O teškoćama i razlozima koje imamo kada nekoga u nečemu trebamo odbiti govorio je teolog i psiholog p. Mijo Nikić. „Nije lako reći ne, a nije lako reći ni da. Najteže je prepoznati kada treba reći da ili ne. Puno ovisi o predmetu o kojemu se radi, ali i zrelosti osobe koja donosi odluku. Ako osoba donosi odluku na temelju vrijednosti, želi nešto dobro i sebi i drugima, želi odgovoriti na svoje temeljno poslanje da ostane vjerna svome svjetonazoru, naravno da će u svome odgovoru imati na pameti sve ove činjenice. Ako osoba dobro poznaje sebe, zna koliko može dati od onoga što obeća, ima jednu intelektualnu sposobnost da uvidi domet svojih odluka kad kaže ne, i ako to zna racionalno obrazložiti na temelju vrednota, a ne na temelju hirova ili sebičnih interesa, onda će imati hrabrosti reći ne i tome ostati dosljedna. Međutim, treba priznati činjenicu da je vrlo malo integralno zrelih osoba (emocionalna, moralna, duhovna razina), tako da se u međuljudskim odnosima događa to da govorimo i obećavamo stvari koje ne učinimo, nemamo hrabrosti reći ne tamo gdje bi to trebalo za dobrobit jedne i druge strane. Naglasak bih stavio na osobnu zrelost, izgradnju i dobro poznavanje sebe”, istaknuo je prof. Nikić.

Prof. Mijo Nikić

Majka petero djece Ivana Foretić rekla je kako još uvijek uči „štimati” granice, kako se još uvijek preispituje, te da postavljanje granica kod djece je puno odgovornije jer su ona „dar od Boga i ako smo toga svjesni to je dodatna odgovornost”. Istaknula je da djeca vole granice. „Vole zadane okvire i u skladu sa svojom dobi mogu razumjeti roditeljski ne. Granice koje im postavljamo suprug i ja u skladu s našom vjerom. Pokazale su se kao siguran okvir unutar kojeg oni znaju da su zaštićeni, ali i koji ponekad preispituju. Mi moramo argumentima i svojim životom dokazivati čemu granice služe. Naša svakodnevica sastoji se u neprestanom balansu između granica i slobode, između topline i discipline”, svjedoči Foretić.

Istaknula je kako je povjerenje jako važno u odgoju djece. „To je prva stvar koju sam spoznala u odgoju djece. Kada razvijemo odnos s djetetom, i kad se to isplati i vraća, to je broj 1 u cijelom odgojnom procesu. Dakle, to je bitno u postavljanju granica, da dijete shvati da smo dobronamjerni, da nismo autoritet koji iz hira želi da dijete nešto učini, nego zbog djetetovog dobra. Kad dopustim da nešto samo shvati u slobodi, da granice postoje s razlogom, onda i dijete drugačije shvaća i u povjerenju može razumjeti zašto su granice postavljene”, rekla je Foretić.

Pomanjkanje strpljenja s djecom jedan je od razloga sve težeg postavljanja granica djeci

Fra Ivan je govorio o slobodi, a ona je uvijek usmjerena na dobro. „Sloboda nije isto što i slobodna volja, što se često poistovjećuje. Kao svećenik, smatram da je važno biti nenavezan da me netko voli i nenavezan da sam djeci ‘cool’ u svemu. Prije svega važno mi je dobro djece, a onda moraš moći reći ne. U tome se sastoji zrelost odgoja i zrelost odgojitelj”, kazao je fra Ivan.

Fra Ivan Marija Lotar

„Mladi i djeca imaju potrebu za granicama da se oni mogu dobro psihološki i duhovno razvijati. Znanstvena istraživanja pokazuju da djeca koja su odgajana na način da im nije jasno rečeno što je dobro, što se smije, a što ne, da rade što hoće, u većini slučajeva postaju depresivne osobe. Ako dijete od malena nauči da sve što poželi mora i imati, ono stvara svoju životnu filozofiju da tako kasnije i kroz život mora biti. Tada će dolaziti nužno u konflikt sa stvarnošću i pasti u depresiju”, rekao je prof. Nikić te istaknuo da ako se s ljubavlju kaže ne, a dijete percipira i neverbalnu komunikaciju, ono će se pomiriti s tim i formirati jednu zdravu životnu filozofiju.

U emisiji je istaknuto da je pomanjkanje strpljenja s djecom jedan od razloga sve težeg postavljanja granica djeci. „Djeca su zahtjevna i ne odustaju, a roditelji onda popuštaju. Strpljenje je bitna oznaka ljubavi. Sv. Pavao kad govori o ljubavi kaže da je ljubav strpljiva. Bog je beskrajno s nama strpljiv. Roditelji bi trebali puno više biti strpljivi s djecom, više s njima razgovarati. Bitno im je sve argumentirati u postavljanju granica. Valja im i slikovito objašnjavati. Dijete mora znati zašto nešto nije dobio. Što više strpljenja i argumentacije na razini koju dijete može shvatiti!”, naglasio je prof. Mijić.

Ako se nešto zabrani s ljubavlju, neće biti efekta potiskivanja srdžbe i negativnih emocija

Da je iznimno važno biti ondje gdje su ljudi, dakle i na društvenim mrežama smatra fra Ivan. „Virtualni svijet nije nestvaran, on je itekako stvaran. Mladima se tamo događaju prijateljstva, ljubavi, sve ono što je nama bilo povezano uz kvart, klub i sl. Ali, važno je pozivati ih i u interakciju uživo, licem u lice. Odrasli sami sebi trebaju postaviti granice, a roditelji svojoj djeci. Jako je važno da roditelji budu na društvenim mrežama, da nađu zajednički jezik sa svojom djecom”, poručio je fra Ivan.

Ivana Foretić

„Djeca po našem primjeru vide da nismo opterećeni ekranima. Zasad uspješno s igrama i izlascima ‘ometamo’ želju djece da sve više budu uz ekran. Naša djeca preko tjedna ne gledaju TV, samo subotom, i to crtane filmove. Dakako ne sve, pazimo na sadržaj. Vidim da su neke stvari zanimljive, poput TikToka, na kojem sam otvorila račun i pratim što se tamo događa. Malo moje popuštanje i njihova neopreznost mogu dovesti do ovisnosti. Djeci nikad dosta. Njima je to toliko podražajno da im je poslije teško biti mirni i sjediti”, kazala je majka petero djece.

Da je dobro da ima i ovakvih primjera koji se ističu u medijima, a koji nisu česti, smatra prof. Nikić. „Metoda je dobra, ali naglasio bih još svakako da ako su neke zabrane u pitanju, da se djetetu pokuša objasniti zašto nečemu nema pristup. Da ne bi bilo nutarnje pobune. U naravi stvari kada nešto ne smijemo ili moramo, a ne želimo, javlja se protest. A ako ne razumijemo, a ne smijemo to izraziti, to potiskujmo. Dijete u prvoj godini života nauči obrambeni mehanizam potiskivanja svega onoga što je teško i bolno. To se može i zaboraviti, ali kada se stvori puno toga kroz život, nastaje jedan vulkan agresivnosti. Obrambenim mehanizmima se to jedno vrijeme drži pod kontrolom, ali u stresnim trenucima taj vulkan eksplodira pa imamo situacije koje se i danas događa u društvu, pljačka, ubojstvo i sl. Važno je ne dati toj agresivnosti da se skriva u osobi na psihičkoj, pa da prelazi na tjelesnu razinu i da agresivnost divlja preko psihosomatskih bolesti. Ako se nešto zabrani s ljubavlju, neće biti efekta potiskivanja srdžbe i negativnih emocija. To će se prirodno asimilirati i neće biti dramatičnih posljedica. Odgovorna ljubav je ona koja odgaja za konačni cilj za koji smo stvoreni: da upoznamo Boga, izgradimo tri temeljne kreposti, da nam bude dobro već na ovome svijetu te da imamo život vječni. Osobu odgajamo za vječni život, ne samo za prolazni”, naglasio je prof. Nikić.

Ako netko stalno mora šefu kimati glavu, a uvjeren je da to nije dobro, to će ostaviti teže posljedice na njegovo psihofizičko zdravlje

O granicama u ili na poslu prof. Nikić kaže da sve što činimo, radimo trebamo raditi svim srcem s ljubavlju i razumno. „No, treba paziti da se ne pretjera. Poznat je ‘Burnout sindrom’. Treba se čuvati da ne pretjeramo i ne ‘izgorimo’. Treba raditi zdušno, srcem, ali ne isključiti razum koji će odrediti granice.”

Argumenti HKR-a

Kako šefu reći „ne”? – teško je pitanje, a ni odgovor nije jednostavan. „Ako je osoba izgrađena i zrela (šef), ona će to razumjeti iako joj nije drago čuti ne, no kad dođe k sebi, shvatiti će da drugi ima pravo reći ne. No, ako imamo posla s afektivno nezrelom osobom koja reagira na temelju svojih emocija, da je povrijeđena, da je se ne cijeni, s takvom osobom je vrlo teško. Jednostavno treba preuzeti rizik. Ili mu odobriti, a skupljati u sebi potisnutu agresivnost… Možda je i to nekad pametnije pa kasnije razgovarati kad se ukaže prilika. Tad neće biti patološki opterećenje za organizam. Ako netko stalno mora šefu kimati glavu, a uvjeren je da to nije dobro, to će ostaviti teže posljedice na njegovo psihofizičko zdravlje. Treba ostati vjeran sebi, donositi odluke na temelju istinske vrijednosti, ako treba i izgubiti posao. Važno je sačuvati zdravlje i ostati vjeran sebi. Stvari treba raščišćavati!”, istaknuo je prof. Nikić.

Odobravanje i popuštanje pred nasilnicima znači njihovo učvršćivanje u njihovom nezdravom stavu. Nije to lako uvijek prepoznati, no tko je otvoren Duhu Božjem i moli se, Duh Sveti će ga prosvijetliti

Trebamo li poteškoće u postavljanju granica smatrati križom ili žrtvom? „Križ i žrtva, ako imaju smisao, ako se zna to obrazložiti višim motivima, pomažu u rastu. Ako nešto moram prihvatiti iz straha ili drugih motiva, to će ga opterećivati”, kazao je psiholog Nikić.

Emisija je zaključena psihološko-teološkim promišljanjem p. Mije Nikića o nepravdi koju trpimo. „Kad doživimo nepravdu, treba suočiti nasilnika s činjenicama i argumentima da dokaže što krivo radim. Ako sam ispravan, ne smije to činit. Treba imati hrabrosti i to reći. To je znak ljubavi. Odobravanje i popuštanje pred nasilnicima znači njihovo učvršćivanje u njihovom nezdravom stavu. Nije to lako uvijek prepoznati, no tko je otvoren Duhu Božjem i moli se, Duh Sveti će ga prosvijetliti. Kao vjernici imamo razloga za nadu jer sudbina ovoga svijeta nije u ljudskim nego u Božjim rukama. A Bog uvijek ima pravi odgovor: Ne brinite se tjeskobno! Ne budite malovjerni, nego puni pouzdanja da će Bog okrenuti na dobro onima koji ga ljube.”