Ivana Leskur, frizerka iz Splita unatoč prvotnom opiranju odlučila se izdvojiti vrijeme za beskućnike i svaki mjesec podariti im besplatno šišanje, bojanje i frizuru.

Prijavivši se na ’72 sata bez kompromisa’ saznala sam da bi trebala raditi s beskućnicima i odmah sam odbila jer sam imala predrasude o njima

“Sve je krenulo kroz Studentski katolički centar Split, popularnom SKAC-u u sklopu volonterskog projekta “72 sata bez kompromisa”.  Odlučila sam se prijaviti bez razmišljanja što bi mogla raditi. Kad sam se prijavljivala rekli su mi da ću biti koordinatorica svoje grupe, ali mi nisu otkrili u kojem projektu. Nedugo nakon prijave sam saznala da bi trebala raditi s beskućnicima i odmah sam odbila jer sam imala one klasične predrasude o njima. Nikada mi nije bilo jasno zašto bi netko odabrao ulicu za život. Za mene su to lijeni ljudi koji nisu htjeli raditi. Iz tih svojih predrasuda sam prvu godinu odbila volontirati s njima. Drugu godinu sam se ponovno prijavila na volonterski projekt “72 sata bez kompromisa” i ponovno dobila udrugu Most. Ponovno sam htjela odbiti jer su te predrasude u meni bile jače od svega. Budući da  sam tada bila u Frami fra Ante Udovičić mi je rekao: „Već više od 15 godina te Gospodin poziva na volontiranje s beskućnicima idi vidjeti što te čeka tamo. Idi otvoriti sebi neka nova vrata”. Tim riječima fra Ante me je potaknuo da ovu godinu prihvatim svoj zadatak u udruzi Most”, ispričala nam je naša sugovornica.

Volontiranje s beskućnicima/Ivana Leskur

Beskućnici su ljudi koji su prevareni na razne načine i ostavljeni od svih

“Kad sam došla u udrugu Most iznenadila sam se kada sam vidjela da to nisu ljudi koji su lijeni i koji ne žele ništa raditi. Dok sam slušala njihove živote priče moje predrasude su pomalo nestajale. Rekli su mi da su tu ljudi koji su prevareni na razne načine i ostavljeni od svih. Toliko sam zavoljela njih i rad s njima da evo već sedam godina volontiram s njima iz mjeseca u mjesec. Sada akciju imamo mjesečno ili svako dva mjeseca, a trenutno pripremamo jednu akciju za Božić. Korisnika udruge Most je trideset i svaki put se svi rado odazovu na ovu akciju. Taj dan je dan druženja i zajedništva jer osim što ih ošišam, obojim i sve ostalo, igramo društvene igre, družimo se, pravimo palačinke i to traje cijeli dan”, rekla je Ivana.

Volontiranje s beskućnicima/Ivana Leskur

Ono što ju najviše veseli i potiče na daljnji rad su reakcije korisnika te je nadodala: “Njihove reakcije su neprocjenjive. U početku su bili skeptični i jako šutljivi, ali znate da mi frizeri volimo pričati pa tako i ja i od početka sam razbijala tu tišinu svojom pričom i kroz šalu. Često sam im znala govoriti idem se šišati jer nikad ne znate što se može dogoditi i gdje ćete završiti nakon ovoga i tako se oni malo opuste i sve bude zabavnije.”

Uvijek želim krenuti od sebe kako bi stekla njihovo povjerenje pa im prvo ispričam sve o sebi onda se oni opuste i krenu pričati o sebi i tu nastane prijateljstvo između njih i mene.

“U ovih sedam godina skupilo se mnogo lijepih priča. Ono što me je posebno dojmilo jest prvi čovjek kojeg sam šišala koji nije bio ni lijen ni psihički nestabilan, nego mu je oteto nasljedstvo i najbliži su ga ostavili pa je tako on završio u Udruzi. U Udruzi je proveo manje od pola godine i u međuvremenu našao stan, posao, sredio se i to mi je jedna od najljepših priča. On i njegova života priča bili su mi potvrda da su moje predrasude bile loše te da nisu bile utemeljene na istini, nego na nekim mojim krivim pretpostavkama. U sebi sam se uvijek osjećala povrijeđenom kad bi vidjela beskućnika jer je meni to na neki način vrijeđalo moju inteligenciju. Razmišljala sam – kad ja mogu raditi može i on. Međutim, kada sam ih upoznala pobliže shvatila sam da su to ljudi koji su jednostavno nesretnim spletom okolnosti završili u Udruzi”, istaknula je Leskur.

Nakon toga su se srušile moje predrasude.

Volontiranje s beskućnicima/Ivana Leskur

Objasnila je kako reakcije njezinih stalnih klijenata su također poticaj za daljnji rad. “Moji drugi klijenti su oduševljeni s tom činjenicom da šišam i bojim beskućnike. Ne volim pričati drugima o svome volontiranju jer nekako mi to izgleda kao da samu sebe hvalim. Ove godine su me više drugi na to natjerali i počeli pisati o tome pa je cijela priča malo više izišla u javnost. Taj osjećaj mi je ostao od djetinjstva jer smo mama, brat i ja jednom pomogli nekoj gospođi i ja sam to ispričala svima što je mamu jako razljutilo. Cijeli dan mi je ponavljala da to više nikad ne smijem govoriti niti se hvaliti, ako nekom treba pomoć, pomogneš i ne pričaš o tome. Toliko je bila ljuta da me je skoro istukla. Mamina reakcija i riječi duboko su mi se urezali u srce i od tad imam osjećaj da ne smijem nikada nikome govoriti kako volontiram”, rekla je.

Ražalostilo me kada sam shvatila da ti ljudi čeznu za razgovorom, blizinom, zagrljajem, a ne toliko za materijalnim dobrima.

“Iz svega ovoga sam naučila da čovjek koji treba pomoć neće pomoć ni tražiti jer mu je neugodno. Većinom pomoć traže oni kojima nije toliko potrebna, a onaj koji nema on se snalazi i traži u tišini. O poniznosti sam naučila od svojih beskućnika. Također, primijetila sam kako više ima ljudi koji su potrebni razgovora, nego materijalnih stvari”, naglasila je Ivana.

Volontiranje s beskućnicima/Ivana Leskur

Ivana se prisjetila i početka svojeg volontiranja. “Od vrtića sam u volontiranju jer je mama uvijek nekome nosila hranu, odjeću ili nešto drugo i mene vodila sa sobom. Dok sam promatrala što ona čini fasciniralo me kod nje što nije ni ona uvijek imala, ali je i dalje nosila ljudima. Sjetim se kako je znala reći i da imaš dvije mrvice na stolu jednu daj drugome. U meni je tad zasijano sjeme koje želim i dalje darivati drugima. Činimo dobro jer nas ono uvijek iznova dotiče, mijenja i čini ovaj svijet bolji”, zaključila je.