Svakom bi trebalo biti jasno da se mjesta povezana s Vazmenim trodnevljem nisu mogla sačuvati onakvima kakva su bila prije 2.000 godina budući da je povijest svetih mjesta protkana neprestanim osvajanjima, ratovima, rušenjima i građenjem, tako da nisu sačuvane originalne građevine koje su bile u Isusovo vrijeme. Međutim, lokacije gdje se sve to zbilo ostale su i one svjedoče o tajni smrti i uskrsnuća, donosi Nedjelja.ba.

Što se to danas može vidjeti na mjestima Vazmenog trodnevlja?

Dvorana posljednje večere

Dvorana posljednje večere nalazi se u Jeruzalemu i naziva se još i Cenaculum – od latinske riječi koja znači „prostorija za objedovanje“. Također, postoji i naziv „gornja soba“, prema Djelima apostolskim (1,13).

Riječ je o mjestu koje je smješteno na brdu Sionu u Jeruzalemu i koje se od 1541. nalazi izvan gradskih zidina starog Jeruzalema. Neki tvrde da je Dvorana posljednje večere pripadala roditeljima sv. Marka evanđelista. Inače, evanđelisti ne donose točno mjesto ove dvorane, tj. u svojim izvještajima ne opisuju njezinu lokaciju.

Današnja prostorija Dvorane posljednje večere i ne izgleda kao klasična dvorana, prije svega zbog toga što je pretvorena u molitveni prostor, ali i pregrađivana i nadograđivana kroz povijest, te ne sadržava originalni oblik. Iako njezin današnji prostor nije originalni, u kojem je Isus zadnji put večerao sa svojim učenicima, on se i danas nalazi na katu („gornjoj sobi“), premda sam pristup nije najprikladniji. Unutar prostorije su dva stupa, kao i troje stepenice. Dvoje vode prema dvjema gornjim prostorijama, a jedne u donju prostoriju.

Dvorana posljednje večere

Unatoč neautentičnosti prostora valja istaknuti da se on nalazi skoro sigurno na istom mjestu gdje je Isus večerao posljednju večeru sa svojim učenicima budući da prva Crkva nije dopustila da ovo sveto mjesto padne u zaborav. A razlog drugačijeg izgleda dvorane su povijesne neprilike.

Povijest Dvorane posljednje večere kao mjesto štovanja potječe još od apostolskih vremena. Čini se da je nakon razorenja Jeruzalema 70. godine i originalna dvorana bila uništena, te da je kasnije obnovljena kao crkva – mjesto okupljanja prvih kršćana u Jeruzalemu. U četvrtom i petom stoljeću na njezinu mjestu podignuta je bazilika koju su 614. godine Perzijanci potpuno razorili, ali ju je jeruzalemski patrijarh Modest nekoliko godina nakon toga obnovio. Međutim, muslimanski kalif El-Hakim je i tu crkvu potpuno uništio 1009. godine, a obnovili su je križari u 12. stoljeću te se kao takva i danas može vidjeti. Dakle, građevina Dvorane posljednje večere je iz križarskog razdoblja i sve do 1551. služila je kao crkva. Međutim, te godine muslimanske vlasti su ju pretvorile u džamiju, te postavili mihrab s natpisom da je javna molitva zabranjena na tom mjestu, a kršćanima je pristup bio zabranjen sve do kraja 19. stoljeća. Prostorija Dvorane posljednje večere je veličine 15,30 × 9,40 metara i danas je vlasništvo države Izrael, ali se vode intenzivni pregovori da se vrati originalnim vlasnicima, to jest Katoličkoj Crkvi.

Maslinski vrt

Nakon posljednje večere Isus je s učenicima otišao do Getsemanskog vrta, koji je od dvorane udaljen nekih tisuću metara, budući da se sa sionske uzvisine treba spuštati u dolinu Cedron, a onda se ponovno uspinjati na Maslinsku goru u čijem podnožju je smješten vrt. Getsemani je dakle mjesto s maslinama gdje je Isus došao nakon posljednje večere. Vrt s maslinama je vjerojatno pripadao nekomu od Isusovih poznanika ili čak učenika jer je Isus ondje često bio s učenicima. U nekoj od špilja morao je biti tijesak za ulje po čemu je taj vrt i dobio ime jer getsemani znači preša za ulje.

Na tom svetom mjestu koje se sjeća Isusova uhićenja i smrtne agonije Crkva je od najranijih vremena sagradila crkvu u sjećanje na taj prevažan događaj povijesti spasenja gdje se Isus znojio krvavim znojem, poslije čega su rimski vojnici i svjetina došli i uhitili ga, nakon što ga je prethodno Juda izdao poljupcem. Prva crkva je iz 4. stoljeća koju su, kao i onu na mjestu Dvorane posljednje večere, razorili Perzijanci 614. godine. Križari su i nju obnovili te je ostala do 14. stoljeća kada zbog povijesnih okolnosti postaje ruševna. Današnja prelijepa građevina koja se naziva i Bazilikom svih naroda – budući da su njezinu gradnju pomogle skoro sve katoličke nacije – sagrađena je 1924. Ona u svojoj unutrašnjosti čuva kamen na kojem se Isus znojio krvavim znojem, a koji se nalazi ispred samog oltara. Cijela bazilika je oslikana i uređena tako da podsjeća na Isusovu patnju, agoniju i krvavo znojenje. Unutrašnjost crkve se sastoji od šest stupova koji podržavaju 12 jednakih svodova. Prozori su od plavog i ljubičastog alabastra i upućuju na tjeskobu, šutnju i meditaciju. Dekorirani su tako da je križ načinjen od krugova – koji predstavljaju Isusov krvavi znoj. Svi detalji govore o žalosti, trpljenju i plaču. Svod crkve je namjerno smanjen da bi se i na taj način izrazile bol i patnja.

Pored bazilike nalazi se i maslinski vrt sa stoljetnim maslinama koje su, prema pojedinim botaničarima, stare i do 3 000 godina, te su u tom slučaju živi, ali nijemi, svjedoci Isusove tjeskobne muke. Upravo zbog toga Crkva se i za ovaj maslinik posebno brine. Nakon što su križari napustili Svetu zemlju, vrt je postao tzv. vakuf za potporu muslimanske teološke škole, i kao vakuf je služio sve do 1681. kada je zahvaljujući Hrvatima iz Bosne, tj. trojici braće Branković otkupljen i predan franjevcima na brigu. Sjećanje na ovaj čin potvrđuje i kamena ploča koja je postavljena 2014. u Getsemanskom vrtu, isklesana na latinskom, hrvatskom i engleskom jeziku.

Mjesto Petrova zatajenja – Kajfina palača

Nakon smrtne agonije i Judine izdaje koja se dogodila u predjelima Maslinskog vrta, Isusa su vezana odveli u dvor velikog svećenika Kajfe da mu tamo sude. Mjesto dvora velikog svećenika bilo je na padinama Sionske gore, nedaleko od Dvorane posljednje večere, što znači da se Isus vraćao skoro istim putem kojim je i došao do Maslinskog vrta nakon posljednje večere.

Iako se sa stopostotnom sigurnošću ne može danas reći gdje se nalazio Kajfin dvor (postoje dva moguća mjesta koja su veoma blizu, nekih dvjestotinjak metara udaljenosti), danas skoro svi hodočasnici posjećuju takozvanu crkvu Petrova zatajenja – jer je u dvorištu palače velikog svećenika Petar zatajio Isusa. Crkva se, osim zatajenja, prisjeća i Petrova plača i žalosti zbog toga čina.

Prva crkva na tom mjestu sagrađena je oko 450. godine, a razorili su je Perzijanci, ali je obnovljena 628. Godine 1009. ponovno su je razorili vojnici El-Hakima, egipatskoga kalifa, a križari su je opet podignuli. No, ni ta bogomolja nije dugo trajala budući da je porušena 1219.

Današnja crkva izgrađena je 1931. i sjeća se događaja iz Isusova života koji su se zbili na tom mjestu, a to je: omalovažavanje Isusa u režiji svjetine u dvoru velikog svećenika Kajfe, Isusovo saslušanje pred Velikim svećenikom i Vijećem, Petrovo zatajenje te Isusov boravak „u zatvoru“ čekajući jutro da ga na „veliki petak“ ujutro odvedu Pilatu na suđenje.

Arheološka iskapanja koja su vršena na toj lokaciji ukazuju na to da bi zbilja mogla biti riječ upravo o mjestu gdje je Isus boravio na “veliki četvrtak“. Pored same palače otkrivene su i takozvane „svete stube“, tj. put koji je povezivao gornji dio grada Jeruzalema (Sionsku uzvisinu) s donjim dijelom grada gdje su bila dva glavna crpilišta vode (Gihon i Siloam). Isus se zasigurno spuštao tim stubama noć prije svoje smrti, kada je napustio ”gornju sobu” nakon posljednje večere. A isto tako se uspinjao tim stubama kad su ga vojnici i svjetina vodili iz Getsemanija u Kajfin dvor.

Uz ova mjesta u Jeruzalemu se nalaze i mogu vidjeti i mjesta koja su povezana s Isusovim „putem križa“, kao i njegova groba i uskrsnuća, ali o tome neki drugi put.

Sva navedena mjesta i danas su živi svjedoci Isusove muke, te i danas nadahnjuju one koji imaju milost hoditi mjestima kojima je Isus hodio te razmišljati i vjernički se hraniti izvještajima o ljudskom spasenju.