Danas smo započeli s čitanjem Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima, s kojom ćemo se družiti nekoliko narednih nedjelja. Čuli smo u drugome čitanju njezin početak.

Naime, apostol Pavao – Bogom nadahnut – odlučuje napisati pismo, poslanicu zajednici vjernika u gradu Solunu. Sigurno su to bili vjernici različitih društvenih slojeva, različite naobrazbe. Bilo je sigurno i revnijih i onih manje revnih. Jednostavno, bila je to zajednica kao i svaka druga – imala je i svete, ali i grešne članove, svete i grešne trenutke, kako je vidljivo iz daljnjeg teksta ovoga Pavlova pisma.

Međutim, na samom početku svoga pisma Pavao uopće ne želi prekoravati, grditi zbog njihovih grijeha. Prvo što izražava jest ljubav prema njima; odaje im priznanje za ono dobro što su postigli, pohvaljuje ih. Veli, čuli smo: Zahvaljujem uvijek Bogu za vas i bez prestanka vas se sjećam u svojim molitvama. 

Pavao je sretan zbog svojih vjernika, braće i sestara u vjeri. Moli za njih, pokazuje im koliko su mu važni i srcu prirasli, pokazuje im svoju ljubav, na što Solunjani ne mogu ostati ravnodušni.

U tom smislu, zagledajmo se u sebe: 

• Jesmo li spremni tako nekoga pohvaliti? 
• Reći nekomu lijepu riječ? 
• Pokazati mu da se radujemo što postoji? 
• Zahvaljivati Bogu za njega?  
• Koju cijenu za nas ima lijepa riječ i pohvala drugome? 
• Koliko znamo pohvaliti dobro, pa i onda kad ga učini čovjek koji nam možda i nije baš drag, jer nema čovjeka koji nema barem malo dobra u sebi? 

Uopće, što znači nekoga pohvaliti? Odgovor možemo iščitati iz Pavlova postupka: svi mi imamo svoje dobre i, nažalost, loše strane. Ako čovjek pohvali ono što je dobro u drugome, govori istinu, čini tog drugoga radosnim i potiče ga da popravi i ono što nije dobro.  

Ako čovjek pohvali drugoga, onda mu daje do znanja da ga cijeni, da ga voli, da mu je stalo do njega. Ako se k tome još i pomoli za njega Bogu, onda i Bogu daje do znanja da cijeni i voli svoga bližnjega. 

Pa ako mu onda dobronamjerno skrene pozornost na ono što nije kod njega dobro, dotični će to lakše prihvatiti. 

Naime, i mi sami lakše primamo opomenu od onoga koga doživljavamo prijateljem i dobronamjernim čovjekom, a ne podnosimo pokudu od onoga koji nam izgleda kao nedobronamjeran. 

Naučimo od Pavla da nas pohvala dobrog djela drugog čovjeka ništa ne košta, a drugoga čini iskreno radosnim, te spremnim poslušati nas i kad mu budemo govorili/savjetovali da ono loše nastoji promijeniti. Baš kao što su Solunjani poslušali Pavla, koji im je pristupio blago, s ljubavlju.

Dijete koje osjeti da mu roditelj pristupa s ljubavlju, da vidi u njemu ponajprije sve ono dobro što čini, bit će spremno ozbiljno uzeti kritiku svojih roditelja za ono što nije dobro.

Učenici će profesoru, ma koliko on bio strog i zahtjevan, prepoznaju li u njemu onoga koji ih cijeni, dopustiti da ih odgaja i obrazuje.

Pohvala bračnog druga čini osobu uvijek iznova radosnijom i sretnijom. 

Riječ svećenika koji iskreno voli svoje vjernike i zahvaljuje Bogu za njih sigurno će se duboko usjeći u srce vjernika. 

Ljubav, strpljivost, razumijevanje najlakše nalaze put do čovjekova srca, ma kako nam se ono činilo tvrdo. Na ljubav nitko nije ravnodušan! Pavao nas danas tome poučava.

Nošeni snagom Duha Svetoga i mi možemo nasljedovati apostola Pavla. Neka uvijek na pitanje što je najvrednije na ovome svijetu odgovor bude: čovjek. Tko poštuje i obraduje drugog čovjeka – a svaki je čovjek slika Božja – pokazat će da zna poštivati i obradovati samoga Boga. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.