Naš najpoznatiji misionar o. Ante Gabrić od djetinjstva je osjećao ljubav prema misijama. Tu ljubav prenijela su mu dvojica isusovca koja su jednom zgodom odsjela u njegovoj rodnoj kući u Metkoviću. Ne dvojeći oko svog životnog poziva, želju za radom u misijama iznio je poglavarima isusovačkog reda 1933. godine dok je bio u novicijatu u Zagrebu. Oni su ga poslali u Italiju, najprije na studij filozofije u Goricu, a zatim na studij teologije u Gallarate, pokraj Milana, prenosi portal Isusovci.hr.

Prije nego što je završio studij i postao svećenik, želja mu se ispunila i on je 16. listopada 1938. godine otputovao brodom iz Genove za Indiju. U Kalkutu, glavni grad pokrajine Bengalije, stigao je 5. studenoga 1938. godine. Misionarsku službu je započeo među hindusima, muslimanima i malobrojnim kršćanima u misijskoj postaji Morapai, gdje se zadržao oko godinu dana.

Foto: Portal Vjera i djela

Nakon toga, djelovao je 16 godina u Boshontiju. Kako je bio vrlo skroman, ubrzo je postao jedan od njih, siromah među siromasima. Često je pisao u domovinu i poticao brojne dobrotvore da mu pomognu: „Isus zove, Božanski beskućnik traži stan u zabitim selima poganske Bengalije.“ Pomagao je svima, a osobito onima koji su bili na rubu društva kao npr. udovicama kojima je podizao domove i sirotišta. Misijsku školu podigao je na stupanj gimnazije. Uveo je poduku za razna zanatska zanimanja. Izgradio je bolnicu, radijsku postaju, popravljao je putove, nasipe, kanale i vrtove te pomagao ljudima da imaju bolju žetvu. Učeći ih za život, ne samo da je svjedočio Kristovu ljubav, nego je on sam postao prava, živa slika Isusa Krista. Pokrenuo je i časopis Tamo gdje palme cvatu.

On je doveo Isusa i Mariju u obitelji i oni žive radosnim životom.

Surađivao je s Majkom Terezijom. Zajedno s njom slao je pisma iz misija u dječji časopis Mali Koncil budeći misionarski duh u mnogim mladim srcima. Sveta Majka Terezija je o Anti Gabriću zapisala: “Što je otac Ante učinio u Bengaliji, morali biste doći tamo i vidjeti. To nije moguće kazati. Jedino je moguće kazati da smo zahvalni njegovoj obitelji što su dali svoga sina i svoga brata Isusu. Što su ga žrtvovali za Boga, da on bude svjetlo, radost, mir, živa Isusova ljubav u Bengaliji, gdje ljudi nikada nisu znali da je moguće ljubiti kao što je on ljubio njih. On je doveo Isusa i Mariju u obitelji i oni žive radosnim životom.”

On sam je zabilježio da je 1977. godine iz njegove župe u samostan otišlo četrdeset djevojaka, a u sjemenište osam dječaka.

Posljednja misijska postaja o. Ante bila je Maria Polli (Marijino Selo), a pokraj tog sela sagradio je Đišu Polli (Isusovo selo). Uz već opisane brojne aktivnosti koje je poduzimao, u ovim selima je osnovao kooperativno društvo, tj. blagajnu solidarnosti. Svaki član misijske zajednice je trebao davati mjesečno po jednu rupiju u blagajnu iz koje je, po potrebi, mogao dobiti pomoć. Ne smijemo smetnuti s uma da mu je od svih aktivnosti bila najvažnija duhovna izgradnja zajednice. On sam je zabilježio da je 1977. godine iz njegove župe “u samostan otišlo četrdeset djevojaka, a u sjemenište osam dječaka.”

Ostalo je zapamćeno kako ga je 1976. godine, na proslavi 1300. godine kršćanstva na našim prostorima u Solinu, narod nosio na rukama