Kako prenosi stranica franjevačkog samostana u Imotskom, kada su Jeruzalem osvojili Turci Seldžuci, kršćanima su branili hodočašće u Sveti grad, što je znatno uzbudilo duhove u tadašnjoj kršćanskoj Europi. Kršćanima je bilo vrlo teško u Svetoj Zemlji ispovijedati svoju vjeru te su jedino franjevci dobili počasni naziv “čuvari svetih mjesta” i to od 1342. godine, te se tamo nalaze i danas.

U čuvenom samostanu Svetoga Spasitelja na brdu Sion krajem 14. stoljeća boravilo je petnaestak franjevaca, a starješina samostana bio je fra Gerard Calvet. Baš u taj samostan 1391. godine došao je sv. Nikola Tavelić sa svoja tri subrata, fra Deodatom i fra Petrom, podrijetlom iz Francuske i fra Stjepanom koji je bio Talijan. Sv. Nikola i njegova braća isticala su se poniznošću, revnošću i poslušnošću crkvenim poglavarima. Dolaskom u samostan Svetoga Spasitelja nastavili su svoj duhovni put, a sam sionski gvardijan ih je srdačno primio.

Vrijeme su posvetili molitvi i izučavanju Sv. pisma, a posebno ih je zanimalo kako privesti Saracene katoličkoj vjeri. To se tada smatralo gotovo nemogućim jer saracenski zakon je to branio, čak je predviđena i smrtna kazna za one koji bi to pokušali.

Uostalom, sv. Nikola Tavelić i njegova braća jako su dobro znali kako su prošla petorica franjevaca koji su pokušali propovijedati kršćanski nauk u Maroku 1220. godine. Međutim, sv. Nikola i drugovi toliko su ljubili Krista i ljudske duše, da ih ni to nije obeshrabrilo u njihovu naumu. Pomno su se raspitali kod teološki obrazovanih franjevaca u sionskom samostanu što bi se dogodilo ako bi pokušali na katoličku vjeru obratiti samog jeruzalemskog kadiju. Odgovoreno im je da bi, ako to uspiju, brojni muslimani odmah prešli na katoličku vjeru što bi Bogu sigurno bilo ugodno jer bi im se tako duše spasile. Međutim, ako ne uspiju te ih muslimani ubiju, njihova mučenička krv prolivena za Krista i ljudske duše, sigurno će kasnije donijeti mnogo plodova.

Spremni za mučeništvo

Nakon što su za svoj naum dobili potvrdan odgovor, počeli su se pripremati za njega, prvenstveno žarkom molitvom. Tako su njih četvorica 11. studenog 1391. godine hrabro krenuli s na svitku papira napisanim govorom kojeg su planirali hrabro pročitati pred jeruzalemskim kadijom. Naime, toga dana je bio veliki muslimanski blagdan Kurban Bajram te je grad vrvio od muslimana. Nakon što su prvo potražili jeruzalemskog kadiju u Omarovoj džamiji, kadijini čuvari odveli su ih izravno u njegov dom. Tamo je sv. Nikola Tavelić, koji je bio inicijator ovog pothvata, stao pred kadiju te vrlo glasno i odlučno progovorio, čitajući iz svitka koji je držao u ruci:

“Gospodine poglavico, i svi ovdje prisutni, molimo vas da vam s vašom dozvolom progovorimo i da poslušate naše riječi: jer sve što ćemo vam reći, potpuno je istinito, ispravno i bez ikakve himbe, a vašim dušama veoma korisno. Vjera muslimanska sadrži mnogo neistina, laži i protuslovlja. O njoj ne govori ni Mojsije ni proroci ni Krist. Mi smo poslanici pravoga Boga, u čije smo časno ime došli, da vam navijestimo radosti mira i vječnog spasenja.

Krist, pravi Bog i pravi čovjek, u Svetom Zakonu, koji je u skladu sa zdravim razumom, pokazao je zdrav put po kojemu će ljudi doći do vječnog spasenja. Jedino u Zakonu Kristovu je spasenje, a u zakonu vašega mekoputnoga i krivog zakona je vječna propast.

Što smo došli da tražimo, jesu duše, za koje je Krist, pravi Bog i čovjek, za njihovo spasenje i otkupljenje dao neizmjernu cijenu svoje krvi, beskrajne vrijednosti! Stoga, ako se želite spasiti, treba da prigrlite kršćansku vjeru koju nas je naučio Isus Krist koji je rekao: ‘Tko vjeruje i bude kršten, spasit će se; tko ne vjeruje i ne bude kršten, bit će osuđen!'”

Prihvatili su mučenje iz ljubavi za Boga i duše

Kada je jeruzalemski kadija čuo ovaj govor, nije mogao vjerovati te je odmah dao pozvati sionskog starješinu fra Gerarda. Zatim je pitao četvoricu franjevaca šalje li ih neki kršćanski kralj ili papa, odnosno jesu li pri zdravoj pameti? Sv. Nikola Tavelić je odgovorio da ih ne šalje nikakav kralj, a ni papa, nego sam Bog.

Nakon toga se jeruzalemski kadija još više rasrdio te im je zaprijeti da opozovu sve ovo, odnosno da prijeđu na muslimansku vjeru, inače će izgubiti živote. Međutim, franjevci su hrabro odgovorili da neće opozvati ništa, nego su za Krista i svoju vjeru spremni umrijeti. Pred kadijinom kućom okupilo se dotad više desetaka tisuća razjarenih muslimana koji su čuli za ovaj događaj te provalili unutra i četvoricu franjevaca toliko pretukli da su svi mislili da su mrtvi.

Logika svetaca

Zaustavimo se trenutak! Ako itko, mi danas taj način i ponašanje ne možemo lako shvatiti. Kako su uopće mogli očekivati da će se muslimani nakon takva postupka oduševiti za kršćansku vjeru? Nikoga se ne pridobiva vrijeđajući njegove svetinje. Koliko god one bile objektivno krive, subjektivno imaju oznaku i snagu istine. Pa, zašto su tako nastupili?

Čini se da je o tome odlučila svetačka logika. Treba poći od činjenice da su znali da će žrtva života biti najjači dokaz istine, neusporedivo snažniji od nekoliko taktičnih riječi.

Budimo otvoreni: drsko su ih izazvali, jer su promišljeno željeli umrijeti. Bili su uvjereni da nisu rekli laž, a strašna je spoznaja kad si uvjeren da moraš uvrijediti ako želiš pokušati spasiti.

A nakon što su franjevci cijeli dan ležali polumrtvi, Saraceni su ih odveli u podrum gdje je slijedilo pravo mučenje. Nakon tri dana uzništva – tijekom kojega su bez jela i pića bili vješani o grede probušenih nogu, tučeni raznim predmetima i bičevani – privedeni su pred emira, koji je u utorak, 14. studenoga pristigao iz Gaze. On im je ponudio da opozovu svoje učenje i prijeđu na islam te će im spasiti živote, inače će završiti na lomači. Hrabri franjevci glasno i odlučno odgovorili su emiru da neće, a da bi bilo bolje njima da se pokrste u ime Isusa koji je jedini pravi Bog.

Glas o svetosti zabilježen širom svijeta

Nakon ovoga muslimani su ih sasjekli mačevima, sabljama i noževima toliko da su od njihovih tjelesa ostali samo bijedni ostaci koje više nitko ne bi mogao prepoznati. Zatim su te ostatke bacili u vatru koja ni tri puta nije spalila njihova tijela. S obzirom da su Saraceni znali da kršćani štuju ostatke tijela svojih svetaca, bili su silno preplašeni pa su uzeli njihove ostatke i pokopali ih na tajnom mjestu koje do današnjeg dana nitko nije otkrio.

Sam ovaj događaj, osim mnoštva muslimana, pratio je i stanovit broj kršćanskih hodočasnika koji su se tu našli te sionski starješina fra Gerard s braćom iz tog samostana. Ovo je vrlo važno, jer je ovaj važan događaj tako imao svjedoke koji su ovo vidjeli i kasnije svugdje posvjedočili.

Ipak je najvažnije što je fra Gerard, koji je uživao visok ugled, 1392. godine sve ovo napisao u svom izvješću koje se čuva u samome Rimu i to kao “Vatikansko izvješće”. O tome su pisali i drugi svjedoci.

Takvih izvješća pronađeno je širom svijeta do sada – devet. Sva se izvješća u jednom slažu: bili su mučenici! Oci šibenskog samostana svetog Franje izvješće unose u brevijar i mučenika Nikolu, redovnika svog samostana, počinju javno štovati.

Mnogi kažu da mi danas nismo pozvani podnijeti krvavo mučeništvo za Krista. Sv. Nikola primjerom nam pokazuje nešto drugo. Hoćemo li ga nasljedovati ili ćemo nalaziti različita opravdanja?