Bio sam u Auschwitzu nekoliko puta. Prije dvije godine sam uz pomoć Države Izrael otišao i u Jeruzalem i bio na edukaciji u Yad Vashemu. Židovi su naša braća. Narod u kojem je rođen naš Spasitelj. Naš Spasitelj je bio Židov. I želio sam se i tako, ne samo teološki kroz fakultetsku izobrazbu i čitanjem ostale literature, upoznati s njihovom patnjom i boli.

No, koliko god puta bili u Auschwitzu, uvijek vam jeza zla protka kosti. Uđe onako snažno, u svaku stanicu vašeg tijela. I koliko god mislili da smo jaki. Padne suza. I ne samo jedna. Pred tolikom strahotom koju su nacisti činili Židovima, ali i Rusima, Romima i drugima.

Marin Miletić u posjetu logor Auschwitz

Kada god vodim svoje skaute u Krakov, uvijek idemo u Auschwitz. Njega pustim za kraj. Prvo upoznamo ljepote predivnog Krakova. Mirnog grada od gotovo 800.000 stanovnika. Grada studenata. Predivne arhitekture. Odišu mnoge veličanstvene građevine snagom identiteta. Naprosto, osjetite da hodate ulicama kojima su hodali kraljevi. Do 16. stoljeća je Krakov bio glavni grad Poljske. To se baš vidi.

Nama Hrvatima je Krakov poseban i po Ivanu Pavlu II. Ovaj veliki Papa, sveti Papa je posebno volio našu domovinu. Posjetio nas je tri puta. Snažno je bilo moliti u „njegovoj katedrali“. Katedrala je grandiozna. Kao i dvorac Wawel. Posjetili smo mi i rudnik soli, židovsku četvrt, svetište Božanskog milosrđa, ma svašta nešto.

U subotu smo u 6.30 ujutro krenuli prema Auschwitzu. Došli smo oko 8 sati na parkiralište. Karte se moraju kupiti unaprijed. Preko registriranog weba. Kupio sam 40 karata, no nas je bilo 38. Pitam ih možemo li dobiti povrat novca. Hladno mi odgovara jedan mladi činovnik da to nije moguće. Sliježem ramenima, jer procjenjujem da ovu bitku ne mogu dobiti. Okupljam svoje gimnazijalce, „razbijaju“ nas u dvije skupine i sa stručnim vodstvom krećemo u razgledavanje od tri sata.

Fotografiramo se ispod natpisa: “Arbeit macht frei”. Ovaj izraz je stajao na ulazima mnogih nacističkih sabirnih logora. Nacisti su njime slali poruku kako žrtvovanje u radu znači duhovnu slobodu. Zanimljivo je to. Kada se čovjek prikloni ocu laži i obmanitelju, kako đavla naziva Biblija, može okrenuti ono najsvetije i pretvoriti isto u najogavnije. Bog je radio. Otac je život stvorio “ex nihilo” iz snage njegove božanske riječi, upravo po tom Logosu koji čini sve što jest – sve je i krenulo. Život.

Marin Miletić u posjetu logoru Auschwitz sa svojim srednjoškolcima

Odmah na početku ulaza u Auschwitz – pozornica. Mala pozornica dvadesetak kvadrata na kojoj su svaki dan zatvorenici svirali drugim zatvorenicima koji su odlazili u teške radove i kada su se vraćali. Kojeg li poniženja i procesa dehumanizacije. Nisu nacisti samo ubijali tamo Židove, Ruse i druge svoje protivnike nego su prvenstveno Židove tamo spuštali iz dimenzije čovjeka na razinu animalnosti. S lijeve strane, nakon dvadesetak metara željezne štange. Više njih. Previše. Zlokobno strše u vis. One s kojih su visili ljudi. Kojima je otet život. Tu su nacisti priređivali predstave javnog vješanja. Redovno. Kao primjer drugima, ako jedan zatvorenik pobjegne – deset ih objese. Pred svima. S time su jasno željeli poručiti svima: ne bježite. Ako i uspijete, ubit ćemo one koji su vam pomogli, ali i one oko vas.

Dvadesetak zgrada u Auschwitzu su imale razne namjene. Uvjeti za život, ako se to tamo može tako nazvati su bili – užasni. I onda – blok 11. U tom bloku su mučili one koji su im se posebno zamjerili. Iz bilo kojeg razloga. Znanog ili neznanog. Tamo je boravio i naš sveti Maksimilijan Kolbe. Teško mučen nije dopustio da mu slome zlotvori duh. Što ti je istinska Kristova sloboda. I u najvećoj tami ti možeš biti slobodan. Zašto? Možda se čudno pitate. Zato jer nas bilo tko može zarobiti. Ali, ako nam je duh, duša naša uronjena u Gospodina onda nam je ona u posebnoj milosti. I tu milost ne može ugušiti ovaj svijet. Bez obzira koliko se trudio.

Ne mogu se ne prisjetiti svećenika Julijana Ramljaka iz Stankovaca koji je bio osuđen na šesnaest godina robije na Golom otoku. Ako me dobro sjećanje služi, nakon nekih devet godina su ga premjestili u Lepoglavu i napisali da je – nepopravljiv. Lomili su ga, mučili, polijevali golog na -17. Njemu ništa. To vam je snaga duha. Imao sam prilike upoznati ovog svećenika dok sam išao pješke u Međugorje iz Rijeke, sreli smo se u Drnišu. I tamo sam saznao da mi poznaje pokojnog djeda, oca. I da je zvao mog biskupa jednom davno, davno za mene da me zaštiti. Ne možete vjerovati. Stvarno, čudni su putovi Gospodnji.

Vratimo se Kolbeu. Vjerujem da ste upoznati s veličinom svetog Maksimilijana i njegovim djelom kojim je uistinu zadužio cijelu Crkvu. Na kraju dao je svoj život kako bi spasio život drugoga. Upoznajte se s ovim svecem, nevjerojatan momak. I snažan naš zagovaratelj s Neba.

Marin Miletić u posjetu logoru Auschwitz

Gazimo snijeg. Đonovi tenisica propadaju nekoliko centimetara u svježi snijeg pod našom težinom. Imamo jako dobru odjeću. I nije nam toplo. Obuću isto tako jako dobru. I nije najbolje. Zatvorenici nisu imali grijanja. Hrana im je bila splačina u doslovnom smislu. A teško ih se fizički i psihički iscrpljivalo.

Čučnem. Rukama razgrćem snijeg. I gledam vlažnu zemlju. Koliko je nedužne krvi nju natopilo? Koliko je krikova bilo upućeno prema Bogu? Koliko je strahova i očaja ispunjavalo nutrine nedužnih bića… Odjednom primjećujem da se tresem. Ne drhtim od hladnoće. Stišćem u džepu krunicu. Nema odgovora pred takvim Zlom. Samo molitva. I duboko pouzdanje da će se jednom sve otkriti. I da će svatko primiti pravednu plaću, kako je Isus obećao biti.

Hodamo tim zgradama i gledamo izložbene predmete. U jednoj zgradi na tone ljudske kose pa na stotine i stotine osobnih predmeta otetih Židovima. Fotografije koje su nacisti napravili. Malena djeca u pokusima razvratnog i poremećenog doktora Mengela. Zamislite, liječnik koji je dobio nadimak „Anđeo smrti“ zbog svojega rada s malenom djecom i ostalima koji nisu preživjeli njegove odvratne pokuse. Opet se i tu sve okrenulo. Onaj koji bi trebao biti zaštitnik, pretvori se u svirepog ubojicu.

Tu sam se slomio. Iako sam si obećao da ću ovaj put biti hrabar. Mislim, mi muškarci, pa i mangupi koji si tako volimo tepati. Mi plačemo kada nas se ne vidi. No, ovdje nisam uspio zatomiti emocije. Gledaš u lica nevine djece. Malene djece. Unakaženog tijela. I tako fotografirani. Gurnem ruku opet u džep i stanem u mislima moliti. Ne daj bijes i mržnju mojem srcu, Gospodine, molim te. Ne daj. Oči se pune. Suze polako klize niz obraz. Odem par koraka naprijed. Tamo, iza nekog debljeg zida obrišem oči, duboko udahnem. „Budi hrabar Marine“, tepam si, vraćajući se do svojih učenika.

Marin Miletić u posjetu logoru Auschwitz

Tri sata prolete mahom. Previše je tu emocija i toga za vidjeti. Taman kada pomislite da ste vidjeli sve najstrašnije, mi smo otišli u nedaleki logor smrti – Auschwitz birkenau. Ovaj pak logor je imao samo jednu funkciju – istrebljivanje. Okružen bodljikavim trostrukim redovima visoke nekoliko metara žice kroz koju prolazi struja. Prijeteće stražarske kučice na velikim stupovima nadvile su se nad cijeli logor. Sve je pak okruženo zidom, živom i centralnom zgradom u kojoj je bilo zapovjedništvo. Kroz nju, baš kao kroz neku paklenu utrobu je prolazila željeznica. Željeznica na kojoj je ovdje stizalo tisuće vagona s nedužnim ljudima koje se ovdje ubijalo.

Moji gimnazijalci su posebno bili u šoku kada ih se odvelo u prostoriju s „toaletima“. Velika baraka s nekih stotinjak zahodskih betonskih školjki. U doslovnom smislu udaljenih svega nekoliko centimetara jednih od drugih. Bez pregrada, bez ičega. Nacisti su tako odlučili intimu čovjeka, golo tijelo izložiti pred svima, svih. I to u činu vršenja nužde. Kojeg li sotonizma!

Kojih li đavlovih sinova i kćeri. Koje li zloće i odvratnosti. Na drugom kraju logora ogromne peći. Veliki betonski blokovi, cigle, minirani. Srušene su ove peći smrti, ali materijalnih dokaza je na stotine.

Posljednjih tridesetak minuta samo hodamo i šutimo. Glas vodičke kao da je odjednom miljama daleko. Uronili smo u neke naše svjetove. Tupo samo gledamo ispred sebe. I ne možemo vjerovati. U koju zvijer. Zvijer. Se može čovjek pretvoriti. Kada ne gleda u onom drugom stvorenje Božje. Sliku Božju.

Ulazimo u autobus.

Duže vrijeme tišina je toliko jaka da ju možete napipati.

Auschwitz. Groza pustoši. Utjelovljenje Zloga. Dao Bog nikada više i nikome nigdje na ovome svijetu takvog zla.