Teološko-filozofski gledano između pojmova pokojni i umrli možemo postaviti razliku vezanu uz vjerničko poimanje. Tako se u vjeri nadamo uskrsnuću, što je vječni život, dok biti u pokoju, biti pokojni, po sebi predstavlja određeni trajni mir, trajni san. Također i u samom Obredniku “Red sprovoda” govorimo o smrti pokojnika. Zanimljivo je da ne govorimo o pokoju Isusa Krista, ni pokoju svetaca, već koristimo termin umrli Krist, Krist koji je umro za nas, a ne Krist koji je pokojni za nas.

Također ne koristimo termin pokojni za svece i blaženike npr. pokojni bl. Alojzije Stepinac, već govorimo o danu umiranja svetaca jer vjerujemo da su sada vječno živi u zajedništvu s Bogom – dakle više nisu u pokoju, već u Životu. Iz toga možemo zaključiti da pokojni označava mjesto mira, trajnoga mira, odnoseći se na tijelo koje je predano zemlji, pokopano, upokojeno, odnosno na samo materijalno biće pokojnika jer govorimo posebno o duši pokojnika, dakle onoga koji je upokojen, moleći da dušu pokojnika svojom pomoći prime i ponesu pred lice Svevišnjega svi sveci i anđeli Božji.

Prema tome, kao vjernici ne smijemo se nadati vječnom pokoju, već suprotno, vječnoj dinamici, što je po sebi vječni život, moleći Boga da nam po smrti, po našem umiranju, duša bude pridružena svetima i vjernima, dok ono materijalno, biva predano zemlji, dakle ukopano i upokojeno, iako se može odnositi na iščekivanje ponovnog Kristova dolaska u miru – ali tada je pogrešno moliti za pokoj vječni. Možda bi, stoga, trebalo promisliti i o molitvi ”Pokoj vječni daruj im Gospodine” te onda ispravnije moliti “Život vječni daruj im Gospodine” – jer se i izričaj “Počivali u miru” filozofsko-teološki može odnositi samo na ono raspadljivo predano zemlji. 

Sukladno s time, Život vječni daruj nam svima Gospodine!