Jednoga sam jutra bio tridesetak metara udaljen od tramvaja koji je već neko vrijeme na stajalištu imao otvorena vrata. Brzo sam potrčao ravno prema njemu, trudeći se uskočiti u tramvaj, ali pazeći i da ne udarim u moguće zatvorena vrata.

Djevojka koja je stajala uz vrata je, vidjevši me da trčim, diskretno nastojala nogom zaustaviti njihovo zatvaranje.

Bio sam brži od zatvaranja i uskočio sam u tramvaj, ali bilo je baš lijepo znati da netko vodi računa i o nepoznatima koji kasne na tramvaj.

Tuga koji lomi srce

Dan kasnije sam u tramvaju svjedočio tužnom događaju. Dvojica mladića iz osmog razreda osnovne ili prvog razreda srednje škole, sjedila su na dva sjedala i, svatko na svom mobitelu, igrala igricu jedan protiv drugoga, glasno komentirajući uspjehe ili neuspjehe. Međutim, kad je nakon nekoliko stanica ušao pogrbljeni stariji gospodin sa štapom i zamolio jednoga da mu ustupi mjesto, ovaj ga je pogledao s prijezirom i, mrmljajući, ipak ustao i oslobodio mu mjesto.

Nakon što mu je stariji gospodin tiho zahvalio, dječak mu se ružno obratio i izišao na sljedećoj stanici.

Tuga me obuzela, kako zbog starca, tako još više zbog momka koji se tako ružno ponio, ne razmišljajući da bi se jednom i njemu nešto tako moglo dogoditi.

Nije sve kako se čini

Istoga dana, ali u drugom tramvaju, ugledao sam gospođu, vrlo skladno odjevenu, s profinjenom torbicom. Da sam je ugledao izdaleka, pomislio bih kako joj baš dobro ide u životu. Ali ono što me je zaprepastilo bila je tuga i muka koju sam joj mogao vidjeti u očima punim suza. Toliko tuge vjerojatno je uzrokovala neka tragedija. Što sam mogao nego uputiti molitvu za tu gospođu i povjeriti je Božjem milosrđu?

A kako tek srce ugrije kad vidiš da se mladić, izvana prilično raščupan i tetoviran, u prolasku pored raspela pobožno prekriži i na trenutak zastane u molitvi?!

I na kraju, scena koja mi i sada mami osmijeh na lice. U rano jutro, već oko 6:30, u tramvaj je ušao otac, odjeven u radničko odijelo, zamrljano bojom, vodeći sa sobom trojicu sinova, najvjerojatnije u vrtić. Suputnici su im odmah oslobodili dva mjesta. Otac je uzeo u krilo jednoga sina, a najstariji drugoga brata.

Ono što i sad pamtim su njihova bliskost, osmijesi i vedrina kojom su zračili, unatoč očito (pre)ranom buđenju.

I za njih sam izmolio molitvu zahvale, kao i za njihovog oca koji ih je cijelo vrijeme potiho nasmijavao.

Što sve čovjek može vidjeti ako samo digne pogled sa svoga mobitela ili svojih novina?!