Današnjom nedjeljom završava jedan veličanstveni triptih prispodoba u Matejevu Evanđelju. Nakon prispodobe koja govori o dva sina (Mt 21,28-32) i vinogradarima ubojicama (Mt 21,33-46), ove nedjelje triptih biva zaokružen prispodobom o kraljevskoj svadbi (Mt 22,1-14). Ove tri prispodobe u Matejevu Evanđelju imaju za cilj sljedeće: prikazati Isusov autoritet i poslanje kroz razgovore s religioznim autoritetima onoga vremena, jer sve su tri prispodobe usmjerene upravo glavarima svećeničkim i pismoznancima. Dakle, fundamentalni argument ovih prispodoba jest vjera u Isusa Krista kao eshatološkog Božjeg poslanika, odnosno Onoga koji čini mogućom jednom zasvagda relaciju s Bogom Ocem, zajedništvo s Ocem u slici svadbenog slavlja. Ipak, nije u pitanju samo identitet i misija Isusa Krista, nego, štoviše, i identitet i misija zajednice vjernika kao zajednice koja je pozvana stupiti u izravni odnos s Božjim poslanikom Isusom Kristom, jer će joj tek taj odnos donijeti jamstvo neprolaznosti ili trajnog života u Bogu. No, ne samo to, nego i puninu života u radosti, već ovdje i sada, kroz odgovorno prihvaćanje Božjeg poziva na dubinu odnosa s Njim.

Današnje je evanđelje, dakle, govor o identitetu Isusa kao jedinoga istinitog Božjeg poslanika, a shodno tome i o identitetu svakog čovjeka koji, kako to Gilbert Keith Chesterton u svome djelu Vječni čovjek zgodno prikazuje, može postati istinski čovjek tek u kontaktu s Onim koji je vječni čovjek – Isusom Kristom. No, pogledajmo pobliže na koji način naš evanđelist prikazuje ulazak u taj presudan odnos s Kristom. Da, u pitanju je, ni više ni manje, nego odnos. 

Kako bi prikazao ulazak u izravni odnos s Kristom, Božjim Sinom, evanđelist koristi sliku svadbene gozbe. No, zapazimo odmah da nisu uzvanici ti koji stupaju na izravan način u ženidbeni vez, nego je njihovo stupanje u taj odnos prikazano kroz njihovu pozvanost na udioništvo u radosti gozbe. Evanđelist, dakle, priziva u pamet tako poznatu starozavjetnu sliku koju su mnogi proroci rabili kako bi prikazali izravnu i neraskidivu vezu između Boga i njegova ljubljenog naroda (usp. Hoš 2). Slika je to zaručništva, odnosno ljubavne veze između Boga i Izraela. No, nije to banalna slika, kako bi to čovjek današnjice mogao pomisliti jer mnogi stupaju u brak ni ne znajući što on istinski znači. Metafora je to za obvezu, neraskidivu uzajamnost između partnera. Stoga će se današnje evanđelje činiti mnogima doista neshvatljivo jer istinskog vezivanja kao da više nema. Kao da je sve polako svedeno na korisnost vezivanja, a bez dubine odnosa. 

Gozba je spremna i uzvanici su pozvani (Mt 22,4). I to evanđelist na vrlo jasan način daje do znanja svojim slušateljima. Želi da sami postanu svjesni te pozvanosti. U grčkome se tekstu taj zov još više osjeti jer se evanđelist od samoga početka igra glagolom ‘zvati’. Rabi ga prvotno u participu perfekta, koji u sebi krije snagu poziva koji se dogodio puno prije samoga čina. Dakle, uzvanici su davno pozvani (Mt 22,3). Jer Božje koračanje s čovjekom davno je započelo. No taj je poziv u njima izblijedio. Njih više zanima ono na što ih poziva njihovo tijelo, njihova gorljiva strast za imanjima i prodajom (Mt 22,5). Tu nema mjesta za dubinu odnosa. Mjesto je zauzela gramziva težnja za posjedom, a takvu čovjeku nije do zajedništva osoba, jer ih on ne može ni shvatiti zbog zamagljena pogleda na stvarnost. Stoga će on poziv koji dolazi van njega samoga shvatiti kao nešto apsurdno i nebitno. Međutim, kralj se s time ne zadovoljava jer u pitanju nije tek puka svadba, već Božja svadba. Da je tome tako, dovoljno nam je prelistati ovo Evanđelje i sami se u to uvjeriti, jer je već u devetom poglavlju naglašen identičan motiv (usp. Mt 9). 

Iz navedenog razloga kralj se ne zaustavlja te nam evanđelist dočarava svu silinu važnosti i hitnosti njegova poziva na svadbu. On izlazi iz sama sebe ne bi li svojim izlaskom sve koje pronađe doveo na svadbu. Jer svadba je to o kojoj će ovisiti životnost ljudskoga roda. No, kao inače – za svadbu treba odvojiti vrijeme. Dopustiti da moje vrijeme postane nečije vrijeme. Sebe dati drugome i njegovu vremenu. No, ljudima evanđelja to ne biva jasnim te smo svjedoci izuzetne grubosti kraljevih postupaka. I možemo se opravdano pitati: Čemu sve to? 

Razlog možemo pronaći u Starome zavjetu, odnosno u deuteronomističkom načinu izražavanja, koji je uvijek jasan i odriješit jer je u pitanju Božji projekt za čovjeka (usp. Pnz 8,7-20; 24,16). No, odgovor možemo pronaći i u sebi samima i u poznavanju ljudske osobnosti. Čovjekom su uvijek vladali porivi koji su ga udaljavali od istinske punine i radosti njegova bića. Koji je tome razlog? Dati jasan odgovor na ovo pitanje značilo bi poništiti svu dubinu toga pitanja, a isto tako i snagu današnjeg evanđelja. Ono svoju snagu ima upravo u prikazu čovjeka kao osobe koja svoje ispunjenje može pronaći tek u Bogočovjeku, Isusu Kristu. Jer ljudski je život obilježen onim o čemu progovara današnje evanđelje – pozivom na intimu i zajedništvo s Ocem. Ukoliko taj poziv na intimnost u apsolutnom smislu s Bogom biva dokinut, u čovjeku se neminovno rađa praznina. O toj nam praznini progovaraju mnogi pisci.

Ovdje bih spomenuo jednoga vrlo značajnog autora 20. stoljeća – francuskog pisca Michela Houellebecqa te njegovo djelo Elementarne čestice. Djelo je to koje na vrlo snažan, a istodobno grub način prikazuje što je čovjek ukoliko biva vođen sobom te krivo shvaćenom slobodom. Roman je to koji opisuje seksualnu revoluciju 60-ih godina u Europi. Obiluje opisima duboko ranjenih i praznih ljudi koji svoje ispunjenje traže u obilnom upražnjavanju seksualnosti, abnormalno strahujući od susreta i istinske dubine odnosa. Prvo poglavlje romana nosi naslov „Izgubljeno kraljevstvo“. Ono na surov način opisuje čovjeka koji se odmiče od zaručništva, i to onoga istinskoga – s Bogom, a pod krinkom sjaja i ugode svojih izbora.

Veli Houellebecq: 

„Danas živimo u sasvim drugačijem dobu, 

A isprepletene okolnosti obgrljuju nam tijela. 

Uranjaju nam tijela 

U plimu radosti. 

Ono što su negdašnji ljudi katkad naslutili u svojoj glazbi, 

Mi to svakodnevno ostvarujemo u praksi.

…Danas kada je svjetlost oko naših tijela postala opipljivom, 

Danas kada smo stigli do odredišta 

I kada smo iza sebe ostavili svijet razdvojenosti, 

Mentalni svijet razdvojenosti, 

Uronivši u nepomičnu i plodnu radost 

Novog zakona, 

Danas po prvi put, 

Možemo se prisjetiti kraja starog doba.“

S Houellebecqom, a slijedeći logiku današnjeg evanđelja, postavimo sami sebi pitanje: Živimo li mi danas istinsku radost, ili smo je izgubili jer smo svojim životom promašili onaj istinski Božji poziv na radost, koju ipak ne možemo dati sami sebi, nego ju nam daruje nešto što nas radikalno nadilazi – Bog? To je radost na koju smo odavna pozvani. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.