Mario Žuvela vjeroučitelj je koji mnoge ljude nadahnjuje svojim stvaralaštvom. Pisanje duhovnih tekstova, pjesama i knjiga te uređivanje nekoliko vjerskih portala služi mu kao zahvala i svjedočanstvo o Gospodinu koji ga nadahnjuje kroz obitelj i svakodnevicu. Jedno od poticajnih razmišljanja iz njegova pera donosimo vam u cijelosti.

Volim zagrljaje u tišini. Tišinu prije njih. I tišinu poslije njih. Zagrljaje u kojima odjednom shvatiš da je vrijeme stalo. Volim zagrljaje kad ne moraš objašnjavati zašto grliš. Niti forsirati neke riječi koje opet ne mogu puno kazati. Niti kako ti je. Niti što točno osjećaš. Volim zagrljaje koji unište u tebi ono malo tuge. Strahova. Anksioznosti. I vrate onu snagu za koju si mislio da je nemaš. I nakon stotinu poraza opet živiš ispočetka.

Volim zagrljaje koji dođu nakon teškog dana. Teškog perioda. Ali nekada baš tada nema nikoga tko bi ti ih dao. No nemoj brinuti. Kad nemaš koga zagrliti, zagrli sebe. Neće se odmah dogoditi neka čudesna promjena, ali bolje ćeš se osjećati. Zagrljaji su periodi kada se okreće jedna nova stranica. Trenutak da podržiš ono ranjeno dijete u sebi. I dadeš mu još jednu šansu. Zagrljaji su znak da je došlo vrijeme za promjenu.