Po cijelom su svijetu razasuti brojni kontemplativni samostani u kojima muškarci i žene čitav svoj život posvećuju molitvi, prenosi Aleteia. Većina od nas ih nikad ne vidi ili čak ne zna za njihovo postojanje. Ponegdje postoje i kontemplativni pustinjaci koji žive u blizini, ali koji nikad ne komuniciraju s lokalnom zajednicom. Na površnoj razini doima se kao da ničim ne doprinose društvu jer se ne bave vidljivim dobročinstvima. Međutim, oni čine bogatstvo dobra, nevidljivog dobra koje donosi blagodati našoj vječnoj duši. Papa Benedikt XVI. razmišljao je o ovoj stvarnosti u nagovoru uz molitvu Angelusa na blagdan Marijina prikazanja u hramu 2006. godine:

“Poneki se pitaju koji je smisao i koja vrijednost njihova postojanja u našem vremenu, u kojem ima toliko mnogo hitnih situacija gdje bi se valjalo suočiti sa siromaštvom i oskudicom. Zašto se “zatvoriti” zauvijek među zidine samostana i tako lišiti druge vlastitog doprinosa sa svojim sposobnostima i iskustvima? Kakav učinak može imati njihova molitva u vidu rješenja tolikih konkretnih problema koji neprekidno pogađaju čovječanstvo?”

Foto: Hrvatska biskupska konferencija

To su iskrena pitanja, ali dolaze iz pogleda na svijet koji je prvenstveno materijalni, zaboravljajući duhovnu stvarnost koja je očima nevidljiva. Kontemplativni muškarci i žene podsjećaju nas da na ovom svijetu postoji nešto važnije:

“Doista, ova naša braća i sestre tiho svjedoče da je posred svakodnevnih događaja, ponekad prilično stresnih, jedina podrška koja nikad ne popušta Bog, neoboriva stijena vjernosti i ljubavi. “Todo se pasa, Dios no se muda” (Sve prolazi, Bog se ne mijenja), pisala je velika duhovna učiteljica sveta Terezija Avilska u jednome svom poznatom tekstu. Pred tako raširenom potrebom, koju mnogi osjećaju, da se izađe iz svakodnevne kolotečine velikih urbanih središta u potrazi za prostorima prikladnim za tišinu i meditaciju, samostani kontemplativnog života nude se kao “oaze” u kojima čovjek, hodočasnik na ovoj zemlji, može bolje zahvatiti s izvora Duha i napiti se na svome putu.”

Foto: Facebook

Nadalje, ističe Benedikt XVI., ti samostani djeluju kao nevidljiva “pluća” ispunjavajući svijet svojim duhovnim molitvama. “Ova mjesta, stoga, premda na prvi pogled beskorisna, zapravo su nezamjenjiva, poput zelenih “pluća” nekog grada: svima čine dobro, pa i onima koji u njih ne zalaze ili čak za njih i ne znaju.” Na kraju, sveti Ivan Pavao II potvrđuje vrijednost kontemplativnog života u svojoj apostolskoj pobudnici o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu “Vita Consecrata”.

“Što bi bilo od svijeta kad ne bi bilo redovnika? Na stranu površna vrednovanja o funkcionalnosti, posvećeni život je važan upravo po svom preobilju dragovoljnosti i ljubavi, i to tim više što se svijet izlaže opasnosti da bude ugušen u vrtlogu prolaznoga. Bez toga konkretnoga znaka, ljubav koja oživljava cijelu Crkvu izložila bi se opasnosti da se ohladi, da spasonosni paradoks Evanđelja otupi, da se “sol” vjere rastopi u svijetu koji je u fazi posvjetovnjačenja.  Život Crkve i samo društvo trebaju osobe sposobne potpuno se posvetiti Bogu i drugima radi ljubavi Božje.”

Foto: Facebook