vrijeme, nego je postao spremnim svećenikom i gorljivim apostolom.