Biti čovjek znači biti socijalno i društveno biće. Katolička Crkva uči da je čovjek „po svojoj najdubljoj naravi društveno biće, jer takvim ga je htio Bog koji ga je stvorio“ (Kompendij 149), da ne živi sam, već da živi u zajedništvu s drugim ljudima kako bismo jedni drugima bili na pomoć. I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on’ (Post 2,18). Najljepši stvoriteljski dar koji je čovjek primio od Boga upravo je taj, da nije sam, da svoje postojanje može graditi u postojanju s nekim, štoviše, u postojanju za nekoga. Stoga je zajednički život prirodno obilježje koje poziva čovjeka da zajedno s Drugim gradi život. Prisutnost Drugoga ne samo da nije važna, nego je spasenjska i odlučujuća. Božja ljubav poziva Drugoga susretati i prihvaćati ga darujući mu se. 

Ljudska društvenost, međutim, „ne ide automatski prema zajedništvu osoba, prema darivanju sebe samoga. Zbog oholosti i sebičnosti, čovjek u sebi samome otkriva klice nedruštvenosti, individualističke zatvorenosti i presizanja nad drugim“ (Kompendij 150). Izvor problema često puta mogu biti i razlike među ljudima, bilo da je riječ o sposobnostima ljudi ili njihovim osobnostima. Zbog razlika koje postoje među ljudima, ponekad je teško razumjeti se. Možda i razgovaramo, ali se nedovoljno čujemo i pogrešno razumijemo. Kako živjeti jedni s drugima, komunicirati i surađivati unatoč razlikama? 

Krepost razumijevanja nas uči poštovanju i prihvaćanju ljudskih razlika.

Među socijalnim krepostima važno mjesto pripada kreposti razumijevanja. Krepost razumijevanja nas uči poštovanju i prihvaćanju ljudskih razlika. Što se više trudimo ispravno razumjeti, to smo više otvoreniji za drugoga. Ne brzamo sa donošenjem zaključaka, već se uživljavamo u situaciju drugoga. Razumjeti drugoga znači uzeti ga onakvim kakav on uistinu jest, a ne kakvim bismo mi željeli da bude. Ispravno razumjeti znači gledati drugoga ne iz svoje perspektive, nego iz njegove, vodeći računa o njegovoj povijesti i karakteru. Razumjeti drugoga znači otvoriti svoj pogled za drugoga i gledati cijelu sliku, tako da drugi osjeća da je primijećen, da ga se poštuje i čuje. Kad se pojave razlike i iz njih proizašle nesuglasice, svađe ili sukobi, krepost razumijevanja pomaže pokazati suosjećanje koje nas spašava od zatvaranja u sebe, i od tvrdoće srca. Razumijevanje pomaže ući u cipele druge osobe i tako pronalazi zajednički jezik. Razumijevanje pomaže oprostiti pogreške drugima, ali i samima sebi. 

Imati krepost razumijevanja znači raditi na sebi, raditi na svom karakteru.

Imati krepost razumijevanja znači raditi na sebi, raditi na svom karakteru. Početak je u tome da, prema riječima katoličkoga svećenika i velikog teologa 20. stoljeća Romana Guardinija, „jedno drugoga pusti na miru u onom što on jest. Da ga ne promatra egoističkim pogledom koji mu iz vlastitog interesa određuje kakav on mora biti, nego pogledom slobode, koji najprije kaže: budi kakav već jesi – a tek onda: a sad bih ja htio znati, kakav si i zašto. S takvim stavom započinje svako razumijevanje. Ono pretpostavlja da se drugom dade njegovo samo-pravo. Da ga ne smatram potrebnim predmetom vlastitog okoliša nego bićem koje ima svoje iskonsko središte, svoj životni red, svoje vlastite želje i prava.“ 

Nije lako postupati na taj način. Spomenuti Guardini je primijetio da su neki ljudi temperamentom  prikladniji za ovu krepost, no time nisu oslobođeni od rada na usavršavanju kreposti, a niti su oni drugi oslobođeni rada da je postignu. Zbog toga je važno često i uvijek pokušavati – drugoga razumjeti i drugome pomoći mene bolje razumjeti. Njegovati krepost razumijevanja prelijepa je zadaća. Uostalom, slijediti Isusov primjer znači slijediti Isusov pogled koji je uvijek bio otvoren za drugoga i prihvaćanje razlika. Kad bismo imali više razumijevanja jedni za druge, ne bi li bilo ljepše živjeti na ovome svijetu?

Silvija Migles

Izv. prof. dr. sc. Silvija Migles profesorica je na Katedri socijalnog nauka Crkve Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (KBF). Diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju KBF-a Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine, a 2011. godine obranila je na istom KBF-u doktorsku disertaciju s naslovom “Teološka misao Marijana Valkovića u razvoju crkvenog i društvenog života u Hrvatskoj”.

Od akad. god. 2008./2009. kontinuirano sudjeluje u izvođenju nastave na svim studijskim smjerovima KBF-a pri Katedri socijalnog nauka Crkve i Katedri moralne teologije. Sudjelovala je u znanstveno-istraživačkim projektima prof. dr. sc. Stjepana Balobana: „Teološko fundiranje solidarnosti u hrvatskom društvu“ (0203007) i „Supsidijarnost u hrvatskom društvu“ (203-1941533-0732). Suradnica je na znanstveno-istraživačkom projektu „Europsko istraživanje vrednota“ (EVS-2017.).

Članica je ekspertne skupine na projektu „Socijalni nauk Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi“ od 2018. godine (Papinsko sveučilište Angelicum, Rim). Uz svoj znanstveno-teološki rad posebnu pozornost posvećuje promociji socijalnog nauka Crkve raznim aktivnostima u medijskom i javnom životu.