Prije nekoliko godina svećenik je podijelio neke smjernice sa mojom suprugom i sa mnom, koje su bile uzrok mnogih razgovora i razmišljanja u našem domu, prenosi Randy Hain s portala Integrated Catholic Life. Kao odgovor na saznanje da se svakodnevno molimo za budućnost našeg najstarijeg sina i da on bude izliječen od svog autizma, ohrabrio nas je da prvo molimo za prihvaćanje. 

Dopustite mi da objasnim.  Tražeći prvo iscjeljenje, u osnovi smo tražili od Boga da poboljša svoje stvaranje bez da smo prethodno razumjeli pouke i blagoslove koje je Njegov dar pružio našoj obitelji.

Rekao je da nema ništa loše u tome da tražimo od Boga da izliječi našeg sina, ali prvo smo trebali tražiti sposobnost da u potpunosti prihvatimo lijepi dar svog djeteta točno onako kako ga je Bog stvorio.

Uvijek smo na svog najstarijeg sina gledali kao na blagoslov i znamo da ga nikako ne bismo mogli voljeti više nego sada. No, možda smo ljubav pogrešno shvatili kao prihvaćanje jer smo se tijekom godina nastavili moliti da ga Bog preobrazi u našu viziju dobro oblikovanog i savršenog djeteta. Pomalo smo sebično zamolili Boga da ponovi svoje djelo kada bismo trebali prihvatiti Božji plan za njegov život i vjerujući da Otac koji nas voli želi samo ono što je najbolje za njega. „Ako slijedite Božju volju, znate da, usprkos svim strašnim stvarima koje vam se događaju, nikada nećete izgubiti konačno utočište. Znate da je temelj svijeta ljubav, tako da čak i kad vam nijedno ljudsko biće ne može ili vam neće pomoći, možete nastaviti, uzdajući se u Onoga koji vas voli “(emeritus papa Benedikt XVI.).

Foto: Julian Jagtenberg / Pexels

Priznati ovo bilo je i ponižavajuće i osvijetljujuće dok razmišljam o tome kako primijeniti “prihvaćanje” u drugim područjima svog života. Shvatio sam koliko često bez razmišljanja tražim Boga za pomoć u poboljšanju situacija i rješavanju problema.

Umjesto da se molim za prihvaćanje i razlučivanje o tome koje me lekcije Bog želi naučiti ili blagoslove skrivene u tim izazovima, ja sam nastojao preoblikovati probleme u nešto ugodnije za mene umjesto za njega. 

Vidimo li dobro koje može proizaći iz nezaposlenosti? Prihvaćamo li blagoslov “neplanirane” trudnoće? Vidimo li mogućnosti za duhovni rast u našim emocionalnim borbama i financijskim zastojima? Nudi li bolest (naša ili druga) mogućnosti pretvaranja patnje u blagoslov?

„Smatram da su patnje ovog dana ništa naspram slave koja će nam se otkriti“ (Rimljanima 8:18). Vježbanje “prihvaćanja” može zahtijevati radikalnu promjenu našeg razmišljanja, kao i potpuno povjerenje i vjeru u Božji plan za naš život. Moramo biti vjerni, ponizni, strpljivi, poslušni i molitveni ako želimo naučiti lekcije i blagoslove koje nam Bog sprema u našim svakodnevnim kušnjama. Moramo također nastojati proslaviti Njega, a ne sebe kroz način na koji se nosimo s izazovima i uvijek izraziti zahvalnost za dobro i zlo koje nam se nađe na putu. “Uvijek otkrijemo da su oni koji su hodali najbliže Kristu bili oni koji su morali podnijeti najveće kušnje” (Sveta Terezija Avilska). 

Često je teško vidjeti blagoslov i dobro u bilo kojoj vrsti patnje, no iz crkvenog učenja znamo da u patnji postoji otkupiteljska snaga ako se naučimo predati Bogu.

Sad se mogu osvrnuti unatrag i vidjeti ogroman pozitivan utjecaj koji je naš najstariji sin imao na našu obitelj. Njegova dijagnoza autizma prije više od 20 godina i izazovi koje je ovo postavilo započeli su dugi i često teški postupak spuštanja zida oko mog zatvorenog srca. U ljeto 2005. preselili smo se u područje u kojem danas živimo kako bismo bili bliže njegovoj školi i terapeutima. Ovaj je potez započeo lanac događaja koji su na kraju doveli do toga da se naša obitelj pridružila Katoličkoj crkvi kasnije te godine.

Otvaranje mog srca koje je započelo s njegovom dijagnozom omogućilo mi je duboko iskustvo obraćenja u rujnu 2005. godine kada sam se napokon predao Kristu i ostavio po strani ponos i tvrdoglavost koji su tako dugo dominirali mojim životom.

Bez sumnje, naše nadareno dijete i njegova prisutnost u našim životima bili su značajan faktor našeg pristupanja Katoličkoj crkvi i snažne vjere koju naša obitelj danas ima.

Možda je ovo sve vrijeme bio Božji plan za našeg sina. Zahvalan sam samo što to sada mogu vidjeti i prihvatiti ga, ne samo kao jedno od svoje divne djece koju volim, već i kao Božje dijete koje nam je dano u njegovu božansku svrhu. 

Možda u ovom ludom svijetu u kojem živimo svi možemo vježbati prihvaćanje Božje volje i moliti se da izazove u svom životu vidimo kao blagoslov, a ne kao teret.