Tetovaže su neosporno jedan od načina izražavanja osobnosti, identiteta ili pripadnosti određenoj skupini, donosi Vijenac.

Društvene percepcije

Sve do kraja dvadesetog stoljeća o tetovažama i tetoviranju kao pojavnosti, u znanstvenoistraživačkom diskursu, uglavnom se govori kao semiotičkom prikazu devijantnosti, poglavito zato što su tetovirani vizualni simboli i motivi percipirani kao provokativni, subverzivni ili nekonvencionalni u odnosu na tada važeće, dominantne društvene norme.

Određeni motivi ili stilovi suvremenih tetovaža povezuju se s alternativnom kulturom, supkulturama, buntom ili marginaliziranim skupinama, što je također subjektivno i kontekstualno jer što se smatra devijantnim ili subverzivnim u jednom društvenoj sredini može biti prihvaćeno ili čak mainstream u drugoj. Također, društvene percepcije tetovaža mijenjaju se tijekom vremena, odnosno što je u određenom vremenu i prostoru smatrano devijantnim, u drugome može biti prihvaćeno ili čak popularno.

Različiti su motivi tetoviranja, uključujući umjetnički izričaj, vjersku ili kulturnu pripadnost te osobno afirmiranje, ali svima je zajedničko što su način samoodređenja, afirmacije i izražavanja individualnosti i u konačnici snažno sredstvo neverbalne komunikacije koje ovisi o kontekstu i perspektivi promatrača kao i razumijevanju kulturnih i društvenih različitosti.

Društvene percepcije tetovaža mijenjaju se tijekom vremena, odnosno što je u određenom vremenu i prostoru smatrano devijantnim, u drugome može biti prihvaćeno ili čak popularno.

Sama kultura tetoviranja skup je običaja, praksi, vrijednosti i stavova koji su povezani s tetoviranjem unutar određene zajednice i ima bogatu povijest i tradiciju koja se tisućljećima razvijala kroz različite kulture diljem svijeta i danas nema naroda kojemu, u nekom obliku, tetovaža nije poznata. 

Još kod drevnih civilizacija poput Egipćana, Inka, Maora ili u starom Japanu, tetovaže su imale važnu ulogu u izražavanju identiteta, pripadnosti određenoj grupi, označavanju društvenog statusa ili u obredno običajnim i religijskim ritualima.

Različiti su motivi tetoviranja, uključujući umjetnički izričaj, vjersku ili kulturnu pripadnost te osobno afirmiranje.

Tradicijske tetovaže, kao i suvremene, mogu imati različite oblike, motive i stilove, no za razliku od suvremenih, koje su univerzalne, uvijek su odraz nasljeđa i kulture kojoj pripadaju. Primjerice, kod Maora tradicijske tetovaže na licu i tijelu, poznate kao moko, imaju važnu ulogu u označavanju identiteta, plemenske pripadnosti i društvenog statusa. U Japanu tradicionalne tetovaže irezumi imaju bogatu povijest i simbolizam, često povezivan s mitologijom, pričama ili kulturnim vrijednostima. 

Široj javnosti gotovo je nepoznato da i hrvatska tradicijska kultura ima svoju tetovažu, fenomen, na svijetu jedinstvenu, jedinu tetovažu s originalno zaštitnom funkcijom – hrvatsku tradicijsku tetovažu. 

Jedinstvene tetovaže

Tradicijske tetovaže važan su dio kulturnog identiteta i nasljeđa. One pomažu očuvanju i prenošenju kulturne baštine te imaju važnu ulogu u povezivanju generacija i održavanju tradicije.

Široj javnosti gotovo je nepoznato da i hrvatska tradicijska kultura ima svoju tetovažu, fenomen, na svijetu jedinstvenu, jedinu tetovažu s originalno zaštitnom funkcijom – hrvatsku tradicijsku tetovažu. 

Kultura tetoviranja (bocanja, sicanja, križićanja) žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine, jedinstven je fenomen po kojemu hrvatska tradicijska kultura može i treba biti poznata i prepoznata u svijetu. Tradicijska je tetovaža posebno značenje imala u vrijeme osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878, kada je križ tetoviran na čelu, prsima, rukama ili prstima, pored primarno zaštitne funkcije (odvraćanje osmanskih osvajača od odvođenja i silovanja takvih djevojaka), imao i identitetsko vjersko značenje pripadnosti hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi. 

Prvobitna zaštitna funkcija nakon oslobođenja od Turaka, preko tradicijsko-običajne, prerasta u suvremenu identitetsko-identifikacijsku formu, zadržavši pritom izvorni, jedinstveni dizajn. Zabilježeno je 317 motiva koji se javljaju pojedinačno ili u kombinaciji s drugim, a najčešći su motivi križa, križevi s jelicama (jedna grana na gore, dvije grane na dolje). Sam postupak bio je izrazito bolan te, također simbolično, izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene.

Prvobitna zaštitna funkcija nakon oslobođenja od Turaka, preko tradicijsko-običajne, prerasta u suvremenu identitetsko-identifikacijsku formu, zadržavši pritom izvorni, jedinstveni dizajn.

Napuštanje običaja tradicijskog tetoviranja započelo je prije Drugoga svjetskog rata, a sve do šezdesetih godina 20. stoljeća tetoviranje se zadržalo kod katolkinja u BiH. Danas običaj polako izumire i nema funkcionalno-komunikacijsko značenje kakvo je imao tijekom povijesti. Moguće je još kod starijih žena, poglavito u području srednje Bosne, pronaći tetovaže, no njihovo značenje uglavnom je obredno ili običajno te su ujedno i simbol kršćanskog, katoličkog identiteta. Izvornog sicanja, (boc/k/anja) gotovo da više i nema. 

Sam postupak bio je izrazito bolan te, također simbolično, izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene.

U Hrvatskoj se na taj običaj nailazi ponegdje u Lici, zatim u Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika te južnoj Dalmaciji, a pretpostavlja se da je riječ o potomcima stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Motiv tradicijske tetovaže, bilo da je dodatno ukrašen ili ne, uzdignut je na razinu simbola otpora, žrtve, patnje, ali i snage i izdržljivosti, što se u socijalno-društvenom diskursu zadržalo i u sadašnjosti.

Posebnost je, s obzirom na različitost funkcionalnog značenja u povijesti, što je fenomen tetoviranja žena katolkinja u BiH omogućavao individualnost i slobodu izbora motiva ili simbola, a da identitetsko značenje istovremeno ostaje nepromijenjeno, postaje sredstvo za individualno i slobodno kreiranje vjerskog i nacionalnog identiteta kroz formu simbola, a koža (uglavnom ruku) u ovom slučaju postaje medij koji omogućava vizualizaciju identiteta i vjerske pripadnosti.

Motiv tradicijske tetovaže, bilo da je dodatno ukrašen ili ne, uzdignut je na razinu simbola otpora, žrtve, patnje, ali i snage i izdržljivosti, što se u socijalno-društvenom diskursu zadržalo i u sadašnjosti.

Fascinantna je i jednostavnost oblika i vizualne forme temeljnih elemenata, što je i razlog njezine bezvremenosti iz diskursa dizajna u kontekstu eksplicitne semiotičnosti, značenja, ali i značaja tradicijske tetovaže žena Hrvatica, katolkinja iz BiH nekada i danas. 

Foto: Vijenac

Kata Fofić, rođena Šarčević 27. siječnja 1936. u mjestu Zahum, živi u mjestu Rumboci. Tetovirana je u ljeto, negdje oko blagdana Velike Gospe, nju i pet djevojaka tetovirala je Anka Zelić. U obitelji su tetovirane majka Ruža i sestra Mare. Tetovirana je ugljenom, medom, mlijekom i iglicom, nije se ništa molilo ni pjevalo tijekom postupka. Nitko joj nije branio da se tetovira, nije imala problema zbog tetovaže, a za nju „imati križ na ruci znači da smo katolici i Hrvati“.

Ane Vlajčić, rođena Glibo 10. listopada 1942. u mjestu Ljubunci, živi u mjestu Krančići, Uzdol. Tetovirana je na blagdan sv. Josipa, nju i još jednu djevojku tetovirala je Cvita Glibo. U obitelji nitko drugi nije tetoviran. Tetovirana je ugljenom i majčinim mlijekom. Tijekom postupka molilo se Vjerovanje. Nitko joj nije branio da se tetovira, a za nju „tetoviranje znači da je kršćanka“.

Foto: Vijenac

Objavljena knjiga “Znamen na koži”

Knjiga Znamen na koži – tradicijska tetovaža žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine autorice Vesne Haluga, izdana u nakladi Dominović, uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, prvi put stručno i znanstveno obrađuje fenomen hrvatske tradicijske tetovaže te daje cjelovit prikaz nastanka fenomena, povijesni okvir i suvremeni kontekst pojavnosti tradicijskog tetoviranja.

Antropolozi su, prema dostupnoj, relevantnoj literaturi, posljednji put proučavali izvedbu, značenje i značaj hrvatske tradicijske tetovaže, njezinu društvenu primjenu iz perspektive rodnih odnosa i etničke pripadnosti prije više od stotinu godina.

Još kod drevnih civilizacija poput Egipćana, Inka, Maora ili u starom Japanu, tetovaže su imale važnu ulogu u izražavanju identiteta, pripadnosti određenoj grupi, označavanju društvenog statusa ili u obredno običajnim i religijskim ritualima.

U knjizi je, pored teorijskog dijela, detaljno prikazan komunikacijski segment javne percepcije i uloga tradicijske tetovaže u interpersonalnoj i interaktivnoj komunikaciji, potom percepcija i recepcija tradicijske tetovaže s obzirom na laku dekodaciju simbolike kroz eksplicitnu semantičnost i semiotičnost vlastite ekspresivnosti temeljem odaslane informacije primatelju te suvremeno komunikacijsko značenje tradicijske tetovaže kao svjesne tjelesne modifikacije povijesno uvjetovane okolinom i kulturom.

Knjiga nastala iz doktorske disertacije donosi i opsežno istraživanje na četiri razine. Pored istraživanja na tradicijski tetoviranim živućim ženama, istraženo je i u kolikoj je mjeri pozitivna percepcija tradicijske tetovaže u korelaciji s lokalitetom ishodišne tetovaže kako bi se cjelovito definiralo njezino komunikacijsko značenje. 

Istraženo je i je li tradicijska tetovaža percipirana kao općehrvatski kulturni fenomen bez obzira na prethodna znanja o samoj tradicijskoj tetovaži te je provedeno i istraživanje suvremeno aplicirane privremene tetovaže s tradicijskim motivom s ciljem istraživanja interpersonalnog komunikacijskog značenja tradicijske tetovaže.

U Japanu tradicionalne tetovaže irezumi imaju bogatu povijest i simbolizam, često povezivan s mitologijom, pričama ili kulturnim vrijednostima. 

Šest istraživačica bilježilo je opažanja (razinu percepcije osoba s kojima su slučajno dolazile u kontakt), bilježeći pritom razinu zapaženosti tetovaže, razinu interesa za značenje i razloge tetoviranja te postojanje mogućnosti i razinu prezentacije izvornog značaja i funkcije tradicijske tetovaže te su bilježile smatraju li kako tradicijska tetovaža s obzirom na motiv križa kao simbola kršćanstva može pridonijeti novoj evangelizaciji i popularizaciji hrvatske tradicijske kulture. 

Provedeno je i istraživanje i među tetoviranim i netetoviranim deklariranim vjernicima i pripadnicima vjerske zajednice (časne sestre, svećenici) o percepciji tradicijske tetovaže. 

Razvidno je kako su u postmodernom diskursu identiteta i simboličkom interakcionizmu semiotički aspekti i komunikacijsko značenje tradicijske tetovaže žena katolkinja iz Bosne i Hercegovine u vrijeme nastanka, kao i danas, od značenja za hrvatsku sociokulturološku i etnoantropološku znanost, budući da je nesporno riječ o etnoantropološkom fenomenu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, nešto manje u dijelovima Dalmatinske zagore i šibenskog zaleđa te, koliko je poznato, jedinstvenom fenomenu na svjetskoj razini.

Kultura tradicijskog tetoviranja u knjizi nije prikazana kao čisto simbolički sustav jer je odmaknuta od kognitivne antropologije i strukturalizma, čime se izbjeglo izoliranje kulturne analize od informativne logike kojom se uglavnom pristupa u proučavanju pojavnosti tetoviranja općenito, posljednjih tridesetak godina.

Kulturni i etnografski značaj tradicijske tetovaže promatran je unutar semiotičkog zaokreta antropologije i općeg interesa hermeneutičke analize u drugim disciplinama, prvenstveno na području komunikacijskih znanosti, što dokazuje postojanje još jedne, snažne funkcije neverbalnog prijenosa informacije i ko-kulturne dimenzije komunikacijskog značenja tetovaže u kontekstu osobne i kolektivne identifikacije ko-kulturne skupine tetoviranih osoba.

Živimo u vremenu u kojemu sve više prevladava komunikacija znakovima i simbolima. Tradicijska tetovaža žena katolkinja živo je svjedočanstvo moći znaka i simbola kroz neverbalnu intrapersonalnu i interpersonalnu komunikaciju u prošlosti, ali i u suvremenom svijetu – naš znamen, po kojemu možemo i trebamo biti poznati i prepoznati u cijelom svijetu. 

Knjiga je značajna kao djelo kakvo u Hrvatskoj do sada nismo imali, kao vrijedan doprinos proučavanju gotovo nepoznatog dijela hrvatskog identiteta i popularizaciji hrvatske tradicijske kulture u suvremenom svijetu. Uvelike će obogatiti opća i znanstvena znanja o hrvatskoj nematerijalnoj baštini, komunikaciji znakovima i simbolima te zasigurno pridonijeti promociji hrvatske tradicijske baštine i kulture općenito, istaknuo je recenzent Nikša Sviličić.

Recenzent Stipe Botica ocijenio je da je knjiga Vesne Haluga slojevita, multidisciplinarna, pomno znanstveno ostvarena da bi pokazala jedan značajan dio hrvatske kulturne i tradicijske baštine. Uz čvrst teorijski okvir u knjizi je sveobuhvatno obrađen jedinstveni fenomen tradicijske tetovaže žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine u ono davno, teško vrijeme kada se trebalo domišljati kako ostati živ i svoj. Tetovaža je bila zaštitnički znak koji je i tada i uvijek imao značajnu ulogu, a i danas ima iznimno značenje u suvremenom komunikacijskom diskursu.