Boris Ljubičić jedan je od najznačajnih hrvatskih dizajnera i vizualnih umjetnika. Njegovi radovi desetljećima definiraju domaći vizualni prostor. Autor Ljubičić višestruko je nagrađivan u gotovo svim područjima dizajna, vizualnih komunikacija od vizualnih identiteta plakata, knjiga, dizajna elektronskih medija, do dizajna ambalaže. Ne susresti se s Vašim radovima, gospodine Ljubičiću, gotovo je nemoguće. Prošlog tjedna obilježen je Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Tjedan prije toga, na ulazima u grad Vukovar postavljene su skulpture koje ste Vi dizajnirali. Već ste radili plakate u povodu 20. obljetnice stradanja grada heroja. Autor ste i hrvatskih kvadrata u zlatu „Hrabri ljudi” kao i rukopisnog loga nastalog na sam pad grada. Pretpostavljam da je raditi za Vukovar, uz veliku odgovornost i veliko zadovoljstvo. Nove skulpture postavljene na ulazu u grad, tamo bi trebale ostati trajno. Možete li ih opisati?

Grad Vukovar je poseban i možda i ne moram obrazlagati da je Vukovar svetinja, ali ću uvodno reći da sam se bavio gradovima kao što su Split, Zagreb, Varaždin i Vukovar. Vukovar je došao zadnji s obzirom na situaciju u kojoj smo se nalazili. Onog dana kad se Siniša Glavašević prestao javljati, a to je bio taj 18. studeni, tada je nastao onaj rukopisni Vukovar. Dakle riječ koja nestaje. Ona je bila svega centimetar puta centimetar i pol, a ovo najnovije što govorite zapravo je jedan korak dalje.

Foto: Facebook Boris Ljubičić

 Mogao bih slobodno reći da u odnosu na razne vukovarske objekte i simbole koji su se tamo prirodno namnožili i potrebni su, ovaj gleda prema naprijed, dakle, on ima svoj hrvatski identitet s crvenim, bijelim i plavim kvadratom. Moram naglasiti taj plavi je ujedno malo širi pojam. On se veže za Vukovar, ali i za cijelu Hrvatsku koja ima svoje more. Tu je i jedno veliko slovo V. V je zapravo inicijal za Vukovar, ali ujedno je i međunarodni pojam Victory ili pobjeda. Da ne bi skulptura bila na podu, podignuta je sa slovom H. U slobodnom govoru rekao sam da to izgleda kao ono kada roditelji podižu djecu u zrak da bi se ona veselila, ili da bi bila visoka kao što su oni ili veća od njih. Gradonačelnik Penava od mene je zatražio da napravim takav projekt i on ga je postavlja na ulazima u Vukovar. Na skulpturi je i tekst koji glasi „Vukovar mjesto posebnog domovinskog pijeteta”. Meni je drago da je i to nešto moje napravljeno tako veliko i jasno u Vukovaru.

Na samom vrhu te skulpture stoji križ. Poznati ste po svojim kvadratima i po isticanju hrvatskog identiteta. Ova skulptura bi bila možda za neke bila jednako vrijedna i bez tog križa. No niste se libili staviti križ na vrh te skulpture?

Križ je jedan širi pojam koji se ne veže samo za Vukovar, nego za cijeli Domovinski rat jer su mladi ljudi išli braniti Hrvatsku s krunicom i križem. To je jedno. A drugo, mi pripadamo određenoj vrsti kršćanstva. Kažem „određenoj” jer je križ kod takozvane istočne varijante malo drukčiji. Naš, ako smijem ovako malo šaljivo reći, podsjeća na plus, pozitivan je. Drugo, kvadrati se zapravo inače vezuju u obliku križa. Kroz dva kvadrata koja najčešće zagovaram ili možda četiri, ide križ. Dakle, križ je jednostavno pojam koji nije samo religijski, nego i puno širi. Čak bih rekao da je on određena disciplina. Mi smo zapravo s kvadratima i križem discipliniraniji nego oni koji to nemaju.

Vratimo se sada ponovo tim slavnim kvadratima koji su u javnosti često nazivani kockicama. Po vama su oni osnova vizualnog identiteta. Znali ste reći da su Hrvati kvadrati. Zašto ste se baš odlučili za kvadrate da budu osnova vizualnog identiteta Hrvatske?

Reći ću to anegdotski. Kao dijete išao sam u pučku školu koja nije bila baš uredna. U školu bi došao nadzornik i postojao je strah da će nadzornik dati lošu ocjenu školi. Međutim, naša učiteljica bi postavila jednu stolicu na koju bi posjela tog nadzornika, a preko puta bih ja na drugoj stolici crtao tog nadzornika i on bi odnio svoj portret i školi dao pet. Radi se o tome da on taj portret ne bi uzeo da on nije bio sličan njemu. Nije to bila nekakva velika umjetnička interpretacija, nego je bio istinit pojam. Dakle, ja sam i kad se radi o kvadratima, radio u istinitom pojmu. Ti kvadrati postoje u grbu, postoje kroz stoljeća, nisam ih ja izmislio. Možda je tu jedan zapravo specifičan detalj. Radi se o tome da smo mi relativno rano izgubili državu, dakle negdje u 12. stoljeću i od onda smo čekali devet stoljeća da nam se ponovo dogodi da ju imamo. A u 13. stoljeću nastaju grbovi. I zato grbovi uglavnom imaju složenije motive. Imaju orlove, lavove, cvijeće i tako dalje, dok je naš ostao prazan, a s tim kvadratima, on je ostao potpuno suvremen. Čak sam u šali znao reći na nekim predavanjima da Nijemci sa svojim dvoglavim orlom mogu samo plašiti djecu, a da je naš kvadrat suvremen i živ. Dakle, on je jednostavno in i njega treba forsirati kao koncept. Uostalom, naši sportaši, posebno nogometaši, to su već pokazali.

Je li onda sport najbolji promotor hrvatskog identiteta? Što o nama to govori kao o naciji? Većina svijeta za naše kvadrate saznala je zapravo preko sporta. 

Dat ću vam anegdotski odgovor. Mi smo prvu utakmicu igrali s Amerikancima. Tada je još postala Jugoslavija. To je bio deveti mjesec 1990. godine i mi smo primijetili da oni na svojim dresovima imaju zvijezde. I onda su naši računali: “Šta ćemo mi sada? Pa ništa. Mi ćemo kvadrate.” Oni su doduše već igrali po Europi, već su trenirali tako. Pripremali su se za Svjetsko prvenstvo jer su oni bili domaćini 92. godine. I tada se zapravo taj kvadrat, ako tako smijem reći, oteo kontroli. Pošto su kvadrati bili strašno mali, neki su ih vulgarno nazivali “stolnjak”. Ja sam tražio da se povećaju. Anegdotski rečeno, da je s nama došla igrati Francuska, oni bi došli u plavom dresu, a mi bismo morali odabrati neku drugu boju, recimo bijelu ili crvenu. Ovdje su nas zapravo Amerikanci uveli u identitet i zato je taj dres zapravo ostao kao nešto što cijeli svijet nema. Usput rečeno, Amerikanci ne igraju baš naročito nogomet, tako da su oni isto van te kategorije i mi smo taj dres onda pronijeli i rezultatima. Spomenut ću i prvo Europsko prvenstvo u Engleskoj u Londonu. Dres je tada bio prikazan u časopisu koji se bavi samo sportskim dizajnom na četiri stranice, dok je Brazil ili neke druge velike sile bili jedva prikazani. On je jednostavno izuzetak. To je zapravo ona teza da je potrebno za neki brand prvo da imate različito, pa onda da to bude dobro, na trećem mjestu i lijepo, na četvrtom, ako može, nek’ je svjetsko, a na petom hrvatsko. U Hrvatskoj nek’je hrvatsko i kad nije dobro.

Je li nas onda Barcelona pokrala? Što je bilo na kraju s tim njihovim dresom? Oni su stavili isto kvadrate na dres.

Tu moramo osuditi HNS koji radi ugovore. Je li on napravio takav ugovor koji je to omogućio? Valjda. Ja mislim da je on omogućio tom proizvođaču (da ga sad ne reklamiramo) da on to distribuira, jer je to nekako in i tako dalje… Neki su čak rekli duhovito: “Pa dobro, to će i nas proslaviti. Ne!” Radi se o tome da je kod nas riječ o nacionalnom dresu i nacionalnom identitetu, a ne radi se samo o tekstilu koji ima određene karakteristike koje se mogu zaštititi. Dakle, mi nismo nikada zapravo ušli u taj pojam, ne samo da zaštitimo dres, nego da štitimo uopće taj identitet. Mislim da je vrijeme pred nama da se to napokon i napravi, ili usvoji, pa napravi.

Foto: Boris Ljubičić

Dugo vremena govorite o nacionalnom vizualnom kodu, o potrebi nacionalnog dizajniranja države. Dok je predsjednica bila gospođa Kolinda Grabar Kitarović bila je čak osnovana i radna skupina za brendiranje Hrvatske. Jeste li Vi bili u toj skupini i do kud je ona došla s radom? Postoji li još uvijek?

Da, skupina je bila osnovana od jako puno osoba koje predstavljaju nešto za Hrvatsku. Recimo, tu je bio čak i izbornik Dalić i bili su intendantica HNK i slično. Ali zapravo, mislim da tom pojmu nisu dovoljno bliski. S druge strane, i u tim našim raspravama koje su bile volonterske subotom, tema se postavila preširoko. Gospođa Kitarović je potom morala napustiti sve jer je išla u kampanju. Uglavnom, ti sastanci, po mom mišljenju, nisu utvrdili Bog zna što. Utvrdili smo zapravo da smo zemlja ugodna za življenje ili tako nešto, što smo mogli znati i prije. Dakle, radi se o tome da je moj zagovor da zapravo crveni i plavi kvadrat, to je jako bitno, da njih dva u dodiru, predstavljaju ukupni identitet Hrvatske. To znači predstavljaju kvadrate koje smo posudili iz grba, koji nam je elementaran i boje koje imamo. Reći ću vam jednu pjesmu rugalicu koju ima naš narod. Ono otprilike glasi: „Mađarska i Austrija mora nemaju!” Dakle, Mađarska i Austrija nemaju plave boje u svojoj zastavi, nego Mađari imaju crveno-bijelo-zeleno, a Austrijanci imaju lažnu trobojku imaju crveno – bijelo pa ponovo – crveno. Mi smo po moru zapravo najposebniji, ako ćemo gledati malo šire nego što su samo obilježja. Imamo više od tisuću otoka. Čak bih rekao da oblik Hrvatske izgleda kao neki čudan pješčani sat. Imate gore ovaj dio sa Slavonijom i Zagorjem i Zagrebom, pa onda kroz Liku to nešto prođe, pa onda dolje smo zauzeli zapravo cijelu takozvanu jugoistočnu jadransku obalu i to onaj njen najbolji dio. Italija nema takvu obalu kakvu imamo mi i svi nam je žele uzeti. Mislim da bismo trebali u skorije vrijeme ipak uspostaviti granicu na moru koja ne postoji sada. Postoji kao neka slobodna zona unutar koje cijela Europska Unija može loviti ili bilo što raditi. Jednostavno, Hrvatska mora do kraja naći sebe.

Nismo se izbrendirali. Sada kada smo kod ovih kvadratića i grba, Vi ste te kvadrate željeli na hrvatskoj zastavi i to su vam pojedinci posebno zamjerali. Kad se dira u zastavu i grb, nešto što je Ustavom propisano, to graniči sa svetogrđem. No zapravo vrlo rijetko u javnost dođe informacija da ste se Vi za kvadrate na zastavi zalagali prije nego što je zastava, ovakva kakvu je sada poznajemo i postojala. Zašto to nije prošlo?

U šestom mjesecu 1990. godine, neposredno poslije demokratskih izbora, znao sam da ćemo morati napraviti taj projekt. I naravno, moj korak u dizajnu, a dizajn je zapravo uvijek uzimanje iz prošlosti, ali i stvaranje budućnosti. U tom smislu, poslužio sam se tim kvadratima. Ako bih mogao napraviti usporedbu, recimo sve skandinavske zemlje su imale štit na kojem su imale prekriženje koje imaju danas na zastavama, a ti štitovi su nastali u 13. stoljeću kad su vitezovi iz Europe išli braniti Svetu zemlju. Radi se o tome da je kod njih nestao oblik štita i nastala je pravokutna površina na kojoj se nalazi to prekriženje ili križ i koje stoji u položaju koji nije zapravo kako križ inače stoji. Križ stoji inače okomito, a ovo je vodoravno. I iz grba su stvorili svoju zastavu. Kako napraviti novu sintezu? Ja sam napravio taj projekt – sintezu između boja i elementa grba, u kojem postoje crveni, bijeli, ali i plavi kvadrati. Naravno, crveni su gore, bijeli između njih svih i lagano plavi prodiru u gornje, a ovaj u donjem dijelu. A to je zato što je naša obala razvedena, ona nije ravna.

Foto: Boris Ljubičić

Tu su ti elementi koji su unutra ugrađeni. I ja sam ih provodio koliko sam mogao. Recimo u turizmu sam ih proveo do kraja. Zato što je, duhovito, četvrto slovo A u CroAtia i HrvAtska i taj A uvijek pliva u plavom kvadratu, dakle izgleda kao nekakva brodica ili tako nešto, a gore iznad njega crveni… Npr. CRO SKI za Skijaški savez pa sam rekao, malo duhovito, da je ovaj crveni kvadrat u kojemu je slovo R krivulja, a ovaj plavi u kojima slovo S krivulja, da su zapravo crveni i plavi spust na Sljemenu. Dva crvena kvadrata sam zatekao u Poljskoj. Oni čak imaju službenu aviokompaniju koja ima samo dva crvena kvadrata. Crveno-bijeli kvadrati zapravo bi najbliže pripadali susjednoj Austriji. Međutim, u Innsbrucku na stropu je najstariji hrvatski grb u boji. Postoji u reljefu puno grbova i puno ranije, ali ovaj je jedini u boji, a ima crveno-bijele kvadrate. Naravno, kad je u Austriji da ima crveno-bijele kvadrate.

Znači, ovaj plavi kvadratić moramo zadržati kao dio našeg identiteta, odnosno moramo ga osvijestiti kao jedan dio identiteta bez kojeg ne možemo?

Narod je, pogotovo kad je u pitanju sport, nogomet i tako dalje, prihvatio kvadrate. Ali oni su se folklorizirali, postali su neka vrsta folklora, koji se otvara i zatvara. To nije dobro. Dakle, radi se o tome da moramo definirati nešto što je stalno, što je standard, što mora biti na svim proizvodima. Recimo kad sam u dućanu pošao kupiti slavonski kulen, dogodilo se da sam tek na blagajni shvatio da sam uzeo slovenski kulen. Tu je razlika u samo jednom slovu, ali radi se o tome da mi naš kulen nismo nazvali hrvatski, nego slavonski, a da je Slovenija svoj nazvala slovenski. Dakle imamo sve više brendiranih proizvoda i hvalimo se. To je u redu u Europskoj uniji, ali oni nisu obilježeni kao hrvatski, nego su; istarski, dalmatinski, paški i tako dalje. Evo sad ću reći još jednu osjetljivu stvar. Ovih pet gore grbova koji postoje na grbu, oni zapravo znače podjelu, a ne jedinstvo. To je, mislim, potpuna greška.

Vratimo se Vašoj sintezi prošlosti i sadašnjosti. Možete li nam objasniti na dva primjera: spomeniku Franji Tuđmanu i Vašoj redefiniranoj, redizajniranoj Baščanskoj ploči. Krenimo dakle sa spomenikom Franji Tuđmanu. Na tom natječaju Vi ste bili diskvalificirani zbog konja. Zašto ste napravili takav spomenik? Zašto ste bili diskvalificirani? Je li netko mislio da se Vi izrugujete predsjedniku, ili?

Morat ću to malo dublje objasniti. Predsjednik Tuđman je naš prvi predsjednik, kažem naš, zato što ranije nismo imali Hrvata kao predsjednika punih 9 stoljeća. Namnožili su se spomenici po Hrvatskoj. Oni su uglavnom bolji ili slabiji portreti. Neki put je to i puna figura. Najjača gesta koja se pojednostavljeno koristi i ne znači puno, to je polaganja ruke na srcu. Naravno, to je plemenito. Ja u to ne ulazim. Međutim, njegova glavna osobina i ako postoje oni koji ga negiraju ili oni koji ga hvale, kako hoćete, jest da je on donio nakon 9 stoljeća Hrvatsku. I zato taj moj spomenik ima jedan kvadar koji je dug 9 i pol metara i koji je u presjeku kvadrat. Na početku i na kraju ima kvadrat. Međutim, na bočnim stranama su ispisana stoljeća od 12. do 20. A na početku konj koji je vidljiv samo u jednom dijelu. Radi o tome da je jedan naš vladar ušao u povijest na konju i izgubio se. Nisam htio nikoga uvrijediti… Dakle, devet i pol metara je velik objekt i vi nikako istovremeno ne možete vidjeti jednu i drugu figuru. Ne možete vidjeti konja i portret predsjednika na drugoj strani, nego morate obići da biste to vidjeli i morate shvatiti da su međusobno udaljeni stoljećima, da su to te povijesne činjenice, da je tada postojao konj i konjanik, a ovdje je nešto drugo – civilizacija 20. stoljeća.

Foto: Boris Ljubičić

Vi ste se usudili redefinirati Bašćansku ploču? Možete li nam to ukratko ispričati?

Ne samo nju, nego i himnu. Ali sad ću vam reći. Bašćanska ploča datirana je u 12. stoljeće. Ima glagoljicu, 13 redaka, spominje se kralj Zvonimir. To nam je najbitnija činjenica, a sve drugo u tekstu nije toliko bitno. U gornjem dijelu kao ornament postoji friz od listova  i zrnaca loze. Moja izvedba je takva da gore u vrhu imamo kvadratiće koji se po cijeloj površini malo nepravilno ponašaju, a ispod toga je tekst koji je pisan latinicom koja se zove Can you read me ili Možeš li me pročitati. Radi se o malim slovima u kojima slovo i ima samo točku, a slovo o ima četvrtinu kruga, a na njemu piše Priznajemo povijesno pravo hrvatskog naroda na samostalnu državu, Slobodni narodi Europe i svijeta, Anno Domini 1992. i datum kad je bilo priznanje – 15. siječnja. A ono je, to moram naglasiti, uslijedilo otprilike oko mjesec i pol dana nakon što je Vukovar doživio što je doživio. Svijet je tek tada shvatio da mora napraviti to. I tako da je ta moja nova Bašćanska ploča bila u televizijskoj emisiji, kojoj je dizajn samog studija i postava radio Nenad Fabijanić, postavljena na vrhu stola, a sa strane su sjedili političari i čekali pozive.

Foto: Boris Ljubičić

Jednom ste prilikom rekli da Vas dizajn u kulturi i ne zanima previše i da vam je draže dizajnirati logo za neki deterdžent, nego neku Krležinu knjigu. Zašto je to tako? Ako neka domaćica drži neki deterdžent, ona ne zna tko je to dizajnirao i Vi zapravo tu ostajete u anonimnosti, iako vjerujem da je vaš rad postigao svoju funkciju. Ali ipak, ovaj svijet kulture bi vam možda dao neko priznanje, možda bi negdje pisalo vaše ime. Zbog čega vam je draže biti anoniman, a funkcionalan?

Prvo, mislim da dizajn podiže civilizacijsku razinu prostora i ljudi. Drugo, da bi dizajn to postigao mora biti u velikoj distribuciji. Kad je riječ o kulturi, distribucija je sužena na onaj prostor ljudi i događaja koji su vezani za kulturu. Dakle, netko tko čita Krležu vidjet će tu naslovnicu, a ovi drugi neće. Kad radite za kulturu, onda je relativno lakše realizirati projekt jer su to ljudi koji više razumiju ili koji su tolerantni, ili koji kažu dobro je to zamislio. To je dobitak… Dizajn mora biti i poruka i to jasna poruka i krupna poruka. No, u kulturi postoji jedno laviranje neke teme koja je, tako, eto, simpatična, možda i pripada određenom krugu, ali ustvari nije nikada te širine i te civilizacijske forme da bi ju mogli konzumirati svi.

Dobitnik ste brojnih nagrada u svijetu. Sa svojom sposobnošću razmišljanja i dizajniranja mogli ste uspjeti u bilo kojem dijelu svijeta. Zbog čega ste odlučili ostati u Hrvatskoj? Zbog plavog kvadratića?

Život, odnosno čovjeka, doživljavam kao neku vrstu stabla. Ono ovisi o suncu, vjetru, kiši i tako dalje… Možda bi mu netko mogao plodove odnijeti puno dalje, ali on je vezan za to tlo. Mnoge sam svoje radove slao izvan Hrvatske i ono što je vrlo zanimljivo, oni su tamo nagrađivani i prihvaćeni i više nego ovdje, iako su bili hrvatske kulture, jezika i problema. Recimo plakati KRVatska… Svi su rekli da to nitko neće razumjeti…

Imao sam izložbu u Zurichu i tamošnji direktor muzeja u svom postavu ima plakat KRVatska. U knjizi 100 plakata za jedno stoljeće, koja počinje s Tuolouzeom Loutrecom, autorom ili praautorom plakata, kao stoti plakat nalazi se plakat KRVatska. Dakle, vidite što je jedan mali plakat napravio i kako je zapravo definirao Hrvatsku i uveo je u svijet. Znači, to je slika svijeta 20. stoljeća i u toj slici svijeta nalazi se i Hrvatska.

Emisiju Kulturogram poslušajte ovdje: