Ženski benediktinski samostan svete Margarite u Pagu 2018. godine proslavio je 700. obljetnicu utemeljena i isto toliko neprekinutog djelovanja. Riječ je o spomeniku graditeljstva, umjetnosti i vjere koji, poput brojnih u našim starim gradovima, neprestance djeluje više stoljeća. Godine 2018. otvorena je i stalna izložba sakralne umjetnosti i izdana je velika monografija o samostanu, predstavivši tako blago koje su benediktinke stoljećima čuvale i stvarale široj javnosti.

Stalna izložba sakralne umjetnosti / Foto: Facebook

Davne 1318. godine samostan paških koludrica utemeljili su dobrostojeći supružnici bez djece, Juran i Milica Pogančić. Obdarili su ga posjedima, a njihov su primjer slijedili i ostali paški plemići i građani ostavljajući svoju imovinu benediktinkama. Samostan je osnovan u Starom Pagu, nedaleko od kolegijalne crkve svete Marije, a skromni ostaci arhitekture tog prvog samostana govore da se radilo o crkvi manjih dimenzija, s polukružnom apsidom i s jednostavnim pročeljem.

Foto: Facebook

Od samostanskog zdanja ostalo je tek nekoliko zidova. No, povijest samostana na poseban je način povezan s poviješću grada i njegovim sretnim trenutkom kojeg je živio u petnaestom stoljeću. Naime, sredinom stoljeća – ujedno i stotinu i pedeset godina nakon osnutka samostana – grad Pag je prestao postojati na staroj lokaciji, na čunjastom brežuljku nad solanama, te je preseljen nekoliko kilometara sjevernije, uz obalu mora. Tada je postavljena nova urbanistička regulacija, s pravilnim ulicama koje se sijeku pod pravim kutom, s velikom zbornom crkvom i trgom u središtu, te pojasom snažnih zidina. Time Pag ne samo da nije zaostajao za drugim obalnim gradovima, već je njegova nova urbanistička mreža u mnogočemu bila novina na Jadranu.
Za samostan je bio namijenjen teren uz sjeverni kut novog grada, a zemljani nasip bedema dobio je ulogu samostanskog vrta. Po preseljenju, samostan – baš kao i grad – doživljava procvat: gradi se mnogo veća crkva od ranije, i biva posvećena Marijinom Navještenju. Jednostavnim pročeljem s polukružnim portalom, rozetom i biforom, dominira trostruka preslica za zvona.

Foto: Facebook

U unutrašnjosti nove crkve oltar su obdarili redom pučanske obitelj: Spregnić, Paladinić, Mirković, Bilinić, a neka od navedenih su i dalje česta prezimena na Pagu. Na središnjem oltaru, istog titulara kao i crkva, stajala je drvena kompozicija Navještenja iz petnaestog stoljeća, od koje je sačuvan samo lik Djevice Marije.

Foto: Luka Stanzl / PIXSELL

Crkva je građena šezdesetih godina petnaestog stoljeća, a jedan od rijetkih podataka o njezinom podizanju spominje Radmila Ratkovića, učenika glasovitog Jurja Dalmatinca, koji je projektirao i podigao kapelu svetog Nikole, paške obitelji Mišolić čiji su pripadnici ondje bili pokapani. Izvoran jednobrodan prostor rano je dopunjen bočnim kapelama, čime je crkva dobila križni tlocrt. I apsida nove je crkve bila polukružna, no elegantno presvođena s osam rebara u kaloti te s profiliranim trijumfalnim lukom. Nakon završetka crkve, njezina posvećivanja i podizanja najranijih bočnih oltara, naručuje se niz djela sakralne umjetnosti. Ipak, gradnja sklopa za stanovanje koludrica potrajala je duže od podizanja crkve, te su se benediktinke konačno preselile u novi Pag 1485., dakle nakon što je njihova nova crkva već bila sagrađena. Sa sobom su iz starog u novi Pag ponijele krunu zdenca iz sredine četrnaestog stoljeća i postavile je sred novog i prostranijeg samostanskog dvorišta.

Foto: Dino Stanin / PIXSELL

Iako se crkva nije mnogo mijenjala tijekom stoljeća, njezina dekoracija datira iz kasnijeg vremena. Unutrašnjošću crkve dominiraju vješto izvedene štukature, s kaneliranim pilastrima, bujnim kapitelima i grbovima, rad majstora iz obitelji Somazzi. Somazziji su i u paškoj crkvi, na samom početku devetnaestog stoljeća, reinterpretirali renesansnu dekoraciju, odnosno ponovili repertoar ukrasa kapele svetog Nikole, naglasivši na taj način pripadnost arhitekture tom stilskom razdoblju. Tim su svojim postupkom, kako u nedavno objavljenom zborniku o umjetničkoj baštini paškog samostana tumači akademik Radoslav Tomić, navijestili pojavu neostilskih kretanja u devetnaestom stoljeću. Njihove su i dvije velike skulpture uz mramorno svetohranište iz osamnaestog stoljeća na glavnom oltaru koje prikazuju Navještenje.

Brojne umjetnine koje su nekada krasile oltare samostanske crkve, prezentirane su u recentno otvorenoj sakralnoj zbirci. Ondje se čuva niz polikromiranih drvenih skulptura, među kojima treba posebno istaknuti reljef Bogorodice s Djetetom i parom anđela koji primiču krunu njezinom tjemenu. Riječ je o djelu sjevernjačke provenijencije – Bogorodičino visoko čelo, oštro rezanje draperije i, općenitije, fizionomija rezbarenih likova – upućuje na srednjoeuropske drvorezbarske radionice, austrijske ili moguće čak češke. Kako je ovo djelo dospjelo do paškog samostana nije poznato, no stručnjaci ga dovode u vezu s lomardskim utjecajima u kiparstvu petnaestog stoljeća koji su tada bili prisutni u zadarskoj i paškoj produkciji.

Foto: benedictus.hr

Među slikama na dasci treba istaći jednu omanju sliku Bogorodice s Djetetom koja se vezuje uz krug čuvenog padovanskog renesansnog slikara Andreu Mantegnu. Djelo iz sredine petnaestog stoljeća je u cjelini slabo sačuvano, što svakako otežava atribuiranje nekom od poznatih slikarskih ličnosti, no jasno je da se radi o kvalitetnom autoru kojeg treba vezati uz venecijansko-padovanski krug. Moguće je da je sliku na Pag donio Benedikt Mišolić, pripadnik patricijske obitelji čija se kapela svetog Nikole nalazila sred crkve, i koji je sedamdesetih godina studirao na padovanskom sveučilištu. Sliku uz veliko ime talijanske renesanse veže sasvim jedinstvena sposobnost slikara da na malom formatu prikaže detalje u širokom pejzažu iza Bogorodičinih leđa. Na prostranstvima čija se likovna izvedba približava sitnopisu, prikazano je stado ovčica te šuma nad kojom se nadvija grad. Ostvariti takav likovno kompliciran zadatak na maloj površini otkriva vještog slikara te atribucija mladom Mantegni, koju zagovara Emil Hilje, postaje uvjerljiva.

Umjetnina koja potječe iz stare crkve paških koludrica je manji drveni kip svete Margarite, koji se okvirno smješta u drugu polovicu četrnaestog stoljeća. Skulpturu su redovnice za posebnih vjerskih svečanosti oblačile u za tu priliku posebno krojene haljine, a na glavu joj stavljale periku. Kip svetice je izrađen poput lutke, s pomičnim rukama i nerazrađenim donjim dijelom, na temelju čega možemo pretpostaviti da nije bilo zamišljeno da se izlaže bez ukrasa, haljina, ali i nakita. Na poleđini skulpture nalazi se pravokutni pretinac u kojem se nekada – barem tako svjedoči samostanska predaja – čuvao neki koludricama važan dokument pisan na pergameni, no on nažalost nije sačuvan.

Foto: benedictus.hr

U zbirci se čuva i mladenačko djelo našeg modernog slikara Bele Čikoša Sesije. Slika manjeg formata prikazuje scenu lova sa sokolovima, točnije legendu o lovu kneza Hrvata, i njegovih sinova Čeha, Leha i Meha. Nastala tri godine prije početka školovanja na bečkoj akademiji, slika pokazuje zavidan slikarski talent mladog umjetnika koji će se u desetljećima koja su uslijedila promaknuti u vođu secesijskog slikarstva u Hrvatskoj.

Spomenimo još i jednu skulpturu koja se i danas nalazi na oltaru u crkvi. U već više puta istaknutoj kapeli svetog Nikole nalazi se skulptura Bogorodice Sućutne, u baroknom mramornom oltaru, postavljena unutar staklene niše. Sve donedavno, skulptura se smatrala djelom devetnaestog stoljeća, kao i kipovi svete Skolastike i svetog Antuna Padovanskog što stoje na istom oltaru. Međutim, recentni restauratorski radovi – koji su uklonili čak šest preslika – otkrili su da je posrijedi djelo iz neke od venecijanskih radionica sredine šesnaestog stoljeća. Na svjetlo dana je došla i izvorna zlatna boja Bogorodičine halje i Kristove perizome, ali i težina Kristova tijela koju Bogorodica jedva da uspijeva držati s obje ruke. Istraživanjima je također otkriven drveni umetak na Kristovim prsima, lijevo od srca. Istraživači pretpostavljaju da se radi o umetku za relikvije ili čak možda za neki pisani dokument. Neki budući radiološki snimak otkrit će o čemu se točno radi.

Posebno mjesto među predmetima od srebra zauzima relikvijar Svetog trna. Riječ je o bogato dekoriranom spremniku za najčašćeniju pašku relikviju, trn s Gospodinove krune. Prema predaji, relikviju je početkom petnaestog stoljeća s Istoka donio fra Ivan Tutnić, poklonivši ga nedugo zatim paškoj komuni. Tutnić je relikviju iz Svete Zemlje nosio svojoj sestri, u čast njezina zavjetovanja u paški benediktinski samostan. Po dolasku relikvije u grad, vjerojatno se pristupilo izradi gotičkog relikvijara kojeg je zadarski povjesničar umjetnosti Emil Hilje pripisao zlataru Petru Nikolinu, Albancu iz Kotora koje je u prvoj polovici petnaestog stoljeća djelovao u Zadru, a njegova je radionica bila specijalizirana za izradu upravo takvih predmeta.

Foto: Facebook

Na vrhu je relikvijara prikazana sveta Margarita kako, u ruci držeći križ, gazi zmaja, simbol zla. Trn se čuva u valjkastoj staklenoj posudi koja počiva na bogato ukrašenom podnožju, karakterističnom za jadranske kasnogotičke relikvijare. Relikvijar ove vrijedne relikvije bio je zaključavan s tri ključa, a uskoro je dobio i poseban oltar u crkvi, Oltar krune Kristove. Paški kroničar iz osamnaestog stoljeća, Marko Lauro Ruić, u detalje je opisao procesije i pobožnosti prema ovoj vrijednoj relikviji koju naziva „prebogoljubni i Presveti Trn neizrecive krune Gospodina našega Isusa Krista“. Čašćenje paškog Svetoga Trna službeno je odobreno odlukom Svete Stolice iz 1788. godine. Pažani se posebno diče činjenicom da je njihova relikvija jedini Sveti trn uz krunu u pariškoj katedrali Notre Dame koji ima potvrdu Rimske kurije o autentičnosti.

Pobožnost se odvijala neprekidno do nakon Drugog svjetskog rata, tijekom kojeg je relikvija preživjela bombardiranje crkvi prilikom čega je uništen krov crkve i dio samostana. Unatoč prekidu tijekom dvadesetog stoljeća, ona i danas živi, u procesiji početkom svibnja, kako je i odobreno prema odluci „Kongregacije za obrede“. Svečanost počinje molitvom i klanjanjem paških benediktinki pred relikvijarom Svetog Trna na glavnom oltaru. Uz pratnju zvona opatica samostana predaje relikviju, koja se u procesiji nosi do crkve Marijina Uznesenja. Nakon mise koja se ondje slavi, ponovno se kreće u procesiju gradom. Relikvijar s tom važnom relikvijom pohranjen je u sakralnoj zbirci samostana, no uskoro će dobiti i zasebnu prostoriju u kojoj će se ovaj sveti predmet moći i častiti.

Među ostalom umjetničkom baštinom samostana moguće je pronaći djela koja se tumače upravo u svjetlu pobožnosti prema paškom trnu Kristove krune. Štafelajna slika „Kristov sud“ iz prve polovice sedamnaestog stoljeća prikazuje sudski proces Kristu, a ponuđena je i datacija slike u naredno stoljeća. Krist je prikazan kako nijemo stoji, okružen s devetnaest članova najvišeg židovskog sudbenog vijeća uz koje su ispisane njihove govorničke teze na temelju kojih je Isus osuđen. U središtu se kompozicija nalazi kartuša s ispiranom konačnom presudom Kristu. Kako argumentira Sanja Cvetnić, naručitelja slika treba tražiti među svećenicima koji su bili povezani s paškim koludricama. Najbolji je kandidat don Vicko Ptičić koji je sliku vjerojatno poklonio samostanu u drugoj polovici osamnaestog stoljeća kada je u Pagu obnašao dužnost kanonika zbornog kaptola i kapelana benediktinskog samostana, a osam je godina služio kao njihov ispovjednik. Autor djela je neznani slikar koji se poslužio predloškom Francesca Bertellija, padovanskog bakroresca i izdavača, točnije njegovom bakrorezu Iudicium Sanguinarium.

Samostan je kroz svoju stoljetnu povijest bio prepoznatljiv dio života grada Paga. Koludrice su bile najranije paške učiteljice, osnovale su prvu djevojačku školu s nekoliko glavnih predmeta: čitanjem, pisanjem, kršćanskim odgojem i šivanjem čipke. Podučavanje čipkarstva ima svoje početke u šesnaestom stoljeću, a 1896. godine škola postaje državna. Dio samostanske zbirke posvećen je ovom vjekovnom zanatu, koji je u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske zaveden uz sljedeću napomenu: „Paška čipka, nematerijalno kulturno dobro, svojom pojavom i ishodištem vezana je za Benediktinski samostan svete Margarite u Pagu“. Paška se čipka od 2009. godine nalazi i na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine, a uz koludrice se vežu i neki specijaliteti.

Prema recepturama starim i preko tri stotine godina, koludrice izrađuju paški baškotin, koludrašku štriku, rafiole i kolacić, koji se, uz najavu, mogu kupiti u samostanu.
U tijeku je druga faza obnove samostana. Nakon završetka radova, mala prostorija u kojoj se sada peku baškotini preselit će se u veći i primjereniji prostor. Tada će taj paški specijalitet biti i prezentiran u posebnoj sobi u kojoj će posjetitelji moći naučiti recept, kušati ga i tako se okusom vratiti u daleku pašku prošlost.

Foto: Facebook

Obnovom će u Pag pristići i neke druge umjetnine. Zalaganjem koludrica u grad se vraća veliki mramorni reljef lava svetog Marka, simbola Venecijanske Republike koje je stoljećima vladala otokom. Taj reljef iz šesnaestog stoljeća nekada se nalazio nad gradskim vratima, a nakon skidanja je srećom sačuvan i danas je dio fundusa Narodnog muzeja u Zadru. Uskoro će biti izložen u Pagu, i biti predan u trajnu posudbu samostanskoj zbirci paških koludrica.

Paški samostan koludrica nastavlja živjeti, a skori završetak druge faze njegove obnove dodatno će predstaviti umjetnine koje se ondje ponosno čuvaju. Nažalost, ostaci prvotnog samostana u Starom gradu nisu konzervirani i nastavljaju propadati. Godine 2003. pod pritiskom zemlje se urušio ogradni zid tog ranijeg samostana. Valjalo bi i te ostatke konzervirati kako se ne bi izgubio taj važan dio paške duhovnosti i kulture, ali u urbanizma.