Pozvani smo u ovo vrijeme donositi poruku vjere, nade i ohrabrenja jer iracionalni strah ostavlja posljedice, ističe župnik zagrebačke župe sv. Ivana Krstitelja vlč. Ivan Lastovčić. Njegov prvi poziv bila je želja da pomaže oboljelima, a zatim je ta želja prerasla u potrebu da im donese nešto više od onoga tko liječi duše, od Isusa Krista koji dotiče čovjeka u cjelini i mijenja ga.
„Susret s oboljelima bio je moj prvi poziv. Želja da pomažem ljudima rodila se u mom srcu još od djetinjstva. Naime, bolovao sam od bronhijalne astme i kada bih bio hospitaliziran doživljavao sam požrtvovnost medicinskog osoblja u njihovoj borbi za ljudski život. S vremenom je moja želja prerasla u potrebu da im donesem ono što im sam ne mogu donijeti”, ističe vlč. Ivan Lastovčić koji je rođen u Domaslovcu kod Samobora. Odrastao je u vjerničkoj obitelji i u djetinjstvu je doživio važnost svete mise. „Od malih sam nogu išao s roditeljima i sestrom na misu, a baka i djed su me poticali na molitvu i razmatranje Svetog pisma. Nekako mi se u djetinjstvu usjekla važnost svete mise, iako zbog bronhijalne astme nisam mogao biti u crkvi tijekom mise jer mi je nakon svega nekoliko minuta u crkvi nedostajalo zraka i morali smo misu nastaviti pratili u crkvenom dvorištu”.
Gospodin mu je dao tu milost da ga oporavi od bolesti. „Bog me ozdravio nakon osmoga razreda i sakramenta svete potvrde. Onda sam odlučio da želim upisati medicinsku školu i pomagati ljudima. Ali, kroz studij i rast u župnoj zajednici shvatio sam da ne mogu ja sve, da postoji netko tko liječi duše – Isus Krist. On je onaj istinski liječnik. On dotiče čovjeka u cjelini i mijenja ga. To mi je bila želja i tako sam krenuo u svećenički poziv”. Svoj život usmjerava ka svećeništvu u 24. godini života. Tada je već imao iskustvo rada s gluho-slijepim osobama u udruzi ‘Dodir’, a stažirao je i u Varaždinskim toplicama. „Radio sam, imao sam osiguran smještaj, kupio sam auto, imao sam sređen život i shvatio sam da to nije to. Zanimljivo mi je bilo to da sam bio aktivan u župi kao čitač i pjevač u zboru, volonter u caritasu, ali nikako se nisam mogao zamisliti za oltarom. Prvi put sam ministrirao kada sam ušao u bogosloviju”.
„Moja odluka za svećeništvom zatekla je sve pa i mene samoga”
Iako je odluka za svećeništvom iznenadila kako vlč. Lastovčića, tako i njegovu obitelj, imao je njihovu punu podršku. „Moja odluka je zatekla sve pa i mene samoga. Nakon početne zbunjenosti svih oko mene, obitelj kao i prijatelji postali su i ostali moja podrška. S prijateljima sam osobito molitveno povezan u obiteljskoj molitvenoj zajednici žive krunice i nekako mi je pastoral obitelji osobito na srcu, jer i ovo vrijeme nam pokazuje koliko je bitna crkva u malom – obitelj… Važno je osobito danas obiteljima pružiti molitvenu podršku i prilagoditi sadržaje u ovoj situaciji”.
Prvi dani u bogosloviji bili su upoznavanje s jednom novom stvarnošću. „Upoznao sam dobre svećenike koji su nas vodili kroz formaciju ali i kolege ne samo na bogosloviji nego i na katoličkom bogoslovnom fakultetu, a ujedno sam mogao povezati sve ono što sam prije studirao i radio s novim znanjima. Danas i jedno i drugo koristim u pastoralu te vidim velike blagoslove koje mi je Gospodin darovao kroz sva iskustva koja je teško nabrojati”.
Svećeničko ređenje bilo je 21. lipnja 2014. godine. „Osobito pamtim prisutnost mojih župljana iz rodne župe Krista Kralja u Domaslovcu i prijatelja, ljepote narodnih nošnji iz samoborskoga kraja koje se oblače prigodom najvećih svečanosti. Svoj svećenički hod počinjem s geslom: „Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete tražite i bit će vam” (Iv).
Prva služba vlč. Lastovčića bila je u župi sv. Petra u Zagrebu gdje je bio đakon godinu dana i nakon toga dvije godine kapelan. Uslijedila je zatim služba župnoga upravitelja u župi Bezgrešnog začeća BDM u Soblincu, a sada je godinu dana upravitelj župe sv. Ivana Krstitelja u Zagrebu. „U mojoj trenutnoj župi je većina starijih župljana, a kako je duhovna ponuda u gradu godinama bila velika pokušavam potaknuti mlade, osobito obitelji, da se vrate u svoju župu i tu pronađu svoje poslanje. Baš zbog ove specifičnosti postoje mnogi ljudi kojima je pomoć potrebna i koji trebaju baš njih, ne samo da im donesu određene potrepštine nego da im uljepšaju dan svakim susretom. Mnoge ženske redovničke zajednice su na području župe i one su veliki blagoslov za naš grad”.
Pastoral u okolnostima ‘novog normalnog’
Vlč. Lastovčić se osvrće na prilagodbu na ‘novo normalno’ u pastoralnom radu. „’Novo normalno’ zapravo i nije normalno životno stanje za nas ljude. Ova nas situacija sve u manjoj ili većoj mjeri pogađa”, ističe vlč. Lastovčić te dodaje da je u svemu prisutna neizvjesnost, osjećaj nemoći i straha. „Svakako smo pozvani poštivati mjere ali ako malo bolje promislimo one i nisu nešto novo jer smo osnovu higijene znali i prije – pranje ruku, održavanje osobne higijene i prostora, poštivanje privatne zone… Neke nas stvari mogu vježbati u asketskom načinu života da znamo smanjiti neke naše potrebe poput izlazaka, druženja i partija, i da na prvo mjesto ne stavljamo svoje potrebe, već potrebe drugoga sa željom da ga zaštitimo.
No, i u ovom vremenu mogu se dogoditi vrlo lijepi susreti i o tome svjedoči župna zajednica sv. Ivana Krstitelja. „Možda je naša prednost to što jesmo u središtu grada, a opet smo mala zajednica u kojoj se većinom dobro poznamo. Dok je bilo toplije i dok smo crkvu popravljali od posljedica potresa svete mise bile su na otvorenom, a sada smo u crkvi s time da imamo razglas i vani, tako da vjernici mogu i tako sudjelovati na slavlju i pobožnostima. Susrete nismo ni trebali puno prilagođavati novim mjerama jer su uvijek i molitvene zajednice i susreti bili s manjim brojem vjernika. Meni je krajem osmog mjeseca bio osobito upečatljiv susret zajednica obitelji, gdje smo osigurali na otvorenom za svaku obitelj njezin prostor, časne sestre služavke maloga Isusa pripremile su za djecu beskontaktne igre dok su roditelji imali katehezu. I sve je prošlo u najboljem redu!”
U župi se održavaju i brojni tečajevi, radionice, klanjanja uz poštivanje epidemioloških mjera. „Izgleda da u ovo vrijeme zajednice s manjim brojem vjernika ulijevaju pouzdanje i daju dojam obiteljske atmosfere i povjerenja. S vremenom su nam počeli dolaziti vjernici iz ostalih dijelova grada. Ljudi se javljaju i zaista žele pomoći – pokositi travu, očistiti crkvu, odnijeti potrepštine siromašnima, ali i ostati u tišini i razmatranju nakon mise u klanjanju. U listopadu je bilo osobito lijepo vidjeti vjernike kako predmole krunicu, osobito naši kandidati za svetu pričest i svetu potvrdu. Također smo u listopadu započeli s inicijativom da svake zadnje nedjelje u mjesecu imamo „popodne s Isusom”. Nakon mise u 11 sati izložimo Presveto sve do večernje mise, pa tako kroz to vrijeme mogu vjernici doći i susresti se s Gospodinom. Imamo edukativne družionice gdje progovaramo o aktualnim temama i želimo pomoći ljudima kroz različite oblike podrške osobito vezano uz strahove, depresiju, samoću, siromaštvo i sl.”
Pandemija koronavirusa – milosno vrijeme
Za prve dane zatvaranja zbog pandemije koronavirusa, slavlja mise bez vjernika, vlč. Lastovčić ističe da je to bilo milosno vrijeme. „Za mene je to uistinu bilo milosno vrijeme u smislu da me je potaknulo na dublje shvaćanje euharistije i ljepote zajedništva. Nismo stvoreni za samoću nego za zajedništvo i to je bit euharistije. Zato smo duboko pogođeni kao vjernici kada se to zajedništvo ne može ostvariti. Smatram da je ovo vrijeme ostavilo duboke posljedice ne samo na otuđenost unutar obitelji nego i naših župa jer često nam određena stanja služe kao opravdanje za ne činjenje i za pasivnost”.
Kršćanski život ne poznaje pasivnost, ističe vlč. Lastovčić te dodaje: „Zanimljivo je da iako su obitelji u to vrijeme bile zajedno nije se dogodilo zajedništvo, nego često svjedočimo o suprotnome. I nakon popuštanja mjera imam dojam da se nije dogodilo istinsko zajedništvo ni na svetim misama. Ovdje ne govorim o oprezu nego o iracionalnom strahu koji na žalost ostavlja posljedice ne samo na odraslima nego i na djeci. Možda je ovo vrijeme da se progovori i o tome i da se stavi naglasak na to koliko je Kristova poruka radosne vijesti evanđelja potrebna da odzvanja u našim životima, i da donosimo poruku vjere, nade i ohrabrenja u ovo vrijeme.”
„Bez obzira na sve nikada ne prekidaj svetu misu”
Vlč. Lastovčića u slavljenju euharistije nije prekinuo niti potres 22. ožujka, u kojem je župna crkva jako stradala. „Bila je to prva nedjelja misa bez naroda pa sam odlučio ranije slaviti svetu misu. Kada se dogodio prvi potres čitao sam evanđelje, gdje Isus stavlja kal na oči slijepca, i u tom trenutku jača od straha bila je želja da proslavim sv. Misu do kraja. Tu me vodila misao koju sam davno čuo: Bez obzira na sve nikada ne prekidaj sv. Misu. Vjerujem da prisutnost Kristova može u nama pobijediti naše strahove. Može nas potaknuti na činjenje dobra, na promjenu života.
Obnova crkve nakon potresa dobro napreduje. Ono što je važno je da je statika u redu, a veće i manje pukotine iznutra i izvana sanirane su uz pomoć Ministarstva kulture i Ministarstva regionalnoga razvoja te namjenskih donacija župljana. „Nekako mi je prva želja u to vrijeme bila da omogućimo vjernicima da što prije mogu ući u crkvu. Za vrijeme sanacije bili smo u parku kojeg smo pretvorili u crkvu na otvorenom”.
Unatoč pandemiji život i pomoć ljudima ne smiju stati
Unatoč očekivanjima da će se koronavirus povući s ljetnim mjesecima, te trenutnom stanju u kojem iz dana u dan slušamo o broju zaraženih i preminulih, vlč. Lastovčić ističe da život ne smije stati i da pomoć ljudima ne smije stati. „Potičem mlađe župljane da se uključe u različite akcije caritasa kako bi pomogli potrebitim župljanima. Tu nam pomažu i Prijatelji maloga Isusa iz naše župe ali i iz drugih župa kojima ovom prilikom od srca zahvaljujem. Osobito je važan i onaj susret poslije mise, iako vani na udaljenosti možemo zastati i pružiti utjehu, poticaj, ohrabrenje, pomoć. Postoji način kako da dođemo jedni do drugih i kako da se ohrabrimo”.
A, vlč. Lastovčić uz volontere župnoga caritasa i prijatelje Maloga Isusa koristi svaku mogućnost da pružanje pomoći. „Uz karitativno djelovanje vezano uz župljane, na srcu su nam osobito beskućnici. I ove godine smo prikupljali jakne, lijekove i vitamine za njih, ali su posebno lijepi trenuci kada se susretnemo u gradu, sjednemo negdje na otvoreno, ispred katedrale, naručimo pizzu i sok te tako provedemo vrijeme s njima… ili kada zastanemo i kupimo časopis od njih pa izmijenimo koju riječ ohrabrenja!
Pohod oboljeloj osobi i susret s njezinom obitelji stvara duboku povezanost
Na području župe sv. Ivana Krstitelja nalaze se i dvije bolnice u kojima vlč. Lastovčić posjećujete bolesnike. Unatoč tome što je i sam u rizičnoj skupini, po pitanju zaraze koronavirusom, redovito posjećuje bolesnike. „Susret s oboljelima bio je moj prvi poziv, a u svećeničkom pozivu se samo nadopunila ona Božja milost i blagoslov koja dolazi po svetim sakramentima. Sam sam kao dijete često bio bolestan i proveo sam puno vremena po bolnicama pa imam to iskustvo iz prve ruke. Što se tiče neke neizvjesnosti s jedne strane i sam sam u rizičnoj skupini, ali imam potpuno povjerenje u zdravstvene djelatnike koji profesionalno rade svoj posao i misle na svaku pojedinost kada dođem na odjel, ali i u Božju milost kada donosim sakramente oboljelima”.
Po pitanju pastorala bolesnika ističe: „Svakako bih tu htio staviti naglasak i molbu svojim kolegama svećenicima za taj vid pastoralne brige o svojim župljanima, da ih pohode i okrijepe jer susret s oboljelom osobom i njezinom obitelji stvara duboku povezanost ne samo u tim trenutcima nego i dalje kroz život. Svakako će, na razini biskupija, biti potrebno vidjeti kako ponuditi duhovnu brigu ne samo za oboljele i njihove obitelji nego i za zdravstvene djelatnike koji nose najveći teret ove situacije.”
„Prebolio sam koronavirus”
Vlč. Lastovčić se i sam zarazio koronavirusom. „Nisam se zarazio tijekom posjeta bolnici. Tamo ste najsigurniji jer imate na sebi opremu i medicinski djelatnici skrbe o vašoj sigurnosti na najbolji mogući način. Imao sam blage simptome bolesti, laganu glavobolju jednu večer, gubitak glasa, jedno prije podne temperaturu. Nismo uspjeli saznati od koga sam se zarazio, ali je bitno da sam se na vrijeme povukao tako da nije bilo prijenosa na druge. A osim toga od samoga početka brinemo se da se sve dezinficira i da svi nose maske pa vjerujem da su zato i čitači, i zbor i drugi vjernici bili zaštićeni i da im se ništa nije dogodilo. Zahvaljujem kolegama svećenicima koji su za to vrijeme slavili mise i časnim sestrama i animatorima koji su preuzeli brigu oko pastorala… Bilo mi je prekrasno pratiti s balkona sve te ljude koji dolaze na misu, kao i sve one koji su im pristupali s ljubavlju u kratkim susretima u našem parku”.
Život u neizvjesnosti – prigoda za rast u zajedništvu
Osamljivanje u ovo vrijeme neizvjesnosti može dovesti do raznih negativnih posljedica upozorava vlč. Lastovčić te ističe da je ono ujedno prigoda za rast u zajedništvu. „Pogođen sam s time što vidim sve veći broj ljudi koji na očigled propadaju što se očituje i na fizičkoj, psihičkoj i duhovnoj razini. Propadanje se događa jer se naprasito prekinula socijalizacija i ljudi su se povukli, neki zatvorili u svoje stanove. Sve to slabi prirodni imunitet”.
Vlč. Lastovčić naglašava da je potrebno shvatiti da ne trebamo odustati od svakodnevnih životnih aktivnosti kojima smo se bavili nego ih prilagoditi situaciji. „Svjež zrak, sunce, vožnja biciklom, planinarenje, šetnja, susreti na otvorenom uz sve mjere mogu itekako podignuti kvalitetu života. Nikako ne treba zaboraviti i na zdravu prehranu, hobije koji će nas odvojiti od ekrana i crnih vijesti… Možemo se okušati se u nekim novim aktivnostima u kući, vrtu, prirodi, produbiti i pronaći vrijeme za molitvu i razmatranje, ponovno se naučiti smijati i radovati se svakom trenutku koji nam je darovan…”
Preporučuje da se ostave po strani sve vijesti koje unose nemir i paniku, nepraštanje i nasilje, i da se otvorimo radosnoj vijesti Isusu Kristu koji računa nas koji smo njegovo tijelo, računa da njegova Crkva ostvari svoje poslanje u ovom trenutku. Jer „svi smo od Krista pozvani buditi nadu u drugima. A da bi to mogli trebamo i sami postati ljudi nade, a ne beznađa koje se često širi u našim medijima i međusobnim razgovorima! Ovo vrijeme nudi nam izazov da sve ono što nam je od Boga darovano stavimo na raspolaganje i da mu služimo u obespravljenima, siromašnima, malenima, bolesnima”.